Vedrana Spajić Vrkaš: Odustalo se od ideje učenika kao aktivnog građanina

Piše: Paulina Arbutina

Dvadeset godina profesorica Vedrana Spajić Vrkaš bori se za uvođenje građanskog odgoja kao posebnog nastavnog predmeta u hrvatske škole. Nakon niza pokušaja i nekoliko eksperimentalnih provedbi, građanski odgoj još uvijek …

Dvadeset godina profesorica Vedrana Spajić Vrkaš bori se za uvođenje građanskog odgoja kao posebnog nastavnog predmeta u hrvatske škole. Nakon niza pokušaja i nekoliko eksperimentalnih provedbi, građanski odgoj još uvijek nije dobio zeleno svjetlo.

Mnogo je bučnih javnih rasprava održano povodom pokušaja uvođenja građanskog odgoja u škole. Poslije svega, što je danas s njime?

U nekoliko sam navrata javno istupila s tezom da su građanski odgoj i obrazovanje (GOO) u Hrvatskoj pod dugogodišnjom opsadom. Prvi pokušaji da se ti sadržaji uvedu u škole u sklopu obrazovanja za ljudska prava stari su dvadesetak godina. Naime, 1998. je izrađen prvi sveobuhvatni Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava, koji nije proveden. Zapravo, tada je to područje uvedeno kao međupredmetni sadržaj samo za osnovne škole, no njegova provedba nije bila obvezna. Od početka 2000-ih zakonima se uređuje obveza pripreme mladih za aktivno građanstvo, što se ponavlja u nacionalnim programima i strategijama, u Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu (HNOS-u) iz 2005., u Nacionalnom okvirnom kurikulumu (NOK-u) iz 2010., no sve se svodilo na neobveznu međupredmetnu temu. Godine 2012. resorni je ministar donio odluku da se prvi hrvatski kurikulum GOO-a, namijenjen osnovnim i srednjim školama, eksperimentalno uvede u 12 škola. Prvi rezultati eksperimentalne provedbe objavljeni su početkom 2014., nakon čega je kurikulum donekle revidiran. Provedba je podbacila u segmentu znanja i razumijevanja uloge građanina i načina na koji funkcionira demokracija, no pokazala je da su potaknute pozitivne promjene u životu i radu škole, osobito među učenicima po vjerskoj i etničkoj osnovi te između učenika i nastavnika. Taj podatak nam je bio izuzetno važan, jer je kurikulum i bio zamišljen kao instrument kojim se, između ostaloga, demokratizira školska kultura. Slabiji rezultati u komponenti političkog znanja i razumijevanja bili su posljedica nedovoljne pripremljenosti nastavnika. Revidirani kurikulum GOO-a je trebao ići na javnu raspravu, no tada počinju problemi. Najprije je radnoj grupi neposredno pred raspravu priopćeno da se GOO ne može uvesti u 7. i 8. razred, kako je planirano od 2012., jer su ti razredi prekapacitirani satnicom, no otvorila se mogućnost u 6. razredu, u kojemu je još bilo prostora. Nakon toga je rečeno da format ne može biti kurikulum nego nastavni plan i program, pa se u nekoliko dana i to riješilo povezivanjem ishoda s nastavnim temama. Međutim, o tom dokumentu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, umjesto javne rasprave, u travnju i svibnju 2014. otvara se tzv. internetsko savjetovanje o Nacrtu nastavnog plana i programa građanskog odgoja i obrazovanja za osnovnu i srednju školu, koji je bio jednoobrazno napadnut. Najčešći argumenti odnosili su se na roditeljsko pravo u izboru obrazovanja djece u skladu s njihovim svjetonazorom ili na obvezu škole da kod učenika njeguje domoljublje, preko nadopunjavanja hrvatskog građanstva europskim i međunarodnim, do opasne ideje da je jačanje aktivnog građanstva suprotno nacionalnim interesima. Nakon toga je Agencija za odgoj i obrazovanje pripremila novi dokument, koji je pod nazivom “Program međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja u osnovnim i srednjim školama” upućen u javnu raspravu tijekom srpnja i kolovoza 2014. Javnost ni ovaj put nije bila informirana o rezultatima rasprave, no krajem kolovoza je resorni ministar donio odluku o još jednoj eksperimentalnoj provedbi, ovaj put tog novog dokumenta, i to u osmim razredima tridesetak osnovnih škola. Time je ministar dao do znanja da se ideja učenika kao emancipiranog i aktivnog građanina napušta. Kakvog građanina škole sada pripremaju teško je reći, jer je dokument po kojemu se radi konceptualno problematičan i konfuzan.

Tko su “saboteri”

Zašto vlada toliki otpor uvođenju građanskog odgoja, koji se pohađa u školama većine europskih zemalja? Koga bi građanski odgoj u Hrvatskoj ugrozio?

Nakon neargumentiranog odbacivanja kurikuluma GOO-a, intenzivno se bavim upravo tim pitanjem. Još tragam za podacima koji će mi pomoći potpunije rasvijetliti mrežu ili mreže “sabotera” i načine na koje oni zajednički ili pojedinačno djeluju. Jasno je da GOO smeta autoritarnim i patrijarhalnim strukturama koje se nekoliko desetljeća uspješno reproduciraju na pozicijama moći u hrvatskom društvu. S jedne strane su to organizacije civilnog društva koje se predstavljaju kao zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa. Interesantno je da ih se prepoznaje po desnoj domoljubnoj retorici, ali im ništa manje nije strana ni neoliberalna ideologija. Oni nemaju samo čvrstu poziciju u medijima, što se moglo vidjeti u proljeće 2014. kad su krenuli napadi na kurikulum, nego i velik utjecaj na resorno ministarstvo i Agenciju za obrazovanje. Jednu od mreža “sabotera” koja nije toliko vidljiva u javnosti, ali zbog toga nije ništa manje utjecajna u obrazovanju, čine pojedinci, od kojih mnogi pripadaju akademskoj zajednici i već desetljećima zauzimaju utjecajne položaje, nadziru razvojne procese i upravljaju karijerama i životima drugih preko raznih odbora, povjerenstava i sličnih tijela. Kako nisu istinski lojalni nijednoj ideologiji osim onoj koja im osigurava društvenu moć, lako su od hardcore komunista postali hardcore nacionalisti. Relativno su dobro umreženi vertikalno i horizontalno. Djeluju isključivo po načelu osobnog interesa. No da bi ga ostvarili, formiraju razne trenutne ili trajnije saveze po različitim kriterijima, uključujući generacijske, položajne, suradničke s tajnim službama i sl. U suštini je riječ o autoritarnim osobnostima, koje građansku emancipaciju vide kao prijetnju sebi samima, pa svoj upravljački ili savjetodavni položaj koriste za obezvrjeđivanje pokušaja uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u škole. S obzirom na to da mnogi pripadaju akademskoj zajednici, koja u našoj javnosti još uživa nepomućeni autoritet, njihovi se napadi ne dovode u pitanje čak ni onda kad nam zdravi razum govori da je riječ o samovolji a ne brizi za opće dobro.

[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=w-4eMSHwcvo[/youtube]

 

Neki ističu da su sadržaji građanskog odgoja mogli biti dio nastavnih predmeta povijesti, biologije, hrvatskog jezika, geografije, a da se ne uvodi poseban nastavni predmet?

Ukoliko želimo nadoknaditi godine propuštenoga i osigurati da učenici raspolažu primjerenim intelektualnim i drugim alatkama za emancipirano građanstvo, onda GOO treba biti i poseban predmet i međupredmetna tema, a vrijednosti koje promiče GOO trebaju postati standardi za demokratsku transformaciju škole. To znači da se neki sadržaji GOO-a i osobito načini rada, poput projektnog, interaktivnog, iskustvenog i suradničkog učenja te volonterstva, trebaju naći i u postojećim nastavnim predmetima. Istraživanja pokazuju da se ti sadržaji u mnogim školama već integriraju, prvenstveno u povijesti u osnovnoj školi te politici i gospodarstvu u srednjoj, no to se ne čini u svim školama. Uvođenjem kurikuluma željeli smo angažirati sve sudionike odgoja i obrazovanja u pripremi djece i mladih za jednu od njihovih najvažnijih životnih uloga. Upravo u vrijeme kad je sve više nasilja, poruka mržnje, ekstremnog desničarenja, kako na ulici tako i na stadionima i drugim mjestima gdje djeca i mladi bivaju, učenike osim škole obrazuje ista ta ulica, odnosno sredina, senzacionalistički mediji i roditelji koji nemaju vremena za djecu ili u večernjim satima gledaju razne rijalitije, uvođenje građanskog odgoja bilo bi izuzetno nužno i bitno za formiranje mlade ličnosti, zdrave i pozitivno produktivne za sebe i društvo.

Nastavni sadržaji hrvatskog jezika, povijesti i zemljopisa sadrže u sebi određenu distancu prema manjinskim nacionalnim i religijskim grupama, pa čak i prema susjednim zemljama i njihovim kulturama. Koliko je interkulturalizam prisutan u hrvatskim školama?

Redukcija nastavnih sadržaja bila je posljedica rata i potrebe za “čišćenjem” hrvatskoga i hrvatske kulture. Interkulturalizma, u pravom smislu te riječi, nema u velikom broju hrvatskih škola. No njega nema ni u odgojno-obrazovnoj praksi mnogih drugih zemalja u svijetu, uključujući prostor jugoistočne Europe. Uvođenje načela interkulturalizma u obrazovanje i društvo ne znači puko učenje i informiranje o drugim kulturama kako bi se smanjile predrasude i stereotipi koje kao pojedinci imamo o sebi i drugima. Hoćeš li ti voljeti drugoga i drugačijega, zapravo je tvoja privatna stvar. Ono što mladi u školama svakoga demokratskog društva trebaju naučiti jest da taj drugi i drugačiji ima ista ustavna prava kao i ti, uključujući pravo na poštivanje osobnog dostojanstva, participaciju u odlučivanju o stvarima koje se na njega odnose, samoprezentaciju, pravednu raspodjelu društvenih resursa…

Nada se polaže u papire

Kako prezentirati blisku prošlost u nastavnim udžbenicima, jer se još uvijek svađamo oko tema iz Drugog svjetskog rata, da o posljednjem ratu devedesetih i ne govorimo?

Upravo kako ste i rekli – vođenjem otvorenih rasprava o činjenicama, a ne širenjem unaprijed ukotvljenih stavova. Neprihvatljivo mi je da se u demokraciji, u kojoj dijalog nije samo moguć nego je i nužan instrument društvene stabilizacije, isključivim interpretacijama povijesnih događaja perpetuiraju stvarni i simbolički sukobi. Prošlost se ne smije ni pohranjivati ni monopolizirati, a još manje ideologizirati, bez obzira na to koja strana to činila, s kojim argumentima i za koje potrebe. Prošlost treba kontinuirano kritički promatrati i raspakiravati s osloncem na činjenice i stalno imajući na umu dobrobit zajedničke društvene zajednice i budućih generacija djece i mladih. Smatram da je napravljena velika greška kad se pristalo na moratorij na noviju povijest. Time je kolonizirano osobno iskustvo, osobito mladih, umjesto da se ono konceptualiziralo i interpretiralo kroz dijaloški proces. Taj proces je složeniji, dugotrajniji i neizvjesniji, ali samo ako se drži figa u džepu. Želimo li djecu i mlade osloboditi mentalnog i emocionalnog zatočeništva, pustimo ih da razmjenjuju svoje ideje, strahove i očekivanja. Uvjerena sam da se kroz GOO to može postići.

Prije desetak godina mnogo se pažnje i nade ulagalo u izradu HNOS-a. Kakvo je danas njegovo mjesto i značaj, kako biste ga ocijenili?

Nada se polaže svakih nekoliko godina u papire koji nas koštaju nevjerojatno mnogo, a koji nakon medijske promocije završe u košu. Prije NOK-a bio je HNOS, prije HNOS-a Strategija razvoja obrazovanja, prije nje nekoliko sličnih dokumenata. Raniju strategiju su primjerice istovremeno radile dvije stručne skupine, jedna u sklopu MZOS-a, a druga u sklopu vlade. Sjećam se da su me u to vrijeme u Vijeću Europe, s kojim sam tada intenzivno surađivala na određivanju europskih smjernica u obrazovanju za demokratsko građanstvo, pitali zar kod nas ministarstvo nije dio vlade. Angažiranje velikog broja stručnjaka na izradi platforme za promjene obrazovanja, pa čak i proizvodnja velikog broja dokumenata, nije samo po sebi loše. Idealno bi bilo da u koncipiranju pravca promjena u području koje je, zbog izazova globalizacije, od strategijske važnosti za svaku zemlju, sudjeluje što veći broj stručnjaka i građana općenito. No potrebno je sudjelovati s odgovornošću za učinkovitu promjenu, a ne s figom u džepu, što je u pravilu povezano s osobnim interesima ili interesima određenih lobija. Problem je u tome što se radni materijali, dakle dokumenti kojima nedostaje jasnoća i sistematiziranost, u pravilu proglašavaju gotovim dokumentima, njihove autore se plaća i u procesu izrade se angažiraju znatni administrativni resursi, a od provedbe nema ništa ili je ona površna. Koliko smo puta od resornih ministara slušali da provedba “reforme” obrazovanja neće koštati ništa?! Zapravo je to istina. Novac se, naime, potroši na honorare i promocije “reformi”, a riječ je o, kako ovih dana čujemo u medijima, ukupno oko pola milijarde kuna. Školama i učiteljima nije namijenjen dio financijskog kolača. U nas je općeprihvaćeno da oni trebaju “samo” provoditi “reforme”, pa nije čudo da je općeprihvaćena i teza kako provedba reforme obrazovanja ne košta, iako je svaka reforma upravo u segmentu provedbe najskuplja.

Hrvatska izdvaja samo četiri posto za obrazovanje. Koliko će školovanje i pravo na obrazovanje biti dostupno budućim generacijama, bez obzira na socijalni status i porijeklo?

Prema podacima Eurostata, Hrvatska je 2011., kad je još bila kandidatkinja za članstvo u EU-u, izdvajala 4,2 posto BDP-a. Istovremeno, prosjek za EU, uključujući Hrvatsku (E28), bio je 5,3 posto, pri čemu su Rumunjska i Bugarska imale najnižu stopu izdvajanja (3,1 i 3,8), a Danska i Malta najvišu (8,8 i 8 posto). Izdvajanja od 4,2 posto vrlo su niska i govore o tome da se kod nas obrazovanju još ne pristupa razvojno nego konzervacijski, jer novac odlazi na plaće zaposlenih. Toliko izdvajati, od izdvojenoga pokrivati gotovo isključivo plaće, a istovremeno tvrditi da je obrazovanje ključ za razvoj nacionalnih ljudskih resursa i osiguranje hrvatske europske i globalne konkurentnosti, nije samo neodgovorno nego, dugoročno gledano, opasno. Prisjetimo li se da je pola milijardi kuna otišlo na “reformne” dokumente koji nisu provedeni, da znatan novac stalno odlazi na tzv. konzultantske usluge i druge, očito neučinkovite poslove, moglo bi se reći da naš strukturni problem nije toliko u niskoj stopi izdvajanja za obrazovanje, nego prvenstveno u neracionalnom trošenju, odnosno rasipanju krajnje ograničenih sredstava i nedostatku kontrole.

 

FOTO: Jovica Drobnjak


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: