Venecija, 1956. godina, 28. izdanje Biennala najveće svjetske izložbe suvremene umjetnosti. Središnje mjesto u Jugoslavenskom paviljonu zauzima dvanaest skulptura istoga autora, a naročito impozantni sadreni Bik apstraktnog prikaza i bez suvišnih detalja, koji svojom čvrstinom, statičnošću i napetošću forme šalje poruku o snazi i značaju male i nove zemlje na političkoj mapi Europe i svijeta.

Tih dvanaest skulptura djelo su Vojina Bakića, hrvatskog Srbina, sina Konstantina Bakića i Jelene Schnautz, rođenog 1915. godine u malome gradiću Bjelovaru na sjeverozapadu Hrvatske.

Vojin je imao sestru Dušanku, te četiri brata – Aleksandra, Milana, Nikolu i Slobodana. Od 1921. do 1932. godine polazi osnovnu školu i gimnaziju u Bjelovaru. Već 1933. održava svoju prvu izložbu u rodnom gradu na kojoj su izložene njegove skulpture od gipsa i gline. Sljedeće godine upisuje pravo u Zagrebu, ali od istoga ubrzo odustaje te se uz pomoć starije braće Aleksandra i Milana prebacuje na Umjetničku Akademiju. Nakon diplome 1939. pohađa specijalne tečajeve kod Frane Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića, a modeliranje mu predaje Ivan Meštrović. Upravo će se Frano Kršinić u doba ustaškog režima zauzeti za Vojina kada ovaj bude uhićen pred svojim stanom u Zagrebu, dovevši samim time i samoga sebe u opasnost. Vojinova braća nisu bila te sreće, uz to što su bili Srbi, Milan i Slobodan bili su aktivni i u antifašističkim organizacijama, Milan zvani Baja bio je prvi tajnik Okružnog komiteta KPH, dok je Slobodan bio tajnik Okružnog komiteta SKOJ-a. Bjelovar je bio jedini gradu u NDH u kojemu su Srbi morali nositi crvenu traku s natpisom Srbin-Serbe. Sva četvorica Vojinove braće ubrzo bivaju internirani u logor Danicu pored Koprivnice odakle ih prebacuju na Velebit u zloglasni logor Jadovno i tamo ubijaju. Vojin je za cijelo vrijeme NDH boravio u Zagrebu gdje je radio kao Kršinićev asistent te na Agronomskome fakultetu, gdje izrađuje modele životinja. Iz toga vremena datiraju i njegovi prvi prikazi bika, a neke skulpture koje je izradio i danas se koriste u nastavi.

Nakon razdoblja od 1945. do 1948. godine u kojemu su u umjetničkom izražaju u Jugoslaviji prevladavale (ali ne u potpunosti) socrealističke forme, smanjuje se pritisak političkog vrha na sve sfere života pa tako i na umjetnost, što i Bakiću omogućava da se u potpunosti usmjeri prema modernizmu kojemu je oduvijek težio. Vjerojatno pogođen obiteljskom sudbinom, veliki dio pažnje posvetio je komemorativnoj umjetnosti po kojoj je i ostao najupamćeniji, posebice posvećenoj žrtvama fašizma i partizanskoj borbi. Upravo će ti spomenici u novouspostavljenoj republici Hrvatskoj ranih devedesetih postati meta bezumne destrukcije.

Poslijeratno razdoblje nije označilo kraj Bakićevih obiteljskih tragedija, 1951. godine njegova supruga Ljuba, s kojom je tada imao osmogodišnjeg sina Zorana, počinila je samoubojstvo. Bakić je tako uživao reputaciju umjetnika kojemu su se na osobnom planu nizale tregedije, a na javnome uspjesi. Nakon plenuma ULUPUH-a 1951. godine, na kojem članovi manifestom označavaju početak radikalnog zaokreta i raskida sa soc-realizmom, počinje jedno od njegovih najplodonosnijih stvaralačkih razdoblja. Vraća se temama kojima se bavio u prijeratnom i ratnom razdoblju – torzo, ženski akt, portret, animalizam, ali u novoj formi. Tu nastaju poznate skulpture jednostavna volumena, čiju površinu definiraju ravne plohe oštrih bridova i škrto naznačenih detalja. Niže priznanje za priznanjem, dobiva nagradu Vlade FNRJ za portrete Ivana Goran Kovačića i Silvija Strahimira Kranjčevića, upravo mu je mladi partizanski pjesnik iz Lukovdola, uz još i Tita, bio omiljeni motiv. Ipak, promjenom političko-socijalne paradigme, odnosno raspadom Jugoslavije, djela ovog našeg možda najvećeg modernista pridružuju se dugom popisu umjetničkih djela koja se smatraju nepoćudnima. Sasvim donedavno njegov lik i djelo, te odnos prema istome bili su obavijeni velom kolektivnog zaborava.

Profesor Dean Duda s Filozofskog fakulteta u Zagrebu povodom Bakiće retrospektive u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2014. godine izjavio je: “Bakićeva izložba, ako smijem doći do tog elementarnog pedagoškog načela, je nešto na što bi sve škole autobusima trebale doći u Zagreb, da vide kako izgleda modernizam, da vide kako izgleda jedna varijanta socijalističkog modernizma, da vide kako izgleda devastacija nakon devedesete. Tako će se svatko osvijestiti o 50 godina zajednice kojoj pripada na ovaj ili onaj način. Kada biste uspoređivali umjetničku praksu nakon devedesete i prije devedesete, onda su sve estetičke prosudbe, barem što se tiče ovih državno memorijalnih stvari apsolutno na strani socijalističkog modernizma, ovo danas je dvadeset i peta županijska liga u odnosu na ono što su ljudi radili pedesetih i šezdesetih.”

Uništavanjem socijalističko-modernističke spomeničke baštine kojom su dominirala Bakićeva djela, u Hrvatskoj je započeo i ideološki i ekonomski sunovrat u ponor ekstremnog proustaškog nacionalizma i neoliberalizma. Na popisu od 3000 uništenih i devastiranih nalazi se i desetak Bakićevih djela: Bjelovarac, Gudovčan, Spomenik pobjede naroda Slavonije, Spomenik bilogorskim partizanima, Spomenik palim borcima, Spomen-park Dotršćina (kasnije obnovljen, na nekim kristalnim formama urezani su ustaški simboli), Spomenik na Petrovoj gori itd.

Upravo se iz stanja u kom se nalazi njegov najpoznatiji spomenik na Petrovoj gori u srcu Korduna danas može isčitati odnos spram antifašizma u Hrvatskoj. Biologija radi svoje, tako da je glavne krivce za ovaj zločin kulturocida danas nemoguće kazniti, ne samo da ih je više nemoguće kazniti nego kao što vidimo ovog vikenda u Pločama, u Hrvatskoj se dižu spomenici-upravo tim rušiteljima. Nerealno je, gotovo utopijski očekivati da će se itko od onih koji su u tom kulturocidu sudjelovali naći pred sudom, tj. biti procesuiran od strane državnog apatrata i radi činjenice da su bande koje su devedesetih pa sve donedavno uništavale naše spomenike bile produžena ruka same Države. Kako očekivati da Država preuzme ulogu suca kada bi se prema svim zdravorazumskim parametrima upravo Ona trebala zateći u optuženičkoj klupi. Snebivati se nad destrukcijom devedesetih je u najmanju ruku naivno. Hrvatska država koja će pod vodstvom HDZ-a svoju sliku nove nacionalne države zasnivati na etničkoj homogenizaciji, deindustrijalizaciji, pljačkaškoj privatizaciji i zatiranju sekularnog društva nije mogla biti uspostavljena bez uništenja antifašističkog nasljeđa na svim poljima. To je podrazumijevalo uništavanje i sotoniziranje tekovina Narodnooslobodilačke revolucije, Bakićevi su spomenici u takvoj Hrvatskoj jednostavno bili višak, kao što njegova braća Aleksandar, Milan, Slobodan i Nikola kojima je kao partizanima većina njegovih spomenika bila posvećena bili višak u ustaškoj NDH. Sve ono što je izgrađeno, a čemu je neprikosnoveni temelj bio antifašizam danas je gotovo uništeno ili u opasnosti, počevši od spomenika do drugih najvrijednijih ostvarenja partizanske borbe kao što je emancipacija i ravnopravnost žena s muškarcima.

Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna

Veliki umjetnik s Bilogore u vrijeme tranzicije proživljavao je svoje posljednje dane u svome zagrebačkom domu, njegov prijatelj Dušan Matić u svojoj je knjizi govorio o pitanjima koja su ga mučila pred samu smrt: “Lupao se po glavi, ne vjerujući – Kako mene ruše? Zašto? Nije imao nikakve veze s nacionalizmom, najveći prijatelji bili su mu Hrvati Ivan Picelj i Saša Srnec. A tada su ga neki zvali četnikom.”

Ni u to doba nisu prestale tragedije na osobnome planu, naglo mu umire sin Zoran, a ubrzo potom i sam Vojin 18.decembra. 1992. godine. Nakon duge plodonosne karijere stari neimar nije mogao razumjeti tu mržnju i nasilje, nije mogao razumjeti da netko pod njegove spomenike kojima se divio čitav svijet stavlja dinamit. Zemlja koja se danas zahvaljujući destruktivnom i reakcionarnom djelovanju nacionalističkih elita koprca u provincijalizmu europske periferije istodobno kukajući kako se želi smatrati dijelom Europe, a ne “divljeg Balkana” ne uviđa koliko puno o njoj govori njen odnos prema Vojinu Bakiću, njenom možda najvećem modernistu. Kako bi Hrvatska uistinu postala zemlja u kojoj mogu stasati neki novi Bakići, zemlja koja neće biti zasnovana na anti-antifašizmu i antimodernizmu, zemlja koja u odnosu na SFRJ ne samo na umjetničkom planu neće biti dvadeset i peta županijska liga, mora iz temelja promijeniti odnos prema svome najčvršćem temelju, a to je i prema hrvatskom Ustavu – antifašizam. Našem cjelokupnom društvu i Bakićevim spomenicima, a obje ove stvari su žrtva destrukcije, potrebna je ista stvar – temeljita restauracija i obnova.

Profesor Duda svoje je izlaganje u emisiji Peti dan na trećem programu HRT-a završio riječima kojih se valja konstantno prisjećati: “Kod Bakića je upravo važno da shvatimo činjenicu da je antifašizam onaj nukleus, ono kohezivno tkivo funkcionirajuće zajednice i da taj antifažizam ima svoje simboličke forme i da su te simboličke forme sa stajališta sjećanja i sa stajališta estetike apsolutno briljantne i moraju živjeti u prostoru. Kada vidite recimo onu praznu ledinu pored Opuzena na kojoj je stajao spomenik Stjepanu Filipoviću, i kada vidite da u Srbiji taj spomenik još uvijek stoji, onda se postavlja pitanje tko je nama Stjepan Filipović, gdje je poginuo i zašto je poginuo, to je tada pedagoški element cijele ove priče, dakle, mi možemo krenuti u analizu sistema i svih njegovih malformacija i devijacija 1946. ili 1948. godine, ali ovo od 1941. do 1945., ovo na što Bakić referira, to je čisto ko suza.”

 

 

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email