Nekad se pitam kako je ono bistro dijete sa svim peticama, nagradama, rezultatima i pohvalama i u školi i u izvanškolskim aktivnostima, onaj odlični student koji je prvi polagao sve ispite i iz čijih bilježnica su profesori postavljali pitanja na ispitu, kako je završio zaglavljen u besmislu svakodnevne rutine, pomalo ogorčen, neispunjen, promašen.

Svijet cijeni uspjeh, a ne vrijednost. Ili je to utjeha neuspješnih, ne znam. Doživljaj uspješnosti danas se nekako izvitoperio. Položaj u nekoj društvenoj strukturi, status, pripisan ili stečen, ugled, formalno obrazovanje, materijalna primanja… Sve to, ali uz jedan neizostavni element, inače se ništa ne računa – osmijeh. Moraš osmijehom začiniti inače je bljutavo, moraš biti sretan. Sve one reklame na bilbordima uz cestu što ih ujutru na putu za posao sričeš, kombiniraš i prevrćeš u pokušajima da napraviš od njih neki stih – na svima se smiju. Javna slika uspjeha podrazumijeva da uživaš u njemu, što god on bio. Da si sretan. A u ovom svijetu nije lako biti sretan. Nekad nije ni pristojno, ni moralno, ni moguće.

Što je uopće uspjeh? Aplauz, komplimenti, priznanja? Kuća na moru, cvijeće na prozorima, dobar auto u dvorištu, miran san i čista savjest? Proizvod upornosti, napornog rada? Pravi izbori umjesto pogrešnih? Kad nešto izgubiš pa nađeš? Pobjeda? Popeti se na planinski vrh, strm i snježan? I što poslije? Kad siđeš. Više nije uspjeh?

Što se radi s tim uspjehom uopće? Čemu služi? Da ga uramiš i daš roditeljima da ga drže za ponos na zidu? Da kupiš od njega veći stan, bolji auto, skupocjen sat? Da nahraniš njime djecu? Da ispuniš očekivanja drugih?

Kad je sreća postala moranje, nametnuti imperativ, možda je i najveći uspjeh sposobnost priznanja – da nisi sretan. Da nećeš iluziju uspjeha. Da si sposoban da nećeš. Da se usuđuješ da nećeš.

Meni je jučer valjda bio uspjeh da me svi ostave na miru, da me ne diraju, ne zovu, ne pitaju. Jutros da se odvučem do ureda, kao strvina, kao robijaš, kao bolesnik bez nade. Sad mi je uspjeh jedna patetična sms-poruka koja mi je stigla od prijatelja i koja me je rasplakala. Jer imam nekog tko me može rasplakati. I jer još umijem plakati. Sutra će mi vjerojatno biti uspjeh da što prije legne plaća da poplaćam i prebrinem račune, da nikom ne budem dužan. I da ne mislim o ljubavi. Jer to je tužno.

A najveći uspjeh je kad vas neko žali jer niste uspješni, po njegovim kriterijima i predodžbi uspjeha. Pa se malo bolje zagledate i shvatite da je ono što ste u njemu vidjeli i gledali – samo vaš vlastiti odraz koji su zrcalile njegove ledeno hladne oči. I da vam se razlikuju i poimanje uspjeha i svijeta i sebe i onog drugog, sve. Da se niste razumjeli. E to je uspjeh. Uvidjeti, osvijestiti neuspjeh. I krenuti dalje.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email