Velika koalicija

Piše: Dušan Cvetanović

Hrvatska proživljava razdoblje najteže političke krize, ne samo zbog ekspresnog raspada Vlade i političke pat-pozicije nego i zbog sramotno niske kvalitete političkih debata i samih političara koji su se pokazali …

Hrvatska proživljava razdoblje najteže političke krize, ne samo zbog ekspresnog raspada Vlade i političke pat-pozicije nego i zbog sramotno niske kvalitete političkih debata i samih političara koji su se pokazali potpuno nekompetentnima za obavljanje odgovornih funkcija. Ta spoznaja da u državi ne postoji nijedna ozbiljna snaga koja bi mogla na racionalan i odgovoran način definirati hrvatske probleme i na njih primijeniti odgovarajuća rješenja stvara u društvu dodatni osjećaj depresije i apatije.

Fokus politike u potpunosti se pomakao od sadržaja prema formi, a takav pristup rezultira lavinom populističkih izjava, niskim i jalovim prepucavanjima i međusobnim optuživanjima, a sve s ciljem prikupljanja jeftinih simpatija javnosti. Društvene mreže su gotovo u potpunosti zamijenile sabornicu i političke institucije u koje gotovo nitko više i ne navraća, a umjesto da se educiraju o važnim državnim pitanjima, saborski zastupnici vrijeme troše na Fejsbuku pokušavajući što kvalitetnije spustiti političkim protivnicima. U toj populističko-političkoj lakrdiji sudjeluju i mnogi hrvatski mediji, koji svu tu silnu političku demagogiju pretvaraju u novinske članke, a hrvatski javni prostor u svojevrsni rijaliti šou u kojem svaka ozbiljna i artikulirana politička rasprava postaje dosadna i suvišna.

Činjenica da je hrvatska politička scena posljednjih 25 godina obilježena neznanjem, lopovlukom, stranačkom stegom i primitivizmom nije razlog da današnja tehnološka dostignuća koristimo kako bismo te i takve dodatno promovirali. Umjesto da bespogovorno prenose Fejsbuk statuse u središnjim dnevnicima, čime ponižavaju sebe i dezavuiraju osnovne postulate novinarskog poziva, novinari bi morali insistirati na najvišoj razini političke debate, što podrazumijeva stručno znanje, točnost iznesenih informacija i visoku razinu političke argumentacije. Današnja medijska industrija postala je instrument politike u igri u kojoj profitiraju političari, vlasnici medija i oglašivači, a stradava javnost i prosperitet čitavog društva, koje je u takvoj zatrovanoj i populističkoj atmosferi osuđeno na propast.

Proteklih šest mjeseci potrošili smo na nikad viđenu političku sapunicu u kojoj su gotovo svi akteri pokazali svoju nesposobnost da na smislen način odgovore složenim zahtjevima ekonomske i društvene stvarnosti. U nedostatku ideja, opterećena mnogobrojnim korupcijskim i kadrovskim problemima, Vlada se slomila i dovela do novih izbora, na kojima građani zapravo ne mogu očekivati ništa novo, već samo recikliranje postojećih odnosa između vodećih političkih stranaka.

No osim standardnih dnevnopolitičkih prepucavanja, a pod utjecajem novih igrača na političkoj sceni, uočljivo je značajno retoričko zbližavanje dviju najvećih političkih stranaka kojima, ako je suditi po izjavi njihovih vodećih ljudi, jedina prepreka budućoj suradnji ostaje ona ideološke prirode. Odlaskom Tomislava Karamarka i sve izvjesnijim izborom/instaliranjem Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a izgleda da nestaje i ta posljednja prepreka za lijevo-desnu koaliciju. U naravi, te dvije stranke već su niz godina u svojevrsnoj koaliciji, a priroda te suradnje najbolje dolazi do izražaja u situacijama kad zakonodavni proces traži dvotrećinsku većinu za donošenje određenih odluka, kao što je bio slučaj prilikom izglasavanja novih sudaca Ustavnog suda. Obje partije podržale su islužene političke kadrove druge strane kako bi ih smjestili u Ustavni sud, koji može imati velik utjecaj na ravnotežu snaga između ovih dviju stranaka. Opće društveno zgražanje zbog izabranih kandidata nije pretjerano omelo zastupnike s lijeve i desne strane sabornice da poslušno dignu ruke za i više nego sumnjive kandidate SDP-a i HDZ-a.

Nove političke prilike koje trećim strankama daju značajan udio glasačkog povjerenja vrlo brzo će i u Hrvatskoj dovesti do stvaranja tzv. velike koalicije, čime će se i u praksi pokazati da hrvatski socijaldemokrati i konzervativci zapravo imaju identične ekonomske programe i poglede na ključna pitanja poput vanjskog duga, štednje, vanjske politike, pa i politike prema manjinama. Jedinstvo nekad krajnje suprotstavljenih strana jednako su tako demonstrirale i političke elite u nizu zapadnih zemalja, poput Njemačke, a zanimljiva je i recentna suradnja britanskih laburista i konzervativaca u kampanji za ostanak Velike Britanije u Europskoj uniji. Suradnja lijevih i desnih prirodna je posljedica pada povjerenja u klasične političke elite koje više ne mogu samostalno osvojiti dovoljan broj glasova za obnašanje vlasti, a nijedna od njih ne želi biti u opoziciji s obzirom na uloge i ogroman broj članova koji zahtijevaju svoje političke pozicije.

Takav razvoj događaja i brisanje većine razlika između najvećih stranaka sasvim sigurno će otvoriti put novim idejama, drugačijim ekonomskim i vanjskopolitičkim pogledima i političkim snagama koje će u izmijenjenim okolnostima političke suradnje velikih dobiti priliku i za samostalno obnašanje vlasti. Jedino otvoreno pitanje jest ono hoće li građani preživjeti razdoblje političke nestabilnosti i česte padove vlada, što je u ovakvim uvjetima sasvim realan scenarij. Nadajmo se da će nakon toga politika, tj. njezina kvaliteta biti podignuta na višu razinu, jer ovo što danas imamo nije ni izbliza dovoljno za izlazak iz blata krize i neizvjesnosti.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: