Vek i po Narodnog pozorišta u Beogradu

Piše: Vida Burić Isaković

Narodno pozoriste u Beogradu ove godine slavi 150 godina postojanja, te su za ovu pozorišnu sezonu spremna i velika iznenadjenja. Jeno od nesvakidašnjih događaja pripremanih za slavljeničku sezonu je sto …

Narodno pozoriste u Beogradu ove godine slavi 150 godina postojanja, te su za ovu pozorišnu sezonu spremna i velika iznenadjenja. Jeno od nesvakidašnjih događaja pripremanih za slavljeničku sezonu je sto će umetnici u sva tri ansambla – Opera, Balet i Drama biti isključivo posvećeni domaćim autorima. Programski je doneta odluka da se rade kapitalna domaća dela i njih će realizovati najbolji domaći stvaraoci u svojim oblastima.

[pullquote class=”full”]

U planu je da jubilarna 150. sezona bude otvorena na sceni „Raša Plaović” komadom Dušana Kovačevića „Proleće u januaru” ili „Balkanski špijun”, a na Velikoj sceni dramatizacijom „Nečiste krvi” Bore Stankovića, u režiji Milana Neškovića. Na Velikoj sceni će Nikita Milivojević raditi dramatizaciju Andrićeve „Travničke hronike”, a do kraja jubilarne sezone planirana je i premijera Nušićeve „Ožalošćene porodice”,

Planirane su čak četiri praizvedbe savremenih autora: komad Fedora Šilija „Don Huan”, u režiji Borisa Liješevića, zatim delo Gorana Milenkovića „Devedesete” u režiji Egona Savina, autorski projekat Maje Pelević „Bolivud” i drama Milene Marković koju namenski piše za Narodno pozorište u Beogradu sa radnim naslovom „Jedan sasvim običan život”, koju bi trebalo da režira Oleg Novković. U Operi će se raditi premijerno „Lenka“ Miroslava Štatkića, Konjovićeva „Otadžbina“, u Baletu će se raditi koreografija na „Hazarski rečnik“.

[/pullquote]

 

Tokom zime 1867. i 1868. godine održano je veoma značajno gostovanje Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Njihova trupa je izvela 64 predstave u neadekvatnim salama kojima su raspolagale kafane „Kod krune“ i „Kod engleske kraljice“. U beleškama ondašnjih hroničara piše kako je, posle jedne od takvih predstava kojima su Beograđani bili ushićeni, knez Mihailo saopštio istorijsku odluku: „Sazidaću ja vama teatar za sebe pa ćeti biti sasvim zadovoljni!“ Naime, sredinom 19. veka varoški magacini i kafane u večernjim satima bi dobijali binu, zakriljenu zavesom, iza koje su se pojavljivali glumci. Tako su se bircuzi i slična mesta naprasno pretvarali u pozorišne sale. Zato je prva predstava u Beogradu odigrana u Teatru na Đumruku, odnosno carinarnici. Komad „Smrt Stefana Dečanskog“ Jovana Sterije Popovića od 1841. do 1842. godine igran je u – carinskom magacinu. Isti trend nastavljen je i u pozorišnoj sali u Hotelu „Staro zdanje“ od 1847. do 1849. godine. Prvi pozorišni odbor osnovan još 1851. godine, a knez Mihailo je 1868. godine doneo odluku o podizanju ovog zdanja.

Ipak, prva namenska zgrada za ovu važnu instituciju trebalo je da nikne još mnogo ranije, 1852. godine, te je zidanje prve pozorišne zgrade otpočelo na Zelenom vencu. Zbog nedostatka novca, ali i veoma nepogodnog, podvodnog zemljišta, radovi su ubrzo obustavljeni.

Prva predstava Narodnog pozorišta odigrana je 22. novembra 1868. godine, i bila je održana u gostionici „Kod engleske kraljice“, da bi, konačno, 30. oktobra 1869. godine, prva predstava u novoj zgradi na Pozorišnom trgu bila „Posmrtna slava kneza Mihaila“. Pošto je osnovano Narodno pozorište, knez i Državni savet odlučuju da nova lokacija za izgradnju zgrade bude bivši turski plac kod Stambol kapije. Ma koliko da je knez Mihailo bio posvećen ovom poduhvatu, nije doživeo početak radova jer je pre toga ubijen, pa je kamen temeljac postavio knez Milan. Posebna simbolika odabira lokacije dodatno je naglašena ugrađivanjem delova porušene Stambol kapije u temelje pozoričnog zdanja. Izgradnja je obavljena neobično brzo. Kamen temeljac položen je 18. avgusta 1868, u januaru naredne godine zgrada je već stavljena pod krov, a prva predstava je odigrana već krajem oktobra. O potrebi za ovakvim zdanjem najbolje govori podatak da je u gradu sa samo 25.000 stanovnika pozorišna sala imala 800 mesta!

Možda je najupečatljiviji bio doživljaj beogradske publike kada su videli glumce na sceni u „Posmrtnoj slavi kneza Mihaila“. Predstava je ostavila snažan utisak na gledaoce, naročito kada je predstavljač, maskiran i obučen kao knez Mihailo, prešao na konju preko pozornice, piše ondašnji izveštač „Vidovdana“ – Kada ga je publika na pozornici ugledala na konju, učinilo joj se da opet pred sobom vidi sušta, živa kneza Mihaila.

Zdanje koje danas krasi Trg republike doživelo je mnoge izmene od onog doba, kada je na njegovoj sceni podignuta prva zavesa. Hroničari Muzeja Narodnog pozorišta beleže i doba kada je na sredini plafona visio veliki luster sa više od sto gasnih plamenova, a da je celokupno osvetljenje bilo na gas. Fabrika gasa bila je smeštena u napuštenoj džamiji, dvadesetak metara ispod zgrade, na uglu Dositejeve i Ulice braće Jugovića.

Prve prepravke i doziđivanje izvedeni su već 1870, a 1911. godine usledilo je novo renoviranje. Usledili su balkanski ratovi i Prvi svetski rat, pa je taj posao okončan tek 1922, a zdanje je ponovo stradalo u nemačkom bombardovanju 1941. godine. Tokom okupacije počinje nova obnova, ali je umnogome izgubljen sklad ovog zdanja, pa je bilo neophodno ponovno adaptiranje, ovog puta po završetku sezone 1965. godine.

Najzad, Narodno pozorište dobija svoj današnji izgled posle temeljne rekonstrukcije okončane 1989. godine. Detaljno i stručno, sasvim neuslovna zgrada zasijala je starim sjajem, a vraćen joj je izgled od pre Drugog svetskog rata, s tim da je površina skoro udvostručena dogradnjom modernog objekta. Zgrada sada ima 18.500 kvadratnih metara.

Danas je Narodno pozorište modernistički spoj starog i novog u arhitekturi, a u tehničkom smislu jedna od najsavremenije opremljenih pozorišnih kuća u svetu.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: