Nije valjda bilo goreg vremena, da se baš u ovako sumornom trenutku po čitav svijet u Beogradu održi, od 25. februara do 6. marta, 50. jubilarni međunarodni filmski festival FEST. Ovaj festival, koji je u sebi uvijek imao nešto svjetski lepršavo i artistički uzbudljivo, kada su se na beogradskim ulicama smješkali Orson Vels, Sofija Loren, Robert De Niro i mnogi drugi, susreo se ove godine na dan svoje svečane premijerne ceremonije s najstrašnijim trenutkom novije svjetske historije. Da ironija bude veća, ovogodišnji slogan glasi “Novi hrabri svet” (kao parafraza slogana “Hrabri novi svet” prvog FEST-a iz 1971. godine), u momentu kada nam se čini da se taj “novi svijet” ruši pred našim očima.
Na otvorenju se govorilo o “ushićenju kao najvećoj ljudskoj moći”, o “svetim danima FEST-a” i “filmskim velikanima koji više nisu sa nama”, ali gledaoci su u toploj beogradskoj Kombank dvorani, čekajući na prvu projekciju, u mislima zasigurno bili usred ratnog užasa koji se upravo počeo valjati na istoku Evrope. Ta hrabrost, koja se pojavljuje u sloganu ovogodišnjeg FEST-a, u doba strašnih ratnih razaranja u Ukrajini, hiljada mrtvih i već više miliona izbjeglica, bila bi možda ljudski uvjerljivija da iz pijeteta prema ovoj tragediji festival, na primjer, uopće nije održan. FEST je ipak održan, ali prema svojoj strukturi, repertoaru i estetskom konceptu on je nastavio niz prijašnjih izdanja, ne poentirajući dovoljno ponuđenim programom na apokaliptične opasnosti svijeta u kojima već dulje vrijeme živimo.
Sasvim dobronamjerno pitanje od kojega ne možemo pobjeći jest kako možemo sjediti u kino-dvorani i gledati filmove, kao da se napolju ništa strašno ne događa. Bez tog prijeko potrebnog aktualnog špica, ovogodišnji FEST je bio koncipiran kao i više godina unazad: kao pregled filmova koji su već pobijedili na svjetskim festivalima, uz prikaz domaće i regionalne produkcije i nostalgični kutak za FEST-ove stare majstore. Iza takvog koncepta može jedino uslijediti statistika poznatih gostiju, prikazanih filmova i broja gledalaca. Pa onda pod rubrikom uobičajeno, kako su već prenijeli svi prateći mediji: “Tokom deset dana trajanja festivala održano je 380 projekcija, devet premijera domaćih filmova, došlo je 116 gostiju i prodano je 52.000 ulaznica.”
Film “Nitram” australskog redatelja Džastina Karzela proglašen je ovogodišnjim pobjednikom FEST-a, s već sijaset puta viđenom psihopatološkom temom: glavni junak Nitram, razočaran, usamljen i bijesan, živeći u nekoj australskoj provinciji, postaje serijski ubojica i zločinac. Puno više pažnje među ostalim djelima zaslužuju dva nagrađena filma iz Srbije, koja se svaki na svoj način približavaju turobnoj globalnoj atmosferi kojom smo danas zapljusnuti. Prvi, “Strahinja Banović” redatelja Stefana Arsenijevića, dobio je nagradu FEST-a “Milutin Čolić”, nazvanu po osnivaču i prvom direktoru ovog festivala, nakon što je prošle godine dobio nekoliko glavnih nagrada na prestižnom festivalu u Karlovim Varima. Film je adaptacija poznate narodne epske pjesme “Banović Strahinja”, koja je tematski smještena u kontekst današnje izbjegličke krize. Glavni junak je mladi migrant iz Afrike koji, živeći sa ženom u izbjegličkom kampu pokraj Beograda, uzima ime Strahinja. Izbjeglice u turobnim valovima i dalje stižu, a Strahinja vodi borbu, kako sa svojim starim sunarodnjacima tako i sa svojim novim identitetom… Drugi film, “Mrak” redatelja Dušana Milića, koji je na FEST-u dobio nagradu “Nebojša Đukelić”, prema jednom od najznačajnijih jugoslavenskih filmskih kritičara, a prije toga nagradu publike na festivalu u Trstu, snimljen je prema istinitom događaju, a bavi se izoliranom porodicom na Kosovu i Metohiji nakon pogroma 2004. godine. Iz vizure djevojčice Milice, priča prati članove ove obitelji koji žive u neizvjesnosti i svaku noć dočekuju sa strahom. U obrazloženju žirija o nagradi za “Mrak” piše da je to “ostvarenje koje prevazilazi lokalne, političke i ideološke granice i besprekorna je studija žanra, zasnovana na iskonskim ljudskim strahovima od nepoznatog, koji bi se možda mogli prevazići, kad bi postojao društveni napor da se nepoznato upozna”.
Ova dva filma i njihovi redatelji zaista jesu, nažalost manjinski, primjeri umjetničkog angažmana koji je FEST u cjelini ove godine trebao imati. Oni su maleni, ali vidljivi znakovi “novog hrabrog svijeta” na području filmske umjetnosti ne samo u Srbiji, svijeta za koji se moramo izboriti da bismo razumjeli i sebe i druge i da bismo jedino s drugima mogli živjeti u ovom već kronično opasnom vremenu.
