Književnica i novinarka Vedrana Rudan etablirala se u hrvatskoj i široj javnosti kao autorica bez dlake na jeziku koja još nikome i ničemu nije ostala dužna. Što bi se reklo, beskompromisna i u literaturi i u životu. Provokativne kolumne u svom stilu pisala je za Novi list, Feral Tribune i Nacional, svađala se s urednicima, pisala ono što nije bilo poželjno i dobivala otkaze, ali nikada ni za jotu nije željela odstupiti od svojih stavova, koji su bili miljama udaljeni od svake političke korektnosti. Bez pardona je kritizirala papu, svjetsku prašinu podigla je kada je prigovorila obilježavanju holokausta u odnosu na sadašnji problem ugnjetavanja Palestinaca, a nedavno je, ne trepnuvši, sudjelovala u TV emisiji zajedno s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem u kojoj on, prema vlastitom priznanju, nije znao kako da s njom izađe na kraj. U književnosti se pojavila 2002. godine romanom “Uho, grlo, nož” u kojem iz autsajderske pozicije sredovječne žene govori o hrvatskoj stvarnosti i današnjem svijetu. Ono što je u ovom romanu za čitatelje uzbudljivo i zarazno, kao i u svim drugim njezinim romanima sve do danas, jest taj surovo drzak ton jedne antiheroine koja ne pazi na takt i obzire, već sipa u lice čitateljima sve ono o čemu se ti obični smrtnici ne osuđuju javno govoriti. Slijedili su drugi romani karakterističnih naslova: “Ja, nevjernica”, “Kad je žena kurva / Kad je muškarac peder”, “Dabogda te majka rodila”, “U zemlji krvi i idiota”, “Zašto psujem” i drugi, koji trajno izazivaju interes i u Hrvatskoj i u regiji i koji su prevedeni na brojne svjetske jezike. U svojoj posljednjoj knjizi “Ples oko Sunca” autorica piše o svom vlastitom životu koji je nije nimalo mazio. Iz teških obiteljskih problema i sukoba s bližnjima, preko profesionalnih lomova, do društvenih i političkih nedaća, kojih oko nje nikada nije falilo, čini se da je Vedrana Rudan izašla jača i oboružana arsenalom oružja da uzvrati udarac, sviđalo se to nekome ili ne. Zato u razgovoru koji slijedi njezina razmišljanja nemaju ton umirujuće spisateljske blagosti pune mudrosti i iskustva, nego se radi o oštrim, iskrenim i beskompromisnim stavovima jedne žene koja je, uz previše ožiljaka, pobijedila i sebe i druge i ostala na životu.

U autobiografskoj knjizi “Ples oko Sunca” govorite o svom životu u kojem ste često stradali od zloće ili gluposti drugih ljudi, ali ste i vraćali udarce istom mjerom. Mislite li da bi životni savjet trebao glasiti da među ljudima moramo hodati naoružani do zuba?

Svakako. Oružje u komunikaciji s ljudima treba mijenjati. Naoružaš se onako kako to od tebe traži rat u koji ulaziš. Oružje može biti inspirativna mržnja, lažna ljubav, prava ljubav, lažni smiješak, iskreni smiješak, pištolj, nož, tromblon. Ljudi su opasne zvijeri: ili će one uništiti tebe ili ćeš ti njih.

Kaos je prirodno stanje

Vaša ne baš vesela autobiografija nosi poetičan naslov, “Ples oko Sunca”. Radi li se o konačnom smirenju koje ćemo doseći tek kada nas više ne bude ili ste mislili na nešto drugo?

Meni se čini da je moja autobiografija baš vesela. Junakinja je žena koja hrabro prolazi kroz život, nikome ne prašta, ne zaboravlja, pobjeđuje pri kraju života. Nikad mi cilj nije bio postići “konačno smirenje”. Nemir je ono što me pokreće. Dok sam pisala autobiografiju, nisam razmišljala kako bih trebala bilo kome poslati poruku. “Ples oko Sunca” je obična priča bez naravoučenija.

I u drugim knjigama jednako ste se oštro obračunavali s ljudskim glupostima, s muškarcima i ženama, s demonima u nama i oko nas. Ipak, negdje na dnu vašeg ogorčenja čini se kao da vi neprestano pišete jedan veliki ljubavni roman, ali okrenut na glavu?

Želite reći da sam u duši topla ženica koja grubostima pokušava iz knjige u knjigu sakriti svoju krhkost? Nisam krhka, naprotiv, i ne pišem ljubavni roman okrenut na glavu. Jedna sam od onih koja nije baš sigurna da “ljubav” pokreće svijet i da nas samo “ljubav” može usrećiti i da moramo život provesti čekajući “ljubav”… Pojma nemam što je to ljubav.

Ivo Andrić je jednom zapisao: “Zašto moja sreća boravi uvijek tamo gdje mene nema?” Što biste vi rekli?

Ivo Andrić je mnogo zapisivao. Čitala sam njegove knjige i tekstove o njemu. Ne vjerujem da je mislio na sebe kad je ovo zabilježio. Svoj je život držao pod kontrolom. Čovjek koji je bio jako blizu Hitleru, a to mu je oprošteno, ne može reći da baš nije imao sreće. Dobio je i Nobela. Ovu njegovu izreku držim patetičnom besmislicom koja dobro zvuči.

Na jednom mjestu u knjizi kažete kako je vaš život kaos koji upravlja vama. Imate li neki savjet za nas ostale u borbi protiv tog kaosa?

Ne. Ne vidim nijedan razlog zašto bismo se borili protiv kaosa. Kaos je prirodno stanje. U životu nema reda. Ako misliš da postoje pravila koja treba naučiti pa ćeš tako lakše “savladati” život, bolje ti je da ne živiš. Ljudima koji nisu spremni uhvatiti se ukoštac s kaosom život se pretvara u pakao. Volim kaos. Najveći mi je užitak povremeno ga staviti pod kontrolu, pa onda ispočetka kretati u bitku. Mene bi život po pravilima udavio.

Čitajući u knjizi o tome kroz što ste sve ružno prošli, vi i vaši bližnji, čini se da je vaš dosadašnji život izgledao kao dramatični ruski rulet u kojem ste imali i puno sreće. Ili je bilo važno i nešto drugo?

Ne vjerujem previše u sreću. Vjerujem u drskost, hrabrost, kockanje. Moj život jest bio ruski rulet. Metak se mogao naći u mojoj glavi, ali nije. Ne zato što sam imala sreću, nego stoga što sam iz svakog pištolja uperenog u moju glavu na vrijeme izvukla metak. Volim ratovati i volim pobjedu. Ne volim ljude koji lako odustaju od života ili misle da njihov život određuje “sreća” koja ih je zaobišla. Treba uhvatiti bika za rogove.

Mošćeničku Dragu, Opatiju i Rijeku na momente opisujete kao pakao malih mjesta u kojima svatko o svakome sve zna, a s druge strane se čini da su ona za vas neka vrsta raja na ovom komadu zemlje. Kao da nema bezuvjetne ljubavi?

Mošćenička Draga je za mene uvijek bila više pakao nego raj. Ona je izgledala kao raj na zemlji, možda i danas tako izgleda. Ne idem tamo pa ne znam. Svaki grad, selo ili gradić čine ljudi. Oni su ti koji mjesto u kojem žive pretvaraju u “pakao” ili “raj”. Dobro poznajem Primorce, jedna sam od njih. Primorci su ljudi koji mogu svačiji život, kao i svoj, pretvoriti u pakao. I to često i s velikim užitkom čine. Jako malo tih ljudi može izaći iz tog vatrenog kruga. Ja sam otišla i sretna sam zbog toga. Ne volim ono što je Mošćenička Draga nekad bila. Danas je možda drugačije. Doselili su se tamo neki novi ljudi koji su se zaljubili u nadnaravnu ljepotu tog mjestašca. Kad govorimo o bezuvjetnoj ljubavi, ja u nju ne vjerujem. Ljude uvijek volim, kad ih volim, rijetko ih volim, ali pod mojim uvjetima.

Ne vjerujem u aktivizam

Nije u radu spas. Spas je u užitku. Moj najveći užitak je čitanje. Jednom sam već rekla, ponovit ću, meni je život uvijek bio muka koja ispunjava pauzu između dva čitanja

U životu ste radili najrazličitije poslove, od fizičke radnice preko dosadne kancelarije i turizma do novinarke i književnice. Što biste od svega toga odnijeli na ples oko Sunca?

Ništa. Nije u radu spas. Spas je u užitku. Moj najveći užitak je čitanje. Voljela bih, dok plešem oko Sunca, čitati, čitati, čitati, čitati… Jednom sam već rekla, ponovit ću, meni je život uvijek bio muka koja ispunjava pauzu između dva čitanja. Otkako znam za sebe, čitanje mi nikad nije prestalo biti ono što me jedino može potpuno obuzeti.

Vaše su knjige naročito dobro prihvaćene u Poljskoj. Kako objašnjavate to da u jednoj vrlo tradicionalnoj sredini postoji toliki interes za jedan tako prkosni i slobodoumni rukopis kao što je vaš?

Godinama odlazim u Poljsku. Prošla sam je uzduž i poprijeko. Ljudi tako malo znaju o Poljakinjama i Poljacima. Poljaci su hrabri, vrijedni i kulturni. Imaju velike pisce, kompozitore, režisere, pjesnike i slikare. Često, za razliku od nas, prepotentnih seljačina, pružaju otpor političarima koji sigurno nisu slika i prilika ljudi u čije ime govore. Presretna sam jer se upravo u toj zemlji prevodi “Ples oko Sunca”. U Krakovu igraju “Crnci u Firenci”, u Varšavi “Ljubav na posljednji pogled”, a glumica Krystyna Janda igrala je monodramu “Uho, grlo, nož” petnaest godina. Daleko je Poljska od “tradicionalne sredine” ako je usporedimo s, ah, tako “modernom” Hrvatskom.

Godinama odlazim u Poljsku. Za razliku od nas, prepotentnih seljačina, oni često pružaju otpor političarima koji sigurno nisu slika i prilika ljudi u čije ime govore. Daleko je Poljska od “tradicionalne sredine” ako je usporedimo s, ah, tako “modernom” Hrvatskom

O političarima uglavnom imate vrlo loše mišljenje. Adekvatni društveni aktivizam bio bi u tome da ih se potpuno ignorira ili nešto drugo?

Ono što ja mislim da bi trebalo učiniti političarima je krivično djelo pa neću o tome. Ne vjerujem u aktivizam jer mi se čini da iza svakog “aktivizma” stoje pokvareni političari koji bi samo željeli zauzeti mjesto onih protiv kojih “aktiviraju” naivne sirotane. Političari su poput raka s metastazama. Neuništivo zlo.

Na popisu stanovništva izjasnili ste se kao “Nizozemka”, a za materinji jezik napisali ste da je čakavski. Za Jugoslaviju ste rekli da je to zemlja koju ste upoznali promovirajući knjige, tek onda kada je više nije bilo. Što od čovjeka ostaje kada se nakon ratova i mržnje sve s njega sastruže?

Zanimljivo pitanje. Ako sam vas dobro shvatila, vi mislite da su ljudi “obloženi” i da se pokažu u punom “sjaju” tek u zastrašujućim uvjetima. Tako razmišljaju ljudi koji ne poznaju ljude. Ne mislim da bilo koji rat može “ogoliti” ljude. Ljudi su ubojice, silovatelji, ljudi su jednako zlo u ratu i u miru. Tko to ne zna, mora da se stalno čudi. Mene u ovom ratu ništa pod milim bogom nije začudilo. Ljude sam oduvijek držala zlom koje hoda. Godinama Hrvatskom hara “mir”. Tko normalan može pomisliti da ovdje žive topla, draga bića koja ne bi bila spremna, kad bi znala da za to neće odgovarati, svom prvom susjedu silovati dijete ili prerezati vrat? Ovdje moram reći da u Hrvatskoj većina za svoje velike zločine uopće ne odgovara. Hrvatski zakoni napisani su za “male ljude”.

Život vam je prečesto ponudio nepravdu, bol, ljudsku zloću i glupost. Što ste pohranili u svoj kovčežić lijepoga i dobroga?

Kako lijepo, kako romantično pitanje. Kovčežić? Lijepo? Dobro? Što sam uvalila u svoj kovčežić? Nikad takvo pitanje sebi nisam postavila, ali znam odgovor. U svoj kovčežić pohranila sam ogromnu ljubav prema sebi samoj. To je moja najveća pobjeda nad samom sobom.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email