Vijek ispunjen notama – Vlado S. Milošević

Piše: Saša Berendika

Kompozitor, etnomuzikolog, horovođa, pedagog i akademik Vlado S. Milošević ostavio je neizbrisiv trag u srpskoj i jugoslovenskoj umjetnosti
Vlado Milošević

This post is also available in: English (Engleski)

April u Banjaluci je pun istorije i svetkovina. Istorije joj ne manjka ni u drugim mjesecima. Kao što joj ne fali pjesme ni šale. Ali svetkovine se nekako naboraju u ovom mjesecu, da se ponekad desi da zaboravimo da je stiglo proljeće. Danu Grada Banjaluke, 22-og aprila, prethode neki drugi dani koji iz moderata prelaze i prolaze u alegru i prethode krešendu gradskih slavljeničkih ceremonija. Ti dani su Dani Vlade S. Miloševića.

Ako kažemo da se navršilo 120 godina od njegovog rođenja, nije prvoaprilska šala, niti je loš račun, s obzirom na činjenicu da je 1901. godina – godina rođenja ovog velikog srpskog kompozitora, etnomuzikologa, horovođe, pedagoga i akademika. Prošle godine taj okrugli jubilej, zbog pandemije, obilježen je u skladu s okolnostima. Ne u skladu sa Vladinim zaslugama. Stoga, jednu godinu izbacujem iz računice.

Ovih dana u Banjaluci premijerno se izvode njegova djela, kojih je mnogo. Upućeniji kažu da ih je komponovao čak 506. Sve osim baleta.

Ostavio je Vlado neizbrisiv trag u srpskoj i jugoslovenskoj umjetnosti. Baštinici njegovog impozantnog i šarolikog djela i njegovi prijatelji prisjetili su se ovog velikana u razgovoru za P-portal.

– Vlado Milošević je muzički posvećenik. Kada pogledamo kompletan njegov život, mogli bismo ga nazvati muzičkim monahom. Baveći se njegovom umjetničkom i naučnom zaostavštinom, prosto se pitam – kad je taj čovjek i spavao? – govori Saša Pavlović, profesor Akdemije Umjetnosti Univerziteta u Banjaluci.

Saša Pavlović
Saša Pavlović

– On nije imao priliku da ide u muzičku školu, jer ona tada u Banjaluci nije ni postojala, osim kod Čeha koji su u to vrijeme došli ovdje i pokrenuli prve privatne muzičke škole. Vlado je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod izuzetno kvalitetnih profesora za to vrijeme za cijeli ovaj prostor. A da ne pričam da je na kompozitorskom polju prolazio sve sveske koje je orkestrirao Rimski Korsakov, Čajkovski. Bavio se, a tada je to bilo ispred njegovog vremena, partiturama Bele Bartoka, Leoša Janačeka, koje mi na ovim prostorima i dandanas rijetko izvodimo – podsjeća Pavlović.

O Vladi Miloševiću pisali su mnogi, a prije svih književnik Ranko Risojević i Milorad Buco Kenjalović, osnivač i bivši dekan Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci. Kenjalović je Vladu Miloševića poznavao još iz vremena dok je pohađao srednju muzičku školu. On je kao srednjoškolac svirao sa Vladom u gradskom gudačkom orkestru.

–Tad je on svirao violu. Orkestrom je dirigovao moj razrednik, Stipe Blažević. Jedanput zakasnim na probu u Banskom dvoru, tadašnjem Domu kulture. Nakon nekoliko minuta razrednik mi mahnu rukom. Reče mi da izvadim violinu i da se uključim. Kada sam rekao da sam zaboravio violinu, Vlado skinu naočare i sav zapanjen, gledajući u mene, reče: „Pošao na probu, a zaboravio violinu”– s osmijehom se prisjeća Kenjalović.

Milorad Kenjalović je pisao muzičke kritike, između ostalog i o djelima Vlade S. Miloševića. Pisao je o prvoj bosanskohercegovačkoj operi, izvedenoj 1977. godine, u tadašnjem Narodnom pozorištu Bosanske Krajine, danas Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjaluci. Bila je to opera „Jazavac pred sudom”, autora Vlade S. Miloševića prema tekstu Petra Kočića, u adaptaciji Ranka Risojevića.

– On je bio toliko jednostavan i skroman čovjek. Ja sam se od njega učio toj jednostavnosti i skromnosti. Vlado je rado komponovao na tekstove naših vodećih pjesnika. Po tome je bio najznačajniji u cijeloj Jugoslaviji, po broju i raznovrsnosti. A to djelovanje je proširio, pa je komponovao i mojih 17 Bosanskih elegija. U to doba ja sam bio mladi pisac sa ne tako velikim djelom – prisjeća se književnik Ranko Risojević.

Istinski ljubitelj poezije

Upoznali su se nakon potresa koji je zadesio Banjaluku 1969. godine. Kao tadašnji urednik uglednog časopisa za kulturu, književnost i umjetnost „Putevi”, Ranko Risojević je Miloševiću posvetio čitav jedan broj. To će probuditi pažnju, prije svega stručne javnosti u tadašnjoj Jugoslaviji. A Radio Sarajevo će snimiti veliki broj Miloševićevih kompozicija. Risojević će postati i njegov prvi biograf, a knjiga „Vlado S. Milošević jedan vijek” i danas je referentna tačka i polazište za upoznavanje života i djela osebujnog stvaraoca. Kompozicije „Četvrta bosanska elegija” i „Iz Kočićevog pera”, doživjele su nedavno banjalučku premijeru.

– Naravno da sam srećan zbog toga. Bosanske elegije su posljedica ogromnog uticaja koji je Vlado izvršio na mene, pogotovo kroz njegovo okretanje cjelokupnog stvaralaštva drevnim izvorima, prvenstveno sa Zmijanja i koji su još uvijek sačuvani. On je pisao i sevdalinke. Ali sevdalinka je pjesma koja putuje. A ove pjesme sa Zmijanja putuju tek nakon što je Vlado komponovao te rukoveti na pjesme koje je i skupio na Zmijanju. Ja sam htio da proširimo to sve. Već je tada radio ‘Kamenog spavača’ Maka Dizdara, a onda se prihvatio mojih elegija. Bio je istinski ljubitelj poezije. U odabiru teksta na koji će pisati muziku bilo mu je važno da li mu se pjesma sviđa ili ne – ističe Risojević.

Ranko Risojević
Ranko Risojević

– Vlado je apsolutno bio u toku sa savremenim kretanjima muzičkih tokova, a sa druge strane, oslanjao se na taj nacionalni muzički stil. Za Vladu je najveće otkriće bilo Zmijanje. Odlazak na Zmijanje te 1940. godine na njega je ostavio veliki trag. Ako pogledate sa njegove kompozitorske strane, on te 1940. piše svoje remek djelo ‘Pjesme sa Zmijanja’” – naglašava Pavlović.

Izbjeglištvo u Nišu

 Vlado će sa porodicom, koja je bila ugledna, a takve su prve bile na meti ustaškog terora, 1941. godine izbjeći u Niš. Radio je kao profesor u gimnaziji. Tu piše prvo instrumentalno djelo. U Banjaluku će se vratiti tek 1946. godine.

–On je kasnije taj dio stvaralaštva širio u djelo u izvođačkom i tematskom smislu. Pa sve do dramatične simfonije koja je nastala kao rezultat njegovog doživljaja velikog potresa koji je zadesio Banjaluku 1969. godine. Sve je to snimano u tadašnjoj Radio televiziji Sarajevo. Njegove kompozicije su snimali članovi, svjetski priznatog zagrebačkog kvarteta ‘Pro arte’. To su sjajni snimci. Postoje još uvijek gramofonske ploče. Najbolji tumači njegovih solo pjesama su Banjalučanke, operske dive, prije svih Radmila Smiljanić, Dunja Simić i Snježana Savičić – priča Kenjalović.

Foto: Jovica Drobnjak

Pored zaljubljenosti u tradicionalnu narodnu muziku, i sve ono što je u vezi sa tim, prije svega narodni život uopšte, Vlado Milošević je pjesme smjestio u četiri knjige bosanskih narodnih pjesama. Tu je vršio ne samo transkripcije, a u to vrijeme to se radilo vrlo teško. Prije svega, na terenima koje je obilazio tada nije bilo ni struje, ne spominjući ostale tehnološke poteškoće. Često je zapisivao direktno dok su pjevali izvođači. To su teške pozicije za etnomuzikologa, a seosko pjevanje je vrlo nestabilno. Proučavao je i prikupljao varoške pjesme. Smatrao je da su one preteča sevdalinke, o kojoj je napisao opsežnu studiju koju je saopštio na simpozijumu etnomuzikologa u Parizu. Skupljao je pjesme koje se pjevaju uz muzičku pratnju. Teško je pobrojati šta je sve radio ovaj sistematični i pedanti kulturni pregalac.

Milorad Buco Kenjalović
Milorad Buco Kenjalović

–Naročito smo sarađivali u radijskoj emisiji ‘Tragom folklora Bosanske Krajine’. Cilj nam je bio da približimo tradicionalnu seosku muziku, ali i ovu gradsku, potencijalnim slušaocima. On je pisao tekstove za prvih deset emisija. Ja sam bio urednik. Ponedjeljkom smo imali kolegijum. Kolega sa radija je u izvještaj o našoj emisiji zabilježio: ‘Zanimljiva emisija za oba slušaoca: i za Vladu i za Bucu’ – koliko god bila smiješna anegdota, Kenjalović dodaje da su te emisije sada vrijedna arhiva.

Bio je jedan od najproduktivnijih kompozitora na Balkanu. Vrlo samokritičan, otvoreno je govorio o kvalitetu svojih djela, svjestan njihovih kvalitativnih razlika. Radni vijek je završio u Muzeju Bosanske Krajine, danas Muzeju Republike Srpske. Osnovna i srednja muzička škola u Banjaluci nosi njegovo ime. Bio je rukovodilac i dirigent Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo” iz Banjaluke, koje je među najstarijim i najuspješnijim horovima u Bosni i Hercegovini sa brojnim priznanjima sa manifestacija širom planete. Umro je 1990. Da ne vidi još jedan rat. Dva svjetska su previše za jedan ljudski vijek.

Kroz Banjaluku ne pjevaj

Možda su Dani Vladi. S Miloševića prekratki da bi se sve o njemu reklo. U međuvremenu, primjećujemo da je stiglo proljeće. Voćku poslije kiše miluje aprilsko sunce. Vrbas u tirkiznosmaragnoj odeždi mami na svoje obale nove zaljubljene parove i vesela društvanca da uz gitaru i pjesmu slave život. U Banjaluci se itekako dobro pjevalo i pjevaće se. Iz duše. Posvećeno. Zaronjeno u stih, u strofu, u refren, kao da izvan pjesme nikad neće biti, niti je ikad bilo išta.

Nisu tek onako davno rekli: „Kroz Banjaluku ne pjevaj”, aludirajući na veliko umijeće pjevanja Banjalučana, potvrđeno prije svega kroz imena operskih primadona. Ali to je već za neku drugu priču.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: