Vesna Knežević: Cepanje SPC kao poslednji stadijum raspada Jugoslavije

Piše: P-portal.net

Naravno da sve što se događalo na Cetinju pre dve sedmice ima veze i sa srpskim državnim interesima. Ali od početka raspada Jugoslavije, ako za to uzmemo godinu 1988/89, pa do danas, ovo je otprilike prvi put da situacija na terenu svojom logikom i unutrašnjom dinamikom radi za srpske interese i bez posebnog angažmana sa strane Beograda. Prvi put, a hrvatskim medijima i politici su već pukli živci

SPC Cetinje
Naslovna fotografija: STEVO VASILJEVIĆ/REUTERS/PIXSELL

Nijedna od četrnaest autokefalnih pravoslavnih crkava nema nameru da u svoje redove primi nekanonsku Crnogorsku crkvu. Suviše je ogoljena njena veza sa politikom, čak ne ni nacionalnom bez ostatka, već samo sa jednom strujom oko predsednika Mila Đukanovića. Nisu crkve nigde na svetu imune na politiku, pa tako ni pravoslavne, ali koktel divlje propagande, privatizacija države i agresivni filetizam iz sekularnih skuta svima su previše. Bog iz Boga, svetlost iz svetlosti; država iz države, a crkva iz crkve. Oli može i drugačije?

Na ustoličenju mitropolita Joanikija u Cetinju služena je saborna arhijerejska liturgija s gostima. Mitropolija crnogorsko-primorska je pozvala sve pravoslavne crkve, na kraju je došlo 9 episkopa do ranga arhiepiskopa i mitropolita. Na pitanje zašto ne i ostali, iz Crkve odgovaraju da je već i taj broj malo čudo s obzirom na epidemiju. Ali i na nebrižljiv odnos prema epidemiološkim merama koje je SPC imala do dolaska sadašnjeg patrijarha i skupo ga platila. Sad je i tu zavladala strogost, ali putovanja svejedno ostaju komplikovani poduhvati u vremenu korone.

Sigurno je jedino da nije politička situacija u Crnoj Gori ta koja je sprečila ostale crkvenodostojnike da se pojave na zajedničkoj liturgiji u Cetinjskom manastiru. Nisu pravoslavni episkopi baš tako strašljivi, pogotovo kad su rizici mali, a ulozi veliki – Mila se ne boje, a pravoslavlje im se bez velike potrebe ne cepa.

mitropolit Joanikije SPC Cetinje
Patrijarh srpski Porfirije i mitropolit crnogosrko-primorski Joanikije

„Došao je Jerusalim!” Od 2005. čekam priliku za taj katarzični citat iz filma Nebesko kraljevstvo Ridlija Skota, i evo je: Došao je Jerusalim. Suvim rečnikom, došao je arhiepiskop Makarije iz Jerusalimske patrijaršije.

Iz Ruske patrijaršije stigao je mitropolit iz Tvera i Kašina Amvrosije. Nije došao sam. Uz njega su bili mitropoliti Ukrajinske i Inozemne crkve, dve auto-administrativne hijerarhije pod krilom Moskovske patrijaršije – Antonije iz Borispolja kod Kijeva, Sergije iz Tarnopolja i Marko iz Berlina.

Patrijarhat u Sofiji je poslao mitropolita Gavrila iz Loveča. Iz Poljske pravoslavne crkve došao je episkop Varsonufije, koji služi u titularnoj biskupiji Sjemjatiče kod granice s Belorusijom. Uz njih još Mitropolit Dimitrije iz Đirokastra u ime Albanske pravoslavne crkve i arhiepiskop košički Georgije iz Pravoslavne crkve Češke i Slovačke.

Pravoslavne crkve su Pravoslavna crkva

Okupljanja pravoslavnih episkopa tog ranga i te dramatike kakva je vladala na Cetinju pre dve sedmice, uvek provocira pitanje da li, pored pravoslavnih crkava, postoji i jedna Pravoslavna crkva, onako kao što postoji jedna Katolička crkva?

Za početak, uopšte ne postoji jedna katolička crkva. Odnosno da, ali kao asimetrična federacija 24 katoličke crkve, dobar deo njih u nekadašnjem orijentalnom prostoru. Glavna je naravno Rimska/Latinska crkva, ili Vatikan. Ostale 23 su samostalne sui iuris crkve, osim kad nisu. One samostalno biraju svoje poglavare, osim kad ne mogu i kad se Vatikan umeša u proces. Nije im uvek lako s Vatikanom, ali bogme ni Vatikanu s njima.

Poenta je – ni Katolička crkva nije unitarni blok.

Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Svet pravoslavlja još manje, ali i on se drži, sam sebe i unutar sebe, gvozdenom organizacionom rukom. Profesor Tomas Nemet sa bečkog teološkog fakulteta slikovitim političkim terminima objašnjava organizaciju hrišćanstva: katolici su asimetrična federacija, pravoslavni su federacija, orijentalno-pravoslavni (Jermenska, Koptska, Zapadno-sirijska i Eritrejska crkva) su konfederacija. U hrišćanskoj porodici je još i jedan apsolutan solista, Istočna sirijska/asirska crkva, koja se odvojila prva, pre Trećeg vaseljenskog sabora 431. godine. Ne toliko iz doktrinarnih razloga, više iz nedostatka informacija – bili su pod Persijancima, u informacionom buretu, mislili su da ostali rovare protiv njih, da su u komplotu, i preventivno su se otcepili.

Kao što su katoličke crkve Katolička crkva, tako su, sa nešto labavijim vezama, i pravoslavne crkve Pravoslavna crkva.

Uprkos tome, neverujući, pa i verujući raznih hrišćanskih denominacija, nekad se osećaju kao svedoci invazije pravoslavnog filetizma, što je pojam za proces komadanja, „filetiranja” Crkve, osuđen 1872. na pravoslavnoj sinodi u Konstantinopolju.

Gledano sa strane, izgleda kao da pravoslavnih crkava ima iza svakog ugla, kao da su razumljiv produkt nacionalne emancipacije. Osnuješ sekularnu državu – ona ti pokloni autokefalnu crkvu. Osnuješ opštinu – autokefalna crkva. Podigneš veb sajt – autokefalna crkva. Tražiš u ribarnici da ti isfiletiraju ribu – autokefalna crkva.

Pravoslavnih crkava zapravo nema mnogo, samo 14 kanonskih. Diptih, ili hijerarhizovana lista pravoslavnih crkava se sastoji od devet patrijarhata i pet mitropolija i arhiepiskopija. Beogradski patrijarhat je vrlo visoko, broj šest.

SPC Cetinje
Cetinjski manastir, foto: falco, Pixabay

Ispod broja 14 stvari se vrlo komplikuju, jer tu stoji po broju vernika značajna nezavisna Ukrajinska crkva, ali nju priznaju samo ekumenski patrijarh u Konstantiinopolju (broj jedan u Diptihu), i dve njemu gravitirajuće crkve – Aleksandrijski patrijarhat (broj dva) i Crkva Grčke (broj jedanaest).

NATO i crkva

„Nedozvoljeno, ali ispravno”, ima li toga kod pravoslavnih?

Nema.

Teolog Nemet ovako sažima problem: Nedozvoljeno rukopoloženo sveštenstvo u katoličanstvu može da daje važeće sakramente. Nije uobičajeno, ne gleda se rado na to, apsolutna siva zona, ali se toleriše. Vernik koji od takvog „nevažećeg episkopa” primi sakrament krštenja, krizme ili ispovesti nije kažnjen. Pravilo je: onaj ko daje sakramente je nedozvoljen, ali važeći, pa je i sakrament važeći.

U pravoslavlju nema takve sive zone. Nevažeće je nevažeće, neispravno ne postaje ispravno samim tim što se neko provukao pored generalnih pravila. Tu se ne radi o tome šta ko misli van crkve i šta bi bilo lepo i milostivo, šta bi rešilo političke svađe na terenu, ili bilo pravedno po sekularnom rezonu. Država se rađa iz državnog prava, crkva iz crkvenog. NATO može da pogodi crkvu kao zgradu, ali ne može da je pokloni kao instituciju.

Naprotiv, važno je šta o tome misli Pravoslavna crkva kao federacija. Ko u nekanonskoj pravoslavnoj crkvi od „nevažećeg popa” dobije agnec, ili recimo naforu na kraju liturgije, to je kao da je na skupu mesne zajednice pojeo komad hleba iz prve pekare. Nije morao ni da se trudi da stoji dva sata na liturgiji, mogao je odmah da napravi čitav sendvič, i gotovo.

Slučaj sa nekanonskom Ukrajinskom crkvom je paradigmatski s dve strane – kao izraziti politički momenat unutar Pravoslavlja, i kao njegova tragedija, posebno iz vizure vernika. Dok se sve samostalne crkve ne slože, ukrajinski vernici dolaze na liturgiju kao u pozorište, krste ih dečji psiholozi, a sahranjuju kostimirani matičari. Za ateiste i agnostike sakramenti su možda samo simboli, premda kulturno tako jaki da im i oni često padaju pred noge. Ali za verujuće, to je pitanje večnog života ili večne smrti.

I pored spora Konstantinopolja i Moskve, broja jedan i broja pet, Pravoslavna crkva ostaje jedna crkva. Nije isključeno da će nekanonska Ukrajinska crkva jednom biti priznata od svih. „Nekad samo protok dugog vremena rešava probleme u Pravoslavnoj crkvi”, kaže Nemet. Moskva je čekala 150 godina na priznanje Konstantinopolja i dobila ga je tek kad je on već bio pod Turcima. Sofija je čekala 80 godina.

Automatizma i garancije nema. Ali ako se izuzmu faze gde neuspeh panpravoslavlja u nošenju sa vlastitim kriznim situacijama postaje očit, ako se pogleda istorijski kit koji ga drži zajedno, Pravoslavna crkva je tvrđava. Na takvu tvrđavu je udario Milo Đukanović, kohabitacijski predsednik države od 600.000 stanovnika.

Kako ne zna šta je crkva, on opisuje problem u političkim terminima. Misli da ga opstruiše današnji Beograd, dok je ustvari dobio zvučni šamar od pravoslavne sinode iz 1872, par tiših od starijih vaseljenskih sabora, kao i nekoliko teoloških čvrga.

Šta je srpski predsednik Aleksandar Vučić prema takvom menadžmentu vremena unutar Pravoslavne crkve? Običan prolaznik!

Autokefalnost? Pa bilo bi zgodno…

U sadašnjem političkom trenutku, na širem prostoru Balkana, pa i unutar evropskih javnosti kad gledaju na tu stranu, religija je postala nešto kao fudbal. Ili tenis. Svi se razumeju kako bi trebalo postaviti igru, e da bi se postigla maksimalizacija u rezultatu.

Od nedavno, ta sigurnost u popovanju selektorima, igračima i Novaku Đokoviću, pretvorila se u popovanje popovima. Fini, u nekim drugim oblastima čak i obrazovani novinari, rasuti po zemljicama koje su nekad bile Jugoslavija, odjednom nude crkveno-pravna rešenja koja izvlače iz fundusa opšte logike i svakodnevne pameti.

Novinarskim žargonom, takav tip tekstova se krsti frazom „ima stav, nema znanje”. U smislu, tako bi bilo zgodno dati Crnoj Gori autokefalnu pravoslavnu crkvu! Nekako ide perfektno sa stvaranjem nacionalne države, k’o lonac i poklopac, ruka i rukavica, noga i čizma. Zašto je Vučić zapeo pa im ne daje? Zašto je vezao ruke patrijarhu srpskom Porfiriju, pa sad ni on ne da? Zašto se Porfirije, nekad tako drag zagrebačkoj intelektualnoj i kulturnoj sceni, stavio na čelo novog ciklusa velikosrpstva?

Porfirije u Jasenovcu
Patrijarh Porfirije u Jasenovcu, foto: SPC

Čitav set takvih komentara je moguće podvesti pod poznati istorijski citat Staljina o papinim divizijama. Možda je i izmišljeno, no svejedno deluje uverljivo. Kad su mu Čerčil i Ruzvelt preneli da je Vatikan nezadovoljan nekim rešenjima, Staljin je navodno upitao: „A koliko divizija ima Papa?”.

Primenjeno na aktuelnu situaciju: koliko srpski patrijarh ima divizija da ih pošalje na Podgoricu? Sutra na Kosovo, ili na Hrvatsku? S razlikom da se taj tip pitanja u medijima sada ne pojavljuje kao vic, već sasvim ozbiljno.

Nije fer ponavljati „neki” i „neke” tako pišu. Korisno jeste, jer sfumato pasaži pomažu da se očuvaju kontakti, ali kad je nekompetentnost očita, obziri su loši prijatelji. Ovde se za „neke” paradigmatski uzima tekst Jelene Lovrić iz Nacionala. Razlog je taj da je Jeleni nemoguće imputirati nacionalizam, zlonamernost, šovinizam, ili je optužiti da „ta ne voli Srbe”. Nit’ ih voli, niti ih ne voli, isti odnos koji ima i prema Hrvatima.

Problem je samo u tome da Jelena ima stav i ima strah, ali nema znanje.

Drugi paradigmatski set se reprezentativno poljavljuje u komentarisanom izveštaju austrijske nacionalne televizije ORF od šestog septembra, dan posle ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju. Objašnjavajući problem gledaocima i čitaocima, autori kažu kako je stvar u tome „da Srpska pravoslavna crkva ne priznaje državnu samostalnost Crne Gore”.

Hopala! Jednom rečenicom se briše podela između crkve i države. Padaju vekovi sekularizma, samo zato što je Milo Đukanović hteo da osnuje nacionalnu crkvu kao što se osniva nacionalno društvo za negovanje arheološkog nasleđa. Da je uspeo, bio bi to prvi državnik posle Konstantina Velikog koji vodi crkvu, a nije kršten.

Koliko je Srpska pravoslavna crkva samo srpska?
To da SPC „ne priznaje državu Crnu Goru” se provrtelo kroz dosta medija nemačkog govornog područja i stvorilo konfuziju koju je praktično nemoguće dovesti u red.

SPC Cetinje
Dolazak patrijarha Porfirija i mitropolita Joanikija u Cetinjski manastir 5. septembra 2021.

Pre je obrnuto, da država u ovom slučaju ne priznaje crkvu. Crna Gora, država podeljena i uhvaćena u klopci teškog slučaja političke kohabitacije, podeljena je i u stavu prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Podgorice su dve, a jedna od njih ne priznaje legitimitet SPC-a u svojoj kući.

Ono što sa svoje strane Srpska pravoslavna crkva ne priznaje, to je nekanonska crnogorska pravoslavna crkva, a ne crnogorska država. Ili je to možda jedna te ista stvar u evropskoj Crnoj Gori?

Pravoslavne crkve su vezane jedna za drugu kao karike lanca. Ko ne priznaje Srpsku pravoslavnu crkvu (to jest, njenu legitimnost van državnih granica Srbije), taj ne priznaje ni druge pravoslavne crkve. Ko ne priznaje pravoslavne crkve, taj ne priznaje ni Pravoslavnu crkvu.

Ko ne priznaje, taj ne poznaje. Ko ne poznaje, znači zanimaju ga neke druge stvari u životu, što je potpuno legitimno. Ali u tom slučaju, zašto se onda bavi temama koje ga ne zanimaju, osim kao floskule o superiornoj logici političkog ili društvenog sekularizma? U tome nema drugog motiva osim da se tranširanje Srpske pravoslavne crkve proglasi poslednjim nužnim stadijem raspada Jugoslavije.

Gomila takvih tekstova se prošetala kroz post-jugoslovensku štampu. Čak i kroz „Srpske novosti” u Hrvatskoj! Suština poruka se svodi na to da je Porfirije „provocirao crnogorski narod”.

„Crnogorski narod” su politički očito dva naroda, verovatno i tri. „Provocirani” su izašli na ulice, „prosrpski” su ostali kod kuće. Prvi su napadali policiju, bacali bengalke i palili gume, drugi im nisu izašli na megdan. U pomenutoj grupi tekstova je izvršena zamena teza, pa su oni besni na ulicama nazvani revoltiranima, a oni mirni kod kuće izmanipulisanima. Pretpostavka se odbija da jedan deo crnogorske nacije poseduje višak ideniteta preko pripadnosti pravoslavnoj crkvi koja je istorijskim slučajem i geografskom konstelacijom – srpska.

Politički gledano, nigde tu nema naivnih. Naravno da sve što se događalo na Cetinju pre dve sedmice ima veze i sa srpskim državnim interesima. Ali od početka raspada Jugoslavije, ako za to uzmemo godinu 1988/89 pa do danas, ovo je otprilike prvi put, prva situacija na terenu koja svojom logikom i unutrašnjom dinamikom radi za srpske interese i bez posebnog angažmana sa strane Beograda. Prvi put, a hrvatskim medijima i politici su već pukli živci.

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Službeni Beograd, Republika Srbija, oni su samo usputni dobitnici u aktuelnom sporu. Nema garancije da će i dalje pobeđivati, niti utehe za druge da neće. Glavna bitka se međutim bije negde drugde, na panpravoslavnom nivou. U dva milenijuma razvoja, pravoslavne crkve, odnosno one hrišćanske crkve koje su se od ranog srednjeg veka razvijale na toj liturgijskoj, duhovnoj, teološkoj i tradicijskoj trasi, nikad nisu definisale mehanizme za dodeljivanje autokefalnosti.

Kad su Osmanlije počele da otkidaju delove Vizantije, granice carstva su se sužavale, granice vaseljenskog patrijarhata ne. Rano je u crkvenoj svesti formirana predstava da se državne i crkvene međe nužno ne poklapaju. Zato je svaka nova autokefalnost tektonski poremećaj unutar pravoslavlja. Kad je Moskovska patrijaršija 1970. otpustila Pravoslavnu crkvu u Americi u autokefalnost, Konstantinopolj je nije priznao, tako da je ona autokefalna samo za Ruse.

Poslednji pokušaj za definisanje instrumenata autokefalnosti bio je pre pet godina na Kritu, kad je održana pravoslavna sinoda. Na kraju, dogovoreni su samo mehanizmi dodeljivanja crkvene autonomije, i tu se stalo. Između ostalog i zbog toga što nisu svi došli na Krit. Nije bilo Antiohijske, Ruske, Gruzijske i Bugarske crkve.

Ali Jerusalim – Jerusalim je došao.

 

Izvor: RTS, autor: Vesna Knežević


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: