Ono po čemu se istinske demokracije razlikuju od prikrivenih autokracija, korumpiranih režima i otetih država je nepredvidljivost djelovanja neovisnih institucija. U demokratskim sustavima djelovanje neovisnih institucija i u najosjetljivijim stvarima je nepredvidljivo, to jest ne postoji bojazan da će na njihovu konačnu odluku utjecati politički faktor umjesto struke i činjenica. S druge strane, u korumpiranim režimima konačni rezultat uvijek je poznat. Procedure služe isključivo kao podloga, opravdanje za već poznatu odluku. U sustavima funkcionalne podjele vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu niti jednu od grana vlasti ne zanimaju politički, partikularni interesi onih drugih, čime se osigurava najveći mogući stupanj nepristranosti i kvalitete. Taj teorijski imperativ međusobne neovisnosti, s javnim sustavom provjera i ravnoteža, sve je teže ostvariv u gotovo svim sustavima, pa i onima koji su stoljećima bili simbolom žive, zdrave demokracije. Krize koje pogađaju svijet posljednjih godina drastično su reducirale zahtjeve za demokratskim procedurama, a svaki pokušaj da se ukaže na pogubne učinke njihovog ukidanja suzbija se medijskim falangama.

U Hrvatskoj, s druge strane, takav sustav nikada nije ni postojao. Jedinstvo političke vlasti i državnih institucija ovdje je uvijek bilo na najvišoj razini, a nakon godina pomnog filtriranja to jedinstvo je došlo do svoje konačne forme – potpunog jedinstva mišljenja u svim mogućim državnim institucijama. Zakonodavna, izvršna i sudska vlast u Hrvatskoj su iznivelirane do te razine da više nisu potrebni nikakvi posebni dekreti da bi se stavovi usuglasili, njihova unisonost danas je već na razini mentalne telepatije. Svi pokušaji da se u sumnjivo identičnim stavovima između različitih instanci i grana vlasti pronađu natruhe korupcije i prljavštine osuđeni su na propast jer one materijalne korupcije nema ili je ima sve manje. Kada u 20 godina vladavine izvršite sustavnu selekciju od vrha do dna, slijeva nadesno i po svim dijagonalama, tada vam ne trebaju kuverte ni drugi oblici poticanja na suradnju. Mentalni sklop čitavog sustava državne vlasti pretvorio se u jednu kolektivnu svijest, a smjer određuje onaj na vrhu.

Osim odnosa Vlade i saborske većine, najbolji i najživopisniji primjer takve jedinstvene svijesti je odnos Vlade i Ustavnog suda. Nekoliko mjeseci nakon što je politička stranka Most putem inicijativa “Odlučujemo zajedno” i “Dosta je stožerokracije” pokrenula skupljanje potpisa za ukidanje kovid-potvrda i odluka Stožera civilne zaštite u vezi epidemije koronavirusa, Ustavni sud utvrdio je da predložene izmjene nisu u skladu s Ustavom. Obrazloženje koje su pritom ponudili zvuči točno onako kako izgledaju obrazloženja u sustavima u kojima je djelovanje nezavisnih institucija predvidljivo. Intelektualno-pravni bućkuriš nekoherentnih logičkih zaključaka za zadovoljavanje forme poslužio je kao uvod za najbitniji dio – odluku kojom se volja 400.000 građana baca u smeće. Nedopuštanje referenduma na potpuno smiješnim osnovama i nakon zahtjeva gotovo pola milijuna ljudi jasna je politička poruka Ustavnog suda da će do zadnjeg daha braniti politički sustav čiji je sastavni dio.

No takav rezultat gotovo više nikoga ne čudi. U sustavu predvidljivih odluka “neovisnih institucija” predvidljive su i reakcije građana i oporbe, koji su navikli na kulise i scenografiju hrvatskog hibridnog demokratskog sustava. Podrugljivi komentari na društvenim mrežama i brutalno ismijavanje znanja, morala i pravnog autoriteta ustavnih sudaca jedinstvena je i nepodijeljena reakcija građana. Upravo su prijezir, ismijavanje i zgražanje neke od najčešćih nuspojava sustava u kojem je sve predvidljivo. No povijest je pokazala da su oni koji uspostavljaju takve sustave državne vlasti i kontrole i više nego imuni na prijezir naroda. Na sve prigovore koji dolaze iz puka, vrli suci odmahuju rukom i dižu graju o nedopustivom utjecaju na neovisne institucije. I opet, tako predvidljivo i već viđeno stotinu puta.

Na kraju, ključno je pitanje hoće li, i kada, tolika predvidljivost dovesti do nečega nepredvidljivog. Hoće li se građani zasititi stalnih repriza u kojima je sve poznato? I glumaca, i radnji, i epiloga svake epizode.