„Vukovarskim Srbima 18. 11., koji je proglašen Danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danom sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, nije praznik. Nisu stvorene pretpostavke za sudjelovanjem velike većine građana srpske nacionalnosti na događanjima tog dana. Pozicija vukovarskih Srba tada uopće nije ugodna, oprezni su i čuvaju se. Gradonačelnik Ivan Penava se trudi da se te pretpostavke ne ostvare. Srpska zajednica je stigmatizirana”, kaže Srđan Milaković, zamjenik vukovarskog gradonačelnika iz redova srpske manjine kojega smo zamolili da nam opiše kako se osjećaju Vukovarci srpske nacionalnosti na obljetnicu pada Vukovara kada već godinama tisuće Hrvata pohodi taj grad.

„Potreban je drugačiji odnos prema žrtvama, posebice onima iz proljeća i ljeta 1991. godine. Gradonačelnik je urlao nakon što smo iznijeli ideju da se na ta događanja podigne spomen-ploča. I pravosuđe treba odraditi svoj dio posla. Iz političkog života valja odstraniti one koji razgrađuju normalnu atmosferu i kaniti se floskula o zločincima koji hodaju ulicama. Potrebno je i da se Srbi ravnopravno tretiraju s drugim građanima”, nastavlja Milaković s kojim razgovaramo u utorak, na dan kada su izaslanstva hrvatskih i srpskih vlasti vijencima odloženima u Dunav odali počast nedužnim civilima srpske nacionalnosti stradalima 1991. godine u tom gradu. Baš je tada preminuo Tomislav Merčep kojega mnogi smatraju odgovornim za te zločine, a koji je osuđen „samo” za zločine u Pakračkoj poljani.

„Teško je biti kršćanin pa suosjećati s Merčepom jer se sjećamo njegove ratne uloge. Za državu je to i dalje ‘misterija’, iako postoji svjedočanstvo Marina Vidića Bilog, Vladinog povjerenika za Vukovar, o tome što je Merčep radio. Merčep ostavlja gorak okus u ustima”, dodaje Milaković.

Po pitanju novog nacionalnog praznika slično razmišlja i predsjednik vukovarske organizacije Samostalne demokratske srpske stranke Srđan Kolar. „Praznik za kojega se moramo zatvarati u kuće, kada primamo prijetnje i kada su ulice puste ne može biti praznik s kojim se Srbi u Vukovaru poistovjećuju”, kaže Kolar i dodaje da je nužan korak u prevladavanju problema promjena gradske vlasti, dolazak one „koja neće širiti mržnju”.

„Agresori u vlastitom gradu“

Zanimljivo, Milaković i Kolar su jedini od vukovarskih Srba koje smo kontaktirali bili voljni dati komentar. Drugi su to vješto izbjegli. Neki se nisu osjećali „pozvanima” davati komentare na tu temu, drugi su se, kako kažu, već „opekli” i ne misle da je Srbima razborito komentirati događanja oko ovog datuma. Nekima je opravdanje bila adresa prebivališta, jer „nisu iz Vukovara nego iz Borova“, što u mnogome govori o već spomenutom oprezu s kojim Vukovarčani srpske nacionalnosti pristupaju ovoj temi.

Na kritike da se može položiti zajednički vijenac za sve nevine vukovarske žrtve, Milaković zaključuje da je to trenutno nemoguće. „Žrtve iz proljeća i ljeta 1991. nisu žrtve velikosrpske agresije, kao što bi se htjelo prikazati. Srbi osjećaju pijetet prema stradanju hrvatskog naroda, ali oni su 1991. godine bili opredijeljeni za zajedničku državu i očuvanje mira i ne mogu prihvatiti da su bili agresori u gradu u kojem su živjeli, pa i pokoljenjima”, ističe Milaković.

Kaže da su mladi Srbi u nezahvalnijoj poziciji od starijih jer su potonji imali iskustvo i života u Jugoslaviji i rata, pa se lakše mogu nositi s narativom koji se nameće, dočim su mladi odrasli u podjeli i opterećeni su službenom istinom o ratu koja ih stigmatizira i stvara ograničenja u društvenom životu, odnosno svakodnevici.

„Prvi potezi su na većini“

„Situacija u Vukovaru je klasično pitanje produženog poslijeratnog sindroma koji se stvara u svrhu lakšeg utemeljenja nacionalističke politike i uvođenja moralističkih rasprava kojima je cilj dokazati da su ‘oni gori od nas’, odnosno da se uštedi na raspravama o postignućima političara”, komentira politički analitičar Žarko Puhovski.

„Vukovarski Srbi se nalaze u kontekstu iz kojega proizlazi da ih se smatra isturenim odredima odgovornima za zločine već po samome rođenju”, dodaje Puhovski.

Smatra da zločini nad srpskim civilima iz proljeća i ljeta 1991. godine, „za koje je vrlo vjerojatno odgovoran Merčep”, ne mogu biti opravdanje na grad, pa i iz tog razloga što tada nisu bili poznati.

„Hrvati ih izbjegavaju spominjati kako se od tih događaja ne bi stvarao nacrt opravdanja za napad, a Srbi kako ne bi bili nametljivi”, kaže Puhovski.

Zamoljen da komentira nelagodu koju vukovarski Srbi osjećaju 18. 11., odgovara da „Srbi kao cjelina ne osjećaju nelagodu zbog nekih događaja zbog kojih bi trebali”. „Jednako je neshvatljivo da neki Hrvati ne osjećaju nelagodu zbog Jasenovca”, dodaje Puhovski.

Unatoč tome što predviđa opstanak paralelnih nacionalnih pogleda na 1991. godinu, ističe kao značajnu činjenicu da niti jedna osoba od reintegracije hrvatskog Podunavlja nije ubijena po nacionalnoj osnovi. „Međutim, svi su se povukli i žive jedni pokraj drugih umjesto jedni s drugima”, konstatira Puhovski.

„Penava je grobljonačelnik koji se brendirao u gradu pijeteta“

Slaže se da je vukovarski gradonačelnik jedan od onih koji koče prevladavanje podjela. „Penava je grobljonačelnik koji se brendirao u gradu pijeteta. Ako mi je netko prije dva dana preminuo, ne mogu na sahranu. Međutim, mogu na procesiju za nešto što se dogodilo prije 29 godina. To je primjer tog naopakog nacionalističkog gledanja”, kaže Puhovski i dodaje: „Nema spora da Srbi trebaju popustiti u svom narativu, ali oni su manjina, a prvi potezi su na većini.“

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Ministarstva spoljnih poslova Vlade Republike Srbije – Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu