Paviljon nestajanja i kontinuiteta

Piše: Đorđe Matić

Na 59. Venecijanskom bijenalu Vladimir Nikolić predstavlja Srbiju radom "Hod sa vodom", a u isto vrijeme otvoren je i paviljon "Srbija" – u historijskom zdanju pod prepoznatljivim, jedinstvenim pročeljem

Nakon godinu dana kašnjenja zbog pandemije, otvoreno je 23. aprila još jedno Bijenale u Veneciji, najveća i najprestižnija evropska i svjetska smotra suvremene umjetnosti. Na ovoj 59. međunarodnoj izložbi umjetnosti koja traje do 27. novembra, izlaže i Srbija s projektom “Hod sa vodom”, umjetnika Vladimira Nikolića, kustosice Biljane Ćirić, dok je komesarka izložbe Marijana Kolarić, direktorka Muzeja savremene umetnosti. U isto vrijeme, kako su redom prenijele sve vijesti i informativne agencije, otvoren je i paviljon “Srbija”, koji je gotovo odmah i vrlo popularni i utjecajni internetski portal Artsi uvrstio među deset najboljih nacionalnih paviljona.

Vladimir Nikolić predstavlja Srbiju projektom “Hod sa vodom” kroz dva rada – “800m” i “Dokument”, u kojima se, kako je u programu objašnjeno, bavio “odnosima čovjeka sa tehnologijom i prirodom, u ovom slučaju, vodom kao osnovnim gradivnim elementom ljudskog tela, ali i kao prostorom povezivanja, a ne razdvajanja”. Njegovu izložbu podržalo je Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije u saradnji s Muzejom savremene umetnosti u Beogradu kao realizatorom, а otvorila je ministarka Maja Gojković. Međutim, odmah su se javile kritike, kako od dijela javnosti, tako od samog umjetnika koji je iznio primjedbe tehničke prirode i požalio se na neispunjavanje nekih uvjeta u pogledu promocije njegove instalacije. To možda ne bi trebalo čuditi, iz više razloga. Kao učesnica Bijenala, Srbija je jedina država na svijetu koja sobom na Bijenale donosi neobičnu poziciju naročite dvostrukosti i raspolućenosti, dodajući našim ovdašnjim kompleksnostima dodatni element nerješivosti. Dotični paviljon “Srbija”, naime, otvoren je na već odavno postojećoj lokaciji: u historijskom zdanju pod prepoznatljivim, jedinstvenim pročeljem što ga je tridesetih godina projektirao talijanski arhitekt Breno del Đudiče – gdje nad čuvenim visokim lukom ulaza monumentalne građevine i danas u kamenu stoje urezana slova: “Jugoslavia”.

Paviljon je izgrađen 1938. godine, kada je Kraljevina Jugoslavija pod tim imenom prvi put učestvovala na Bijenalu. Bijela masivna građevina projicirana je i izvedena u stilu tadašnje hipermodernističke talijanske fašističke arhitekture, u mnogočemu do danas neprevaziđene. Jugoslavenski paviljon u venecijanskim Đardinima bio je idejni, pa onda i materijalizirani rezultat mnogobrojnih društvenih, političkih i ideoloških gibanja, u napetosti podijeljenoj Evropi u osvit svjetskog rata. No, pored samog venecijanskog i talijanskog neimara i arhitekta koji je dao finalni oblik u duhu arhitekture epohe, paviljon je nastao prije svega kao plod nastojanja, truda i ideja posebne sinergije dviju ličnosti, dvojice izrazitih i neponovljivih pojedinaca. Prvi je knez namjesnik Kraljevine, princ Pavle Karađorđević koji je i otvorio paviljon, kompleksna i tajnovita ličnost, s mnogo kontroverzi, ali i nesumnjivi esteta, istinski ljubitelj i poznavatelj umjetnosti, naročito moderne – i čovjek uostalom koji je Beogradu ostavio Muzej savremene umetnosti, prvu instituciju te vrste uopće u Srbiji. Drugi do njega, gotovo u ravni, zaslužan za otvaranje paviljona još je jedan esteta i intelektualac – nenadmašni Milan Kašanin, historičar umjetnosti i književnik, prvi jugoslavenski komesar na Bijenalu. Kašanin, čovjek inače iz naših krajeva, rodom iz Slavonije, iz Belog Manastira, istinska je renesansna ličnost naše kulture i ime kojemu kultura mnogo duguje, koliko god se o tome malo zna do danas.

Kako je kod ovogodišnjeg otvaranja podsjetila specijalna gošća, princeza Jelisaveta Karađorđević, kći princa Pavla, te 1938. godine na prvom predstavljanju u paviljonu Jugoslavije izloženi su radovi Ljube Babića, Vladimira Becića, Petra Dobrovića, Matije Jame, Mila Milunovića i Tome Rosandića, redom dakle klasika naše likovne umjetnosti. Nije poznato iz kojih je razloga princeza preskočila ili zaobišla daleko najveće ime te godine – samog Ivana Meštrovića, koji je predstavljao Jugoslaviju već ranije, na njenom prvom pojavljivanju, još pod imenom Kraljevina SHS – 1926. godine. Ima nešto ironično u tome kako je na liniji zaobilaženja problematičnih točaka i imena naše kulturne, umjetničke i političke historije, zaobiđeno ime kipara koji je zapravo kodificirao čitavu umjetnost prve Jugoslavije. Na drugom i posljednjem predstavljanju Kraljevine Jugoslavije, 1940. izlažu Marino Tartalja, Milivoj Uzelac i Frano Kršinić, tri različita stila, tehnike i temperamenta. Paviljon u historijskom i pravnom kontinuitetu preuzima nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija i sve do njenog kraja u ovom će jedinstvenom prostoru izlagati skoro sva ključna imena našega slikarstva i kiparstva – Dušan Džamonja, Vojin Bakić, Edo Murtić, Vjenceslav Rihter, Krsto Hegedušić, Ivan Picelj. Među njima, kao u jednom simboličnom krugu, još jedan neimar i arhitekta: Bogdan Bogdanović – vjerojatno jedini koji je na najdubljoj razini razumio potencijale i mističnost ove građevine. I njenu snagu da, na neobjašnjiv način, poput kakvog živog entiteta ili stvorenja, nijemo iskazuje i ističe sve južnoslavenske nesklade, nedosljednosti i neizgovorena pitanja, ponekad gotovo do groteske. Taj trajno enigmatični objekt kao da sam generira upravo ono čemu umjetnost služi, a čime se umjetnici tako rijetko danas bave.

Zato, kad se tu sada otvara paviljon zemlje koja je dobila pravo sukcesije nad vlasništvom građevine, koliko god to bilo dobro i potrebno, osjeća se svejedno u svemu jedna nepremostiva pukotina, simbolička i stvarna. Duh nečeg nestalog i mnogo većeg pomalja se u pozadini i natkrovljuje nevidljivo ovaj bitan događaj za nacionalnu kulturu i kao da svojom negdašnjom veličinom neugodno podsjeća na činjenicu koja ide iznad historijskog prava, sukcesije ili odricanja od imena, odnosno potrebe kontinuiteta. Jer: nešto što je nastalo kasnije, izronilo nanovo u mnogo manjem obliku, nikako ne može nadvisiti ono ranije, a mnogo veće. Misteriozni, upravo mistični paviljon s deset uklesanih slova svoga na svom pročelju, trajna je, materijalizirana metafora toga nerješivog problema.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: