U posljednja tri mjeseca shvatili smo ne samo da možemo umrijeti od koronavirusa nego i da je naše psihičko zdravlje u doba izolacije pod velikim utjecajem vlastitih mračnih misli i objektivnih egzistencijalnih problema. Sijaset znanstvenih istraživanja na ovu temu pokrenuto je širom Evrope, a jedno od njih inicirao je tim psihologa s Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, koji čine prof. dr. Veljko Jovanović, prof. dr. Vesna Gavrilov-Jerković i dr. Milica Lazić, pod naslovom “Rezilijentnost u kontekstu pandemije COVID-19”. S profesoricom Vesnom Gavrilov-Jerković razgovaramo o psihološkim reakcijama ljudi u doba velikih opasnosti, o prvim rezultatima ovog istraživanja te o stanju u Srbiji i regiji.
Prvi dani i nedjelje izolacije provedeni su, u ovim krajevima i drugdje, između paničnog straha i gotovo manične želje za zabavom. Kako tumačite tu konfuziju, odnosno istovremenu potrebu za discipliniranim ponašanjem i stavom “nije to ništa”?
Situacija u kojoj se čovečanstvo našlo sa koronavirusom je nova i jedinstvena. U tom smislu, ni vlade država ni zdravstveni sistemi ni građani nisu imali u svom iskustvu slične situacije u skladu sa kojima bi potražili neki sigurni obrazac ponašanja koji može da ih zaštiti od opasnosti. Tako smo na početku pandemije bili bombardovani veoma kontradiktornim porukama, od apokaliptičkih najava nekih političkih i stručnih autoriteta da je ovo stanje slično smaku sveta i da svet posle ovoga nikad više neće biti isto mesto za život, do izjava drugih autoriteta koji su nam pokazivali neke druge statistike, sa idejom da je u pitanju isfabrikovana panika režirana iz određenih centara moći. Kao da smo se našli u nekom filmu čije su različite delove režirali Kusturica i Michael Mann. U takvoj situaciji za očekivati je da određeni procenat ljudi prvo veruje jednim, a onda drugim autoritetima, te da se ponaša nedosledno, od krajnjeg opreza pa do negiranja bilo kakve opasnosti.
Prepuštanje autoritetima
Imali smo priliku vidjeti i slike masovnih okupljanja i “samoubilačkog” ponašanja u opasnoj situaciji širenja zaraze. Kako to objašnjavate?
Ponekad ljudi razvijaju čak i inat u situacijama kada autoritet najavljuje ili sprovodi restriktivne mere. Sa druge strane, neki ljudi na percepciju opasnosti reaguju prepuštanjem autoritetima verujući da oni znaju bolje. I dok one prve smiruje inat obezbeđujući im potreban osećaj kontrole, dotle ove druge umiruje činjenica da čine sve što smanjuje rizik da se zaraze, te na taj način reuspostavljaju osećaj kontrole. Takođe, iskreirana percepcija nadolazećeg smaka sveta neke ljude oslobađa egzistencijalnog straha i pokreće ih da reorganizuju prioritete te da umesto zdravlja u ovakvoj situaciji na prvo mesto stave svoje trenutno prijatno iskustvo po principu: ako već ne znam šta će biti sutra, daj da makar danas maksimalno uživam. Smisao koji iracionalne teorije o smaku sveta daju onome ko u njih veruje predstavlja značajno ohrabrenje da osoba nastavi da veruje u njih čak i u prisustvu dokaza protiv njihove tačnosti. Rezultati našeg istraživanja u izvesnoj meri potvrđuju tu pretpostavku o umirujućem delovanju magijskog mišljenja. Ono što je važno znati, to je da je atmosfera haosa i konfuzije ipak više prisutna u medijima nego u realnosti. Naše istraživanje pokazuje da daleko najveći broj ljudi u ovakvoj situaciji reaguje adekvatnom i izbalansiranom brigom o sebi i svojim potrebama.
Kada je počela izolacija, primijećena je prava poplava s jedne strane duhovitih, a s druge strane blagih i umirujućih poruka koje su ljudi masovno slali jedni drugima.
Humor je odličan način da pojačamo osećaj da kontrolišemo izvor pretnje i pojačamo prijatne emocije koje onda povećavaju nadu i smanjuju strah. Ako možete da primetite, ta tendencija da se razmenjuju duhovite, blage i prijateljske poruke je bila najintenzivnija u početku, kada je, kako nam i naše istraživanje pokazuje, strah bio najizraženiji. Kako je s vremenom opadao strah, a raslo neraspoloženje zbog prisilnog opšteg karantina, tako se i smanjivala ta tendencija ka humoru i socijalnoj toleranciji.
Imate li već prve rezultate istraživanja?
Do sada smo sproveli četiri kruga istraživanja i trenutno imamo jako mnogo prikupljenih podataka, kojima predstoji ozbiljna i dugotrajna obrada. U ovom razgovoru je nemoguće izlistati sve rezultate do kojih smo već došli, ali kao najvažnije vidimo one koji govore o promenama na nivou blagostanja i kvaliteta života tokom ponovljenih merenja. Ono šta međutim vidimo na nivou celog uzorka i šta beležimo kroz ponovljena merenja jeste izostanak simptoma anksioznosti i depresije. Manje od pet odsto ispitanika izveštava o izraženim simptomima koji kao takvi ostaju kroz sva ispitivanja. Blagi porast simptoma se vidi u trećem merenju koje se poklapa sa uskršnjim praznicima u Srbiji i najdužim karantinom, koji je po našim rezultatima posebno teško pao ispitanicima i to se vidi na svim indikatorima. Osim ovoga, najveći broj ispitanika negira da se boji zaraze. Svega oko osam odsto ispitanika strahuje da bi se mogao zaraziti i to su uglavnom starije osobe i osobe čije je fizičko zdravlje već kompromitovano. Nasuprot ovim podacima, najveći broj ispitanika koji, iako su uspeli da očuvaju visok nivo globalnog zadovoljstva životom i izbegli su depresiju, ipak izveštava da im se kvalitet života značajno umanjio i izražavaju nezadovoljstvo smanjenom slobodom kretanja. Takođe, na nivou celog uzorka vidimo da ljudi razvijaju negativna osećanja, poput straha i ljutnje, koja su i očekivana u ovakvim situacijama, ali vidimo i da izostaje panika.
Kako u uvjetima prisilne izolacije reagiraju žene, a kako muškarci?
Žene, iako izveštavaju o nešto višem nivou zabrinutosti da bi se one ili neko njihov mogao razboleti, na početku ispitivanja postižu viši nivo zadovoljstva od muškaraca i manje se žale na smanjen kvalitet života. Sa druge strane, muškarci su manje anksiozni i ustrašeni, ali su zato blago nezadovoljniji životom, izveštavaju o većem kompromitovanju kvaliteta života i nezadovoljniji su zbog nemogućnosti izlaska iz stana. Ono što je uočljivo, to je da oni koji su na početku pandemije dobro funkcionisali, funkcionišu dobro do kraja.
Može li se govoriti o nekim generalnim ocjenama vašeg istraživanja?
Generalno, rezultati govore da za sada ne postoje indikatori da je usled pandemije došlo do kompromitovanja mentalnog zdravlja. Pretpostavke o paničnim strahovima stanovništva zbog mogućnosti zaraze nisu potvrđene. Naprotiv, najveći broj ispitanika od početka do kraja izveštava o visokom nivou optimizma i očekivanja da se neće zaraziti. Sa druge strane, podaci ukazuju da ispitanici razvijaju neprijatna osećanja i doživljaj kompromitovanja kvaliteta života, ali ne povodom zaraze nego povodom činjenice da im je smanjena sloboda kretanja. Ovo su podaci koji ne podržavaju u potpunosti javni govor i mišljenje pa je važno da stručnjaci tih podataka budu svesni, da bi se mogle kreirati adekvatne interventne akcije u meri koja je realistična i sa ljudima kojima su zaista potrebne.
U vezi psiholoških posljedica pandemije po stanovništvo, pojavio se u Srbiji i regiji specifičan pojam – socijalni PTSP. Kako ga vi objašnjavate?
To je prilično kompleksno pitanje u vezi kojeg nema dovoljno empirijskih podataka. Rezultati našeg istraživanja i istraživanja nekih naših kolega ne podržavaju pretpostavku da bismo povodom psiholoških posledica ove pandemije za sada mogli govoriti o takvom procesu posttraumatskog sindroma (PTSP), barem kada je u pitanju naš region. To ne znači da ne postoje sredine u kojima pandemija neće ostaviti ozbiljnije psihološke posledice. Vidimo da postoji velika neujednačenost među različitim državama u broju osoba koje su preminule. Za očekivati je da takva objektivna neujednačenost ostavi nekog traga i na psihološku neujednačenost. Koliko je neki događaj šokantan za neko društvo i koliko ima potencijal da postane patogena tačka, zavisi i od početnog stanja i psihološke otpornosti ili iscrpljenosti društva, kulture solidarnosti i dostupnosti različitih resursa i razvijenosti institucija da amortizuju posledice krize.
Koliko PTSP općenito prati globalne krize?
Ranija istraživanja govore da se nakon ozbiljnijih zdravstvenih kriza kao i nakon ratova, terorističkih napada i prirodnih katastrofa beleži povećanje broja ljudi koji pate od PTSP-a. Od velike je važnosti spoznati šta je ono šta te ljude čini manje otpornim i koliko i kakvo osnaživanje društva može da pomogne takvim pojedincima koji su u nekim situacijama pod povećanim rizikom da stvaraju lošu prilagođenost na psihološke pritiske. Način na koji aktuelno svi, a posebno vlast, struka i mediji kao značajni kreatori javnog mnijenja, tretiramo pandemiju i da li zanemarujemo naše snage i resurse umesto da ih ističemo i gradimo, može polako dovesti do pogrešnog i invalidizirajućeg narativa. Taj pogrešan narativ neće suštinski promeniti ljude, ali može privremeno i na različite načine instrumentalizovati krizu i omogućiti neke društvene akcije koje se bez krize i takvog invalidizirajućeg narativa ne bi mogle realizovati. To svakako sa aspekta blagostanja ljudi ne bi bio poželjan scenario.
Psihološka otpornost
Postoje li specifične slabe točke u psihološkoj otpornosti građana Srbije prema ovakvom tipu krize, izazova i pritiska?
U ovoj veoma ranoj fazi istraživanja mogli bismo naslutiti da neke slabe tačke postoje. Na primer, i ovo a i neka ranija naša istraživanja pokazuju da se kod ljudi u Srbiji može govoriti o izvesnoj zasićenosti krizama i o iscrpljenosti resursa. Dosledno se beleže niže vrednosti pozitivnih i više vrednosti neprijatnih osećanja, kao i niži stepen globalnog zadovoljstva životom u odnosu na posečne vrednosti drugih država. Ono što je takođe do izvesne mere zabrinjavajuće je nalaz da ljudi doživljavaju nizak stepen poverenja u institucije, čime se gubi jedan značajan resurs. Iako je stepen poverenja u bliske ljude visok, on, iznenađujuće, uopšte nije povezan sa merama kvaliteta života i mentalnog zdravlja, što bi bilo za očekivati. To znači da iako to poverenje postoji i verovatno je deo nekog šireg kulturnog interpersonalnog obrasca, ono nije zaista resurs za savladavanje kriza i za očuvanje blagostanja. Ovo može biti ozbiljan problem jer je socijalna podrška dosledno jedan od najvažnijih resursa kada govorimo o psihološkoj otpornosti.
Mnogi epidemiolozi predviđaju da ćemo godinama morati nositi maske…
Nauka se u principu ne bavi takvom vrstom predviđanja jer nema dovoljno parametara. Šta čini ovo predviđanje teškim? Činjenica da su ljudi prilagodljiva i visoko rezilijentna bića, odnosno bića sposobna da se nose sa različitom vrstom stresa. Ljudi nisu fiksirani fenomeni koji pasivno reaguju na spoljašnje izazove, nego su aktivna bića koja stalno menjaju svoju referentnu tačku i na taj način menjaju i značenje i efekte pojava sa kojima se susreću. U tom smislu, verovatnije je da će ljudi već na neki način amortizovati efekte ovakve i sličnih pandemija i kriza i da će pronaći ili kreirati put da realizuju svoju socijalnu prirodu, nego da će pandemija značajno uticati na redukciju socijalnih kapaciteta.
Govori se i o tome da će ova velika promjena dovesti do preslagivanja čovjekovih prioriteta? Hoćemo li nakon ovoga postati bolji ljudi ili će sve ostati isto?
Postavljate teška pitanja na koja nemam odgovor. Mada, možda bih mogla da kažem da se ne slažem u potpunosti sa pitanjem. U postavljenom pitanju se nalazi implicitna pretpostavka koja jeste rasprostranjena u javnosti, a to je da je pandemija unela jako velike promene i da je dovela do značajnih i nepovratnih potresa u životima najvećeg broja ljudi. Istraživanja uopšte ne potvrđuju takvu pretpostavku. To ne znači da pandemija nije ekstremno ozbiljan fenomen. Njenu ozbiljnost vidimo svakodnevno preko potresnih izveštaja o broju bolesnih i umrlih ljudi. U tom smislu, pandemija je sigurno unela velike potrese u živote ljudi koji su ostali bez svojih bliskih. Ono što naši podaci govore, kao i podaci još nekih velikih studija, to je da je najveći broj ljudi psihološki otporan čak i na ovakve potrese.