Uloga medija na društvo i pojedinca je ogromna, pa samim time mediji itekako moraju prihvatiti odgovornost za ono što plasiraju javnosti

Više od dvadeset godina nakon rata, pomirenje u regionu je često na ispitu, dok izgradnja povjerenja u našim društvima i danas ostaje jedan od najvažnijih društvenih ciljeva. Uloga medija na društvo i pojedinca je ogromna, pa samim tim mediji itekako moraju prihvatiti odgovornost za ono što plasiraju javnosti. Ipak, govoriti o medijima i njihovoj ulozi u izgradnji mira nemoguće je bez razmatranja međusobnog uticaja medija i društva u cjelini.

Naime, sadržaj koji mediji plasiraju je uvijek u uskoj vezi sa materijalnim i duhovnim razvojem čitavog društva, dok nam sam način rada medija uvijek može pokazati politički, ekomomski i kulturološki nivo tog društva.

Kroz istoriju, bili smo svjedoci da su upravo mediji doprinijeli i najgorim primjerima zločina protiv čovječnosti. Međutim, njihova uloga nakon rata je od velikog značaja za traganjem istine i pomirenja, kao i za stvaranjem kulture u kojoj se poštuju žrtve. Osim plasiranja utvrđenih činjenica objektivnim, tačnim i pravovremenim informacijama mediji mogu da isprave greške iz prošlosti koje su se odnosile na širenje mržnje i podsticanje neprijateljstava. Pored toga, plasiranjem informacija o patnjama drugih naroda je od velikog značaja za razvijanje empatije u društvu. Moje mišeljenje je da je upravo problem većine medija u zemljama bivše Jugoslavije bio taj što su plasirane isključivo patnje jednog naroda i time se neminovno uticalo na širenje mržnje jednih prema drugima.

Nakon rata, mediji u regionu naišli su na veliki izazov, a njihov najvažniji zadatak je – kazivanje istine. Možda je uloga medija u ovom segmentu od najvećeg značaja, posebno kada se radi o zločinimakoji su počinili pripadnici “njihovih naroda”, ali i ne zanemarivanje stradanja “drugih naroda”. Samo na ovaj način doći će do određene satisfakcije, ali i povjerenja žrtava sa ovih područja.

Ono što je možda danas jedan od najvažnijih zadataka kada govorimo o ulozi i uticaju medija u društvu, svakako je obrazovanje stanovništva. Ne smijemo zaboraviti da mediji oblikuju i utiču na nove generacije i na njihovo mišljenje o proteklom ratu. Upravo zbog toga, zbog generacija koje su o tome slušale od svojih roditelja, ili neistinitih udžbenika istorije, mediji trebaju uzeti na sebe teško breme istinitog izvještavanja o sukobima na području bivše Jugoslavije.

Uprkos pozitivnim pomacima u medijima u regionu u odnosu na izvještavanje iz devedesetih godina, moram reći da propaganda, govor mržnje, nasilje protiv novinara i kontrola nad medijima i dalje predstavljaju glavne prepreke trajnom miru. I opet nismo iz istorije mnogo toga naučili.

Nažalost, većina medija u BiH je okrenuta prema etničkim grupama, tako da uglavnom obezbjeđuju vijesti i informacije za svoju nacionalnu grupu, odgovarajući na njihove zahtjeve i njihova politička stajališta.
Neki mediji često podstiču na vjersku i etničku mržnju, netačno i nekorektno izvještavanje, što se negativno izražava na proces suživota i tolerancije među ljudima različite vjeroispovjesti i nacionalnosti, ali i na proces reintegracije i održivi povratak.

Takođe, ne treba zaboraviti činjenicu da je rad novinara i nekih medija dosta ograničen, ponajviše političkim faktorima, tako da je sloboda izražavanja i informisanja praćena problemom niskog profesionalnog standarda.

Sam pogled na štampane i elektronske medije u regionu nas sve zajedno može zabrinuti, te možemo uočiti nešto što graniči sa neprofesionalnošću i nešto što svakako kod velikog broja ljudi, pa i mene kao medijskog radnika – izaziva itekakav bijes.

Opet se plasiraju poluistinite ili neistinite informacije, služi se određenim političkim lobijima. Nažalost, mislim da mediji svakako snose veliki dio odgovornosti za jednu tešku situaciju u BiH, gdje su društvene podjele izuzetno snažne, gdje su i dalje prisutni strahovi, mržnje, nepovjerenja.

Profesionalizacija medija je i dalje neophodna. Veća odgovornost, ali i samostalnost u odnosu na društveni centar moći – kao što su recimo političke ili religijske grupe, koje u značajnoj mjeri i dalje kreiraju određenu uredničku politiku nekih medija.

I dalje nam je potrebno novinarstvo koje se ne bavi samo činjenicama i statistikom nego i moralnim te etičkim pitanjima, što predstavlja odgovorno novinarstvo i za njega smo, u krajnjem slučaju odgovorni baš mi, medijski radnici.

Čini mi se da smo zaboravili da i za vrijeme rata, ali i danas, u BiH postoji bezbroj primjera suživota i tolerancije među ljudima. Postoje oni koji su uvijek bili i jesu ljudi. Oni koji su voljeli svoje komšije i koji nisu dozvolili da im bilo kakva, politička, ili medijska propaganda, promijeni mišljenje, ili ih natjera na bilo kakav zločin. Ostali su ljudi.

Vrijeme je i da među nama, novinarima, isplivaju ti isti ljudi. Oni koji znaju šta je odgovornost, koji znaju šta je hrabrost, i koji neće pasti pod pritisak političkog ili senzacionalističkog novinarstva.

Vrijeme je da konačno naučimo da čovjek može biti dobar ili loš, ali dobar i odgovoran novinar ne može biti loš čovjek! Budimo ljudi i uhvatimo se u koštac sa svim izazovima koje mediji u regionu još uvijek nisu savladali.

Izvor: Fairpress, autor: Dragana Erjavec, fotografija: Jana Nikolić