Nakon nekoliko mjeseci mira, na političku scenu se vraća problematika ćiriličnih ploča u Vukovaru, koja je koncem prošle godine eskalirala do te mjere da je sigurnost na krajnjem istoku Hrvatske doista visila o koncu. Ozbiljnije posljedice po međunacionalne odnose u Vukovaru spriječio je HDZ, koji se na izvanrednim lokalnim izborima uspio domaći fotelje gradonačelnika. Time je ujedno ispunjen glavni cilj medijske halabuke oko uvođenja ćirilice, a razbijanje ploča i scene krvavih glava nestale su preko noći. Uzgred rečeno, nestale su i ćirilične ploče, koje na većini institucija nisu vraćene ni do danas.
U međuvremenu se dogodio i pokušaj referenduma o praktičnoj zabrani svake dvojezičnosti u Republici Hrvatskoj, koji je Ustavni sud odbio, a u obrazloženju je naveo kako je pitanje ukidanja dvojezičnosti protuustavno i kao takvo nepodobno za odlučivanje građana neposrednim putem. Krajem prošle godine HDZ-ova većina u Gradskom vijeću Vukovara izglasala je i izmjene Statuta, kojima je dvojezičnost i formalno zabranjena na razini lokalne samouprave, a činjenica da akt takve pravne snage ne može derogirati zakon, a pogotovo ne Ustav, nije previše zabrinula vijećnike HDZ-a i HSP-a dr. Ante Starčević. Nije ih zabrinula iz jednog i prostog razloga, a on leži u činjenici da odluka i nije bila pravna nego politička, kao što je i sve ostalo oko uvođenja ćirilice u taj nacionalno podijeljeni grad.
Ustavni je sud svojom odlukom ujedno dao rok Vladi od godinu dana da uredi mehanizme kojima će omogućiti da spriječi nepoštivanje zakona i Ustava, pa tako danas SDP-ova saborska većina u proceduru daje izmjene dvaju zakona koji će omogućiti raspuštanje vijeća onih jedinica lokalne i područne samouprave koje ne žele provesti odredbe o dvojezičnosti kada su za to ispunjeni zakonom propisani uvjeti. A vukovarsko vijeće to, naravno, ne želi.
Počinje drugo poluvrijeme utakmice, u kojoj nijedan politički sudionik ne može izgubiti. Ni HDZ, ni SDP, ni SDSS, ni Ruža Tomašić, ni kojekakvi stožeri koji su niknuli kao gljive poslije kiše, a brkove će omastiti i oni s druge strane Dunava. Narod, koji se ubrzano iseljava, ponovno će biti žrtva ove farse u režiji političara iz Zagreba, koji će osjećaje Vukovaraca još jednom pokušati instrumentalizirati i pretočiti u glasove, glasove u mandate, a mandate u moć i utjecaj.
Sve u vezi ćiriličnih ploča u Vukovaru od samog je početka pogrešno, počevši od onog jutra, praktički noći, kada su radnici Hrvatskih cesta i državnih institucija skrivećki počeli zamjenjivati latinične natpise onim dvojezičnim. Već se tada postavljalo pitanje čemu takva tajnost. Vlada je time sama sebi oduzela legitimitet, jer se pravna država ne boji svojih odluka. Naime, da se ne lažemo, pitanje ćirilice u Vukovaru je najmanje pitanje poštivanja zakona. Ćirilica u Vukovaru vrhunski je primjer političke manipulacije i bezobzirnosti političkih elita koje su zarad političkih poena spremne baciti narod u vrtlog sukoba i niskih strasti, iz kojeg je povratak u dijalog i suživot praktički nemoguća misija.
Političari koji su nesposobni stvoriti uvjete da u Vukovaru ne postoje geta kakva više ne postoje ni u Americi između crnaca i bijelaca, odakle se svakodnevno iseljavaju stanovnici, podjednako Srbi i Hrvati, gdje su najposjećenija mjesta pučka kuhinja i socijalna trgovina, ne bi trebali, čisto iz principa i osjećaja za prioritete, uvoditi ćirilicu. Takvi bi političari trebali naprosto nestati s političke scene, jer sve čega se dotaknu postaje kontaminirano i neprihvatljivo. Uvođenje ćirilice trebala bi biti kulturna nadgradnja, kruna društvenog vrednovanja, poštivanja i suradnje, a toga, upravo zbog političkih struktura, u Vukovaru danas ima malo ili se pored kreatora medijske scene jednostavno ne može probiti.
Vrijeme je da se prestanemo lagati i da priču o ćirilici iz poglavlja o ljudskim pravima premjestimo u poglavlje o najnižim metodama političke manipulacije. Vrijeme je da svi normalni stanu na loptu i da umjesto pitanja “ćirilica, da ili ne” postave pitanje “ovakvi političari, da ili ne”. Jer činjenica je da će ćirilica biti problem sve dok su nam politički predstavnici ovakvi kakvi jesu. Činjenica je i da nikakav zakon ili Ustav neće spriječiti ponavljanje rujna 2014. jer, ponavljamo, pitanje je ponajmanje pravno, a ponajviše političko. Vrijeme je da odustanemo od farse “na zakonu utemeljenog” uvođenja ćiriličnih ploča, koje će netko mjesecima trgati, krasti i uništavati. Priča o uvođenju ćirilice u Vukovar, ako je ikada bila, više nije priča poput one Roze Parks i borbe za prava crnaca u Americi, ona se pretvorila, zahvaljujući njenim akterima, u alat sukoba i zgrtanja političkog profita. A to ćirilica, pismo kulture i identiteta, književnih remek-djela, tradicije i umjetnosti, nije zaslužila. Jer svako pismo je onoliko lijepo i korisno koliko su lijepe i korisne informacije i emocije koje prenosi, a u “vukovarskoj ćirilici” danas nema ničega zbog čega bismo je žalili. “Vukovarska ćirilica” danas nosi potpise političkih manipulatora s obiju strana, nesretnika koji u nedostatku vizije razvoja bacaju kosti podjela.
Ćirilica će u Vukovaru biti prihvaćena i neće stvarati podjele onoga trenutka kada njeni promotori i oponenti ne budu ljudi koji svojim djelovanjem stvaraju podjele i sukobe. Kada se ljudima koji su protiv neće davati argumenti da poentiraju sitnim, uskogrudnim nacionalističkim komentarima. Kada joj promotori budu mladi, uspješni, otvoreni i obrazovani ljudi, ljudi koji ne mrze i ne manipuliraju, koji se mogu profesionalno i privatno ostvariti svojim radom, a ne na muci drugih. Dok se za to ne izborimo i dok takve ne gurnemo u prvi plan, molimo vas, nemojte nam uvoditi ćirilicu.
