Vladan Bajčeta: Danas čekamo novog Desnicu

Piše: Bojan Munjin

Desničin angažman u književnosti nije „ideološki“ nego „humanistički“. On nije pisao „lijepu književnost“, iako je bio artist, nego je vjerovao u onakvu književnost koja će pomoći čovjeku da bude više to što treba da bude – čovjek
Vladan Bajčeta

Za pisca Vladana Desnicu (1905–1967) moglo bi se reći da je na simboličan način samozatajni svjedok naših prilika sve do danas. Napisao je taj neobični roman toka svijesti „Proljeća Ivana Galeba“, koji je ušao u sve jugoslavenske školske lektire, kao i prilično heretički roman „Zimsko ljetovanje“, za to vrijeme ranog socijalizma, te niz pripovijedaka i pjesama. Iako rodom iz srpske porodice u sjevernoj Dalmaciji, smatrao se i srpskim i hrvatskim piscem, sa svim posljedicama koje su iz toga slijedile. Ostao je neka vrsta tajne i ta njegova poetska i ljudska delikatnost do danas je predmet znanstvene znatiželje i literarnog poštovanja, poput „Desničinih susreta“ koji se kontinuirano odvijaju u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom. O Vladanu Desnici razgovaramo s Vladanom Bajčetom, naučnim saradnikom Instituta za književnost i umetnost u Beogradu.

Jednom ste rekli da ste bili toliko fascinirani literaturom Vladana Desnice da ste zbog njega upisali studij književnosti u Beogradu. Desnica je vaš idol?

Prije bih rekao da je Desnica moj književni uzor ili literarni vodič. Čitao sam oduvijek, još u osnovnoj školi, redovno lektiru i još ponešto sa strane, a u srednjoj školi sve drugo osim lektire. Čitajući tako tu neku svoju alternativu, od Bukovskog do Kastanede i nazad, nailazim na Desničin roman „Proljeća Ivana Galeba“ i to nije ličilo ni na šta što sam do tada pročitao. Možda je malo glupo da kažem da sam se ja identifikovao sa nečim u tom romanu što je i „moj pogled na svijet“, bio sam još mlad, nego bi realnije bilo reći da je priča o iskustvu tog junaka anticipirala moje kasnije formirane svjetonazore. Taj mi je roman blizak po senzibilitetu, misaonom i umjetničkom.

Što bi ta misaona i umjetnička bliskost zapravo značila?

Taj Desničin ukrštaj pesimizma i optimizma meni je misaono ili ljudski veoma blizak. Nisam sklon literaturi koja je samo jedno ili drugo: onda kada ima previše mraka ili kada je sve prepuno sreće. Kada čovjek čita roman „Proljeća Ivana Galeb“, ima osjećaj da je taj junak izgubio vjeru u sve, ali kako priča ide kraju, on shvata da Ivan Galeb gaji neki, doduše ambivalentni i nejasni, ali ipak metafizički optimizam. Tu postoji neko svjetlo na kraju tunela koje je vrlo diskretno sugerisano i to je ono što mi je blisko. Ivan Galeb ima tragičnu sudbinu: izgubio je ženu i dijete i desilo mu se mnogo toga mučnog i ružnog, leži u bolnici i ne zna da li će preživjeti. Ipak, on na kraju sjedi na klupi u parku, dočekuje još jedno proljeće i kaže, u posljednjoj rečenici: „Mir s radošću, s bolom – i preplavljenost suncem.“ To Ivanovo raspoloženje naprosto odgovara nekoj vrsti moje vjere da će sve biti dobro.

Ta melankolična izmaglica koja obavija roman, neke čitaoce je udaljila od Desnice, a druge je Desnici približila.

Postoji piščevo teorijsko obrazloženje koje kaže da književnost ne smije da ima estetski mrtva mjesta, pa tako kod Desnice nema rečenice tipa „markiza je izašla u pet sati“ ili pasusa koji predstavljaju nekakav višak. Desnica je „Proljeća Ivana Galeba“ pisao 20 godina i imao je jedan skrupulozan odnos prema pisanju, za razliku od danas rasprostranjene prakse kada pisci proizvode jedan roman godišnje. I još nešto: u tom romanu postoji diskretan lirski element. To su rečenice koje često samom svojom formom sugerišu neku ideju, a ne isključivo svojim sadržajem… To je ono što mi se dopada. To je ono što Eliot naziva „objektivni korelativ“: pjesnik mora da nađe odgovarajući oblik onome što hoće da kaže. Nije stvar samo u tome da se nešto kaže, jer onda je to traktat, ne i umjetnost.

Šta bi se dogodilo da su „Proljeća Ivana Galeba“ prvi put objavljena danas?

Kao i sa svim velikim književnim djelima, taj roman bi danas bio čudo, možda čak i veće nego onda kada se pojavio, jer pedesete su godine jako dobre proze. Tada izlazi Andrićeva „Prokleta avlija“, „Lelejska gora“ Mihaila Lalića, Marinkovićeve „Ruke“, i to je sve klasika. Danas postoji poplava autofikcije, kada pisci jednostavno sjednu za kompjuter i pišu o svom životu i svemu što im se u njemu događa. Najporazniji primjer je Knausgorov ciklus koji čita cijela planeta, ali to je „rijaliti“ literatura, to nije nikakva umjetnost, to je nekakva autofikcijska daktilografija. Naprosto pišeš kako si pošao u prodavnicu pa si se iz nje vratio, pa si opet negdje pošao… To ne pripada čak ni onim lošim romanima čiji se autori iskreno trude, ali ne mogu daleko da dobace. Roman „Proljeća Ivana Galeba“ bio bi, dakle, potpuni kontrapunkt takvoj literaturi. To je priča jednog čovjeka koji bilježi svoje misli i uspomene, probrano i sabrano. Desničin roman bio bi jedan kontraudar, atomska bomba u literaturi ovog vremena.

Dvojna pripadnost

Koliko je Vladan Desnica bio samozatajan čovjek?

Veliki problem Vladana Desnice bila je sredina. On prosto u Zagrebu nije bio voljen. Pri tome se tu manje radi o razlozima nacionalne prirode. Vjerovatno je i toga bilo, ali u središtu negativnog odnosa prema Desnici bila je ona tipična umjetnička pizma ili pakost minornih pisaca. Ko je sve njega napadao: Joža Horvat, Ivan Dončević i ostali… Gdje su sada oni? Premda je taj grad bio njegov svijet. Od Zadra, preko Splita došao je u Zagreb i o njemu je lijepo pisao i u njemu proveo život.

Čiji je pisac Vladan Desnica?

Za početak, on je moj pisac. Jednom mi je jedan kolega na fakultetu rekao, sasvim ozbiljno, da ja volim Vladana Desnicu zato što se on zove Vladan kao i ja. Možda je i bio u pravu (smijeh). Desnica je Srbin iz Dalmacije i to je notorna stvar: on je to bio po nacionalnoj pripadnosti i sopstvenom osjećanju. Takođe, on se nedvosmisleno izjasnio da pripada i srpskoj i hrvatskoj književnosti, i zbog toga je imao određenih problema, reklo bi se na obje strane. Kada su ga pitali da li bi ušao u ediciju „Pet stoljeća hrvatske književnosti“, on je rekao da u tome ne vidi nikakav problem, ali priređivačima se to činilo nedovoljno jasno pa su ga ponovo pitali isto… Njegova pozicija je uvijek bila delikatna: bio je Srbin, stvarao je na prostoru Hrvatske, ali njegova umjetnička radijacija protezala se na čitav jugoslovenski prostor. Desnica je bio oženjen Hrvaticom i cijela njegova porodica je porodica dvojne pripadnosti. Sam je govorio da ukoliko ne postoji mogućnost da on bude „jugoslovenski pisac“, onda neka se ne insistira da je on ili-ili, isključivo srpski ili isključivo hrvatski pisac. Njegov identitet je srpski, osjećanje prostora vlastitog djelovanja i življenja bilo je jugoslovensko, a pripadnost „hrvatskom književnom krugu“, kako je on to govorio, nije osjećao kao nešto za njega strano. Na drugoj strani, bilo bi zanimljivo vidjeti danas, na primjer, jednog hrvatskog pisca iz Vojvodine koji bi se osjećao i srpskim piscem…

Desnica nije želio sudjelovati ni u prepirkama između Srba Dalmatinaca i Srba Šumadinaca…

Tu distanciranost ja objašnjavam njegovim kosmopolitizmom. On je studirao u Parizu, italijanski jezik je govorio savršeno, bio je veliki erudita. Svjetski čovjek, prosto. U Sjevernoj Dalmaciji, koja je u književnom smislu bila najvažniji prostor njegove proze, on nije želio da učestvuje u bilo kakvim vrstama podjela, srpsko-srpskih, hrvatsko-srpskih i slično. Kada ga je u onom čuvenom razgovoru Jevto Milović pitao šta mu je ostalo u sjećanju iz njegovog starog dalmatinskog kraja, Desnica je odgovorio: pejzaži. Nedavno sam bio na promociji svoje knjige o Desnici u Kuli Jankovića. U jednom trenutku sjedio sam ispred crkve u kojoj je Desnica sahranjen i gledao zalazak sunca. Taj prizor je nestvarno lijep i pisac kao da je birao mjesto na kojem će biti pokopan, jer to je to mjesto odakle je ponio mnogo toga. Desnica je bio jedan od onih pisaca koji su iznikli iz dubokih korijena zemlje na kojoj su se onda bujno rascvjetali. Za njega zemlja ima drugačije značenje nego za druge. Kao što je Njegošu bila Crna Gora ili Andriću Bosna.

Desnica je govorio da književno djelo nastaje dalje od pisaćeg stola…

Desnica je tu mislio sledeće: ne sjeda se da se piše i onda se samo piše. Ne. Njegov sin, pokojni Uroš Desnica, govorio mi je da je njegov otac neku priču danima znao smišljati u glavi, a onda bi je u nekoliko danonoćnih seansi, uz puno kafe i cigareta, izlio na papir. On nije bio od onih pisaca koji svaki dan napišu po dvije, tri stranice. Zato je napisao relativno malo: do sada je sakupljeno četiri toma njegovih sabranih djela, ali sve su to vrhunski tekstovi. Mislim da je Vladan Desnica kao pisac prilično rano znao da će zapravo imati jedno veliko djelo, „Proljeća Ivana Galeba“, i taj roman je pisao, kao što rekoh, 20 godina. To je jedan postojani eros, dugotrajna koncentracija, sa sviješću da će to biti njegov kapolavoro, krunsko djelo, životni poduhvat. Dok je sa pripovijetkama bila drugačija stvar: tu je ulogu više igrala ona džojsovska epifanija, trenutak kada uloviš nešto zanimljivo, osobeno, i zato u tim pričama, po atmosferi autentično dalmatinskim, otkrivamo prava mala čuda života običnih ljudi…

Poetička subverzivnost

Čedo Višnjić smatra da je Vladan Desnica bio dezangažirani intelektualac, umjetnik agonije građanskog svijeta, ali i subverzivni intelektualac. Što biste vi rekli?

Da, on je bio svjedok propasti građanske klase na ovim prostorima, slično kao i recimo Slobodan Selenić, u smislu književno snažnog i moćnog opisa te propasti. Bio je dezangažovan zato što u tom njegovom kritičkom svjedočanstvu nije bilo prkosa poraženih, nego je riječ o prostoj činjenici da je taj svijet literarno fotogeničan i da ga on najbolje poznaje. Drugo, „Zimsko ljetovanje“ pokazuje da je Desnica bio, ja bih rekao, „poetički“ subverzivan, a to znači da je u tom romanu gledao na događaje iz Drugog svjetskog rata, na podneblju na kojem je odrastao, građane i seljake, partizane i četnike i sve ostalo, kao na živi književni pejzaž, gdje otkriva šta se, u antropološkom smislu, tu zaista događa. Gledao je obične ljude koji su po definiciji u takvom ratu žrtve, gledao je odnose između seljaka i građana koji u ratu postaju zaoštreniji, a međusobni prezir još izrazitiji, gdje se klavir daje za džak brašna i zlatni lanac za kaiš slanine… Posle „Zimskog ljetovanja“ Desnica je imao političkih problema s okolinom, prvenstveno stoga što je nepozvan ušao na teren NOB tematike, koju je opisivao bolje i pismenije nego bilo ko od pisaca samoproklamovanih za te nadležnosti.

Od čega je Desnica živio?

Desnica nakon rata 1945. godine prelazi iz Splita u Zagreb. Napušta advokaturu i u Zagrebu se zapošljava kao službenik ministarstva finansija. Oko 1950. postaje profesionalni pisac. On je vjerovao u svoju književnost i nadao se da će pisanjem moći ishraniti porodicu, u kojoj je bilo četvoro djece. Treba znati da su u to vrijeme honorari za književne tekstove bili nešto izdašniji nego danas. Isprva se dovijao, žalio se kako u Zagrebu ne žele da ga stave ni u jedan književni odbor ili žiri, prevodio je Flobera, Silonea i druge… Nije mu bilo lako kao piscu koji je prvi roman objavio sa 45 godina, ali posle, kada su „Proljeća Ivana Galeba“ bila štampana u više od deset hiljada primjeraka, bilo je egzistencijalno bolje.

Desnica je jednom rekao kako „najznačajnija umjetnička ostvarenja današnjice imaju uglavnom vrijednost britke negacije, rušilačku i polemičku vrijednost i svi mi još uvijek čekamo Mesiju.“ Kako to objašnjavate?

To je u svakom slučaju jaka metafora i teško je reći na koga je mogao misliti. Ako je upotrebio termin „mesija“, možda je mislio na neku vanvremensku veličinu, nekakvog novog Njegoša. On je Njegoša jako cijenio, prevodio ga je na italijanski i u njegovoj ostavštini su pronađena dva spisa o Njegošu. Osim toga, jako je volio Tolstoja, Ruse je čitao u originalu, jednako tako i italijanske i francuske pisce… Što se tiče Desnice samog, danas teško nekoga možemo uporediti sa njim i možda bi bila sreća kada bi se pojavio neko ko bi svoj vlastiti talent nakalemio na Desničinu poetsku tradiciju. Zato možda možemo reći da danas čekamo nekog novog Desnicu.

Također je Desnica rekao kako je „očovječenje čovjeka krajnja svrha i dublji smisao svake književne djelatnosti“.

Sa tom njegovom rečenicom zaokružujemo odgovor na pitanje o Desničinom angažmanu. Njegov angažman u književnosti nije „ideološki“ nego „humanistički“. On nije pisao „lijepu književnost“, iako je bio artist, nego je vjerovao u onakvu književnost koja će pomoći čovjeku da bude više to što treba da bude – čovjek.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: