U povratničkoj općini Biskupija danas se malo tko ozbiljno bavi vinogradarstvom i vinarstvom

Nažalost, svakodnevno smo svjedoci da stariji živalj napušta svoje vinograde. Teška je to odluka, jer kod nas u Dalmaciji ne možete zamisliti kuću bez vina. Gledam u vinograd svog oca. Bio je nekada najrodniji u kraju. Umro otac, propao i vinograd, priča Milodrag Sladić.

Proizvodnja vina jedna je od rijetkih djelatnosti u kojima je Hrvatska postigla odlične rezultate. Od 1. jula 2013. vinarima se otvara tržište EU-a s više od 500 milijuna ljudi. Sa 31. decembrom 2015. primjenjivat će se politika zabrane sadnje novih vinograda, ali će postojati mogućnost obnove starih, zapuštenih, a registriranih vinograda. Prema tome, tko ima namjeru podizati nove nasade vinove loze, mora to uraditi do kraja 2015. godine.

U povratničkoj općini Biskupija u Šibensko-kninskoj županiji, koja je poznata po višestoljetnoj tradiciji bavljenja vinogradarstvom, po autohtonim vrstama vinove loze i dobrom vinu, stanje je daleko od zadovoljavajućeg. Vinogradi su zapušteni i neobrađeni, a oni rijetki koji nastavljaju tradiciju bavljenja vinogradarstvom i vinarstvom uglavnom proizvode za vlastite potrebe.

Moja stazica, moja kravica

Tradicionalna domaćinstva na ovom području nisu se odrekli stare narodne filozofije – moja stazica, moja kravica. Tako dalmatinska domaćinstva imaju sve, a nemaju mnogo. Ostalo je to iz starih, dobrih vremena kada se radilo u tvornicama i državnim službama, a budžet se popunjavao radom u poljoprivredi. Vremena su se otada uveliko promijenila, tvornica i radnih mjesta već dugo nema. Ljudi se u ovom kraju sve više okreću uzgoju ovaca i krava, od čega uglavnom ostvaruju prihod. Priznaju da i bavljenje stočarstvom zahtijeva velika ulaganja: okrupnjavanje poljoprivrednih površina, podizanje infrastrukture, skupu stočnu hranu. Tek zbog tradicije i ljubavi nađe se vremena i volje za obrađivanje starih vinograda. Naši sugovornici kažu da je sasvim jednostavno objasniti kako je tradicionalno vinogradarstvo palo u drugi plan, u sjenu sve masovnijeg bavljenja stočarstvom.

– Bavljenje vinogradarstvom nije rentabilno. Gnojidbe, rezidbe i brojne agrotehničke mjere daleko su skuplje od četiri kune po kilogramu grožđa. A da ne spominjemo rad ljudskih ruku i znoj. Povratničko stanovništvo sve je starije i nemoćnije za održavanje vinograda, ostala je, eto, tek ljubav od koje se ne može preživjeti – kaže Milodrag Sladić, iskreni zaljubljenik u vinogradarstvo, koji je prije rata proizvodio više od 3.000 litara vina, a danas svega 700 litara, većinom za svoju dušu. Na svom registriranom OPG-u uglavnom uzgaja svinje, od čega i živi.

Prevladalo ovčarstvo

Godišnje se na području Biskupije ubere 1.000 do 5.000 tona grožđa. U slučaju dobre i rodne godine, višak grožđa uspiju prodati privatnicima ili šibenskoj vinariji. Znatan dio otkupa grožđa na području općine Biskupija organizira se preko Poljoprivredne zadruge Kosovčica. Kosovčica od 50 do 150 proizvođača prosječno otkupi pet vagona grožđa, ovisno o tome koliko je godina rodna. Međutim, bavljenje vinogradarstvom ne nailazi na plodno tlo kod mlađe populacije, o čemu svjedoči i upravitelj zadruge Kosovčica Rade Simić.

– Kod naših ljudi postoji određena doza straha od ulaska u proizvodnju grožđa i vina. Taj strah posebno se osjeća kod mladih ljudi. Ne bi se moglo reći da je u pitanju nezainteresiranost, presudni su troškovi ulaganja i konačna isplativosti – tvrdi Simić.

Srpski povratnici, mali proizvođači, tvrde da su zadovoljni, ali navode da je cijena vina već pet godina nepromijenjena i iznosi 15 kuna, dok se za kilogram grožđa dobiju tek četiri kune. Iako je to premalo za tako puno rada, ljubitelji vinograda skromno kažu da i pored svega dobro žive.

– Sretni su da uopće mogu prodati višak grožđa i vina. Dolaze nam ovdje ljudi iz cijele županije. Naši kupci su zadovoljni, uspijemo sve prodati – ističe Simić i dodaje da je prije rata bilo lako ulagati u vinograde, kada se nije pitalo za troškove.

– Danas je sve skupo. Cijene su otišle u nebo, skoro sto posto, a cijena grožđa ostala je ista. U našim kalkulacijama, kada podvučemo crtu, nismo ni na pozitivnoj nuli. Vidite li u tome računicu? – pita ovaj dalmatinski vinogradar kome glavobolju zadaju i novi, rigorozni pravilnici o visini trošarine za alkoholna pića za lične potrebe.

– Zbog svega toga povratničko se stanovništvo lakše snašlo u ovčarstvu, što mu donosi i veće poticaje – kaže Simić i dodaje da iako se radi o malim proizvođačima grožđa i vina, često su na meti raznih inspekcija, a s godinama raste i sve složenija dokumentacija.

Otišla mladost

– Ovčarstvo zahtijeva manja ulaganja, manje je fizičkog rada i jednostavnije je. Pustite ovce u pašu i idete za njima po poljima, a kod vinograda treba zapeti, kopati, đubriti, rezati… mnogo je to fizičkog posla. Nažalost, svakodnevno smo svjedoci da stariji živalj napušta svoje vinograde. Teška je to odluka, jer kod nas u Dalmaciji ne možete zamisliti kuću bez vina. Pokušavaju stariji vinogradari pronaći zainteresirane koji bi nastavili ovu djelatnost, ali nitko neće. Ljudima je lakše sjediti kod kuće i čekati socijalnu pomoć, nego zasukati rukave i ući u financijski rizik – priča Milodrag Sladić o sudbini nekada velikih površina pokrivenih vinogradima, od kojih je sada gotovo četvrtina zapuštena.

– Gledam u vinograd svog oca. Bio je nekada najrodniji u kraju. Umro otac, propao i vinograd – kaže Sladić.

Naučeni na probleme, ljudi ovoga kraja u EU ulaze bez očekivanja, ali i bez straha.

– Imam osjećaj da je ljudima svejedno. Na osnovu našeg dugogodišnjeg povratničkog iskustva znamo da je nama ovdje već presuđeno. Rijetki su slučajevi sadnje novih vinograda. Iako se vinova loza zahvaljujući dubokom korijenju lako i brzo obnavlja, ne vidim ovdje ni jednog ozbiljnog proizvođača grožđa i vina koji bi mogao konkurirati na tržištu EU-a. Naša mladost otišla je trbuhom za kruhom, daleko od dalmatinskih konoba, dok se pod ovim našim dalmatinskim suncem malo nade polaže da će doći netko sa strane, netko tko bi uskrsnuo novi život i obnovio naše zapuštene vinograde. Stvarno je teško gledati kako oni propadaju. Za nas je vino božanstvo. Bolje je u kući biti bez kruha nego bez vina. Kod nas se čovjek i rodi i pokopa s vinom – zaključuje Rade Simić.