Rijetko kada se u povijesti hrvatskog parlamentarizma dogodilo da se predizborne analize u tolikoj mjeri razlikuju od postizborne realnosti kao što je to bio slučaj s posljednjim parlamentarnim izborima. Gotovo da i nije postojao politički analitičar koji nakon izbora nije vidio slaganje nove vlade iz redova većine HDZ-a i ultradesnog Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Ne, dakako, iz neke velike ljubavi premijera Andreja Plenkovića prema radikalnoj desnici, nego iz čiste političke nužnosti i opstanka na poziciji predsjednika hrvatske vlade. No već su izlazne ankete, a onda i konačni rezultati pokazali da Plenković može odahnuti i da mu golem izborni uspjeh omogućava da bira partnere po svojoj volji. Odahnuli su i brojni simpatizeri SDP-a, unatoč katastrofalnom porazu te stranke. Strah od Domovinskog pokreta učinio je Plenkovića prihvatljivim izborom u očima mnogih kojima HDZ nije prvi izbor.
Umjesto beskrajne političke postizborne trakavice nalik onoj kakvu je izazvao Most u svojim slavnim danima, dobili smo postizbornu kamilicu. Naime, nova je vlada imala većinu već u devet sati ujutro, dan nakon održanih izbora. Plenković je nakon nekoliko telefonskih poziva bio siguran da ima većinu i da će Škoru morati gledati samo u rijetkim pojavljivanjima u Saboru. Masterplan Miroslava Škore i klike okupljene oko njega time je spektakularno propao. Plenković je ostao premijer, a Škoro i njegovih 15 zastupnika postali su članovi debatnog kluba Hrvatskog sabora, svojevrsnog rijaliti šoua za zabavu domaće javnosti. Škorino daljnje političko djelovanje time je postalo možda najbesmisleniji politički projekt u posljednjih 20 godina.
Hrvatska je u vladi umjesto Škore i njegovih partnera suverenista, Ruže Tomašić i Zlatka Hasanbegovića, dobila – Borisa Miloševića, a manjinski zastupnici su postali njezin ključan dio. U varljivoj izbornoj igri nacionalne manjine su izbjegle marginalizaciju kakvu su im predviđale sve relevantne ankete i dobile novu priliku za aktivan utjecaj na politike vlade. Iako im protivnici spočitavaju manjak izbornog legitimiteta, predstavnici manjina imaju u vladi što raditi. Izborni zakon i broj zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru su pitanja koja su ionako u rukama hrvatskih građana i na njima je, a ne na predstavnicima manjina, da mijenjaju pravila igre ukoliko ih smatraju lošima. Andrej Plenković na ovim je izborima prvi put dobio legitimitet svojih birača za koaliciju s pripadnicima nacionalnih manjina, jer je nakon otvorene suradnje u prošloj vladi i najave da će se ta suradnja nastaviti ponovno osvojio neupitnu potporu HDZ-ovog biračkog tijela.
Izbor SDSS-ovog Borisa Miloševića na mjesto potpredsjednika Vlade za društvena pitanja i ljudska prava teoretski je savršen alat za rješavanje onih problema koji su od interesa svih pripadnika nacionalnih manjina. U tom pogledu, prostor za izlike da se nešto ne može drastično je sužen. Nacionalne manjine dio su izvršne vlasti Republike Hrvatske i raspolažu izvršnim polugama za rješavanje konkretnih društvenih problema, kako pripadnika nacionalnih manjina tako i svih građana Republike Hrvatske. Umjesto da čekaju na audijenciju kod predsjednika vlade u nekom od hodnika Banskih dvora, sada će imati ured u njima, a od ureda premijera dijelit će ih nekoliko vrata. Mnoga manjinska pitanja koja se rješavaju na razini ministarstava sada će biti puno lakše rješiva. Funkcija potpredsjednika vlade bez portfelja, iako možda zvuči kao počasna, otvara vrata aktivnom djelovanju i ostvarivanju konkretnih rezultata. Potpredsjednici vlade usklađuju rad ministarstava i brinu se o provedbi programa u područjima za koja su zaduženi. U praksi to znači da će Milošević kao potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava biti nadređen ministrima zdravstva, obrazovanja, znanosti, kulture, informiranja, mirovinskog sustava, rada, socijale i sporta. Široka je to paleta zakona i propisa, ali i procesa koje ta ministarstva pokrivaju, a Milošević će imati izravan utjecaj na zakone koji iz tih sektora dolaze pred vladu i odlaze u Hrvatski sabor.
Hrvatska je zemlja u kojoj se lako gaze ljudska prava svih građana, a dodatno pripadnika nacionalnih manjina, što je, nažalost, tužna svakodnevica. Zato je motrenje poboljšanja stanja ljudskih prava, provedbe dogovorenih procesa i unaprjeđenja postojećih politika važno, pogotovo kada se to radi iz samog centra upravljanja državom. Iako Hrvatska na papiru ima izrazito visoku razinu zaštite prava pripadnika nacionalnih manjina, njihova provedba u stvarnosti trajan je izazov, uz polovične rezultate, a odnos prema manjinskim pravima u značajnom dijelu društva je negativan. No činjenice da je Plenković s lakoćom ostvario premoć na izborima unatoč otvorenoj suradnji s predstavnicima nacionalnih manjina i da se predstavnici manjina nakon deset godina ponovno uključuju u izvršnu vlast na razini vlade, signaliziraju da se shvaćanje položaja nacionalnih manjina u društvu normalizira. Sada je prilika da se dobiveni alat iskoristi i ostvare svi oni ključni ciljevi manjinskih zajednica koji godinama, a neki i desetljećima, nisu bili riješeni. Izborna matematika gurnula je predstavnike nacionalnih manjina u sam centar državne politike – vrijeme je za ozbiljan rad i rezultate.
Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak
