Udžbenici stariji od učenika

Piše: Paulina Arbutina

Svjedoci smo dugogodišnje degradacije nastave srpskog jezika i kulture, poznatije kao C model, za čije je efikasno funkcioniranje potrebno mnogo više od Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Za početak, …

Svjedoci smo dugogodišnje degradacije nastave srpskog jezika i kulture, poznatije kao C model, za čije je efikasno funkcioniranje potrebno mnogo više od Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Za početak, potrebni su udžbenici. Danas, u vrijeme digitalne i multimedijalne tehnologije, nastava srpskog jezika i kulture po C modelu osuđena je na zastarjeli nastavni plan i program koji potječe iz 1996. godine, kada je ministrica obrazovanja bila Ljilja Vokić, kao i na metodički i sadržajno prevaziđene udžbenike štampane još 1998. godine.

Iako je na osnovu Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina iz 2000. godine u roku od šest mjeseci trebao biti urađen novi nastavni plan i program za C model, on ni danas nije gotov, a zbog toga nema ni novih udžbenika. S njihovom izradom krenulo se 2011., a oni su u oktobru 2012. predani na odobrenje Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, gdje još uvijek stoje jer je prethodno trebalo odobriti nastavni plan i program, koji i danas čami u nekoj od ladica Ministarstva čekajući novu kurikularnu reformu.

Još uvijek aktualni nastavni plan i program datira iz sredine devedesetih. Otada su se izmjenjivale vlade različitog ideološkog predznaka, dolazili i odlazili ministri, a s njima prolazile generacije i generacije učenika bez adekvatnih udžbenika. Osim udžbenika koji su stariji od samih učenika, nastavu srpskog jezika i kulture opterećuje pasivnost školskih ravnatelja, strahom sputani roditelji i obavezama iscrpljeni učenici. Učenici su većinom slabijeg socijalnog stanja i iz ruralnih sredina, koje nakon pohađanja nastave srpskog jezika i kulture, uglavnom zadnjih školskih sati, očekuje još putovanje 20 do 30 kilometara do kuće.

Teško je uopće doći do podatka koliko učenika pohađa C model. Kada se i dođe do tog podatka, on ne odgovara stvarnom stanju u školama. Naime, neki ravnatelji lažiraju broj učenika kako bi učiteljima iz redovne nastave osigurali sate dopunske nastave jer nemaju dovoljan fond sati. Po neslužbenim informacijama, nastavu srpskog jezika i kulture po C modelu pohađa 741 učenik, kojima predaje ukupno 37 učitelja u 31 osnovnoj i 12 područnih škola od Knina, Kistanja, Žegara, Gračaca, Srba, Vrhovina, Donjeg Lapca, Plaškog, Udbine, Korenice, Ogulina, preko škola s najdužom tradicijom ovog modela nastave u Moravicama, Vrbovskom, Gomirju, Drežnici i Jasenku, do uspješnijih škola u Vrginmostu, Vojniću i Glini s najvećim odazivom povratničke djece, zatim Krnjaka, Skakavca, Topuskog, Jabukovca, Dvora, te gradske škole u Sisku sa samo jednim djetetom. Srpski jezik i kultura uče se i u Dežanovcu, Pakracu i Okučanima, a tom popisu pribraja se nekoliko škola van zone ratnog djelovanja devedesetih godina, kao što su Daruvar, Rasinja i Veliki Poganac. Nastavu po C modelu pohađaju i učenici u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, u školama gdje nema interesa za nastavu na srpskom jeziku po A modelu, kao što su one u Dardi, Belom Manastiru, Šarengradu, Bršadinu, Vukovaru, Mohovu, Starim Jankovcima i Oroliku.

Dosadašnje iskustvo izvođenja nastave po C modelu pokazuje da njen uspjeh ovisi prije svega o ravnatelju koji vrši izbor nastavnika i određuje uvjete u kojima se nastava odvija. Zanimljivo je da nastava srpskog jezika i kulture jedva preživljava i u nekim sredinama gdje je srpsko stanovništvo u većini i to zbog toga jer je osnivač škole županija, pa se svaki zahtjev lokalne zajednice da se poboljšaju uvjeti odvijanja ovakve nastave karakteriziraju kao politički pritisci na obrazovanje. Ni vijeća srpske nacionalne manjine, koja kao savjetodavna samoupravna tijela imaju obavezu animirati roditelje i zahtijevati poboljšanje uvjeta rada u manjinskoj nastavi, nisu pokazala pretjeranu angažiranost i svijest o važnosti obrazovanja na manjinskom jeziku i pismu. No treba priznati da oni i nemaju neki mehanizam kojim bi mogli privoljeti ravnatelje i školske odbore da otvore vrata svoje škole učenju ćirilice.

Mnogi poznavaoci problematike manjinskog obrazovanja reći će da je zakazala i krovna kulturna organizacija Srba u Hrvatskoj, Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, koje je izgubilo kontakt s ravnateljima škola koji u praksi kroje sudbinu manjinskog obrazovanja. Međutim, činjenica je da nije bilo SKD-a “Prosvjete” u turobnim i neizvjesnim povratničkim godinama, ne bi bilo ni obrazovanja po C modelu u nacionalno osjetljivim povratničkim sredinama, koje danas ipak čine kostur kakvog-takvog srpskog obrazovanja. Jedno je sigurno, srpska zajednica propustila je osnažiti sustav obrazovanja po C modelu u vrijeme kada je imala vrlo snažne političke pozicije u izvršnoj vlasti na nacionalnom nivou, od ravnatelja uprave za nacionalne manjine preko državnog tajnika u resornom ministarstvu do potpredsjednika Vlade. Do danas su opstale samo savjetnica i nadzornica srpskog jezika, koje u raljama birokracije nemaju utjecaja na uvjete održavanja nastave srpskog jezika i kulture.

U Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, odnosno u Agenciji za odgoj i obrazovanje nisu pretjerano zabrinuti stanjem obrazovanja po C modelu u srpskoj zajednici. Kažu da je zadatak svih, kada su već prepoznali probleme, raditi na njihovom otklanjanju. No koliko će vremena do tada proći i koliko je generacija djece koja imaju pravo na nastavu iz materinjeg jezika i kulture, a to pravo ne ostvaruju? Nastavnicima na terenu ne preostaje ništa drugo nego da se sami bore s birokracijom, organizacijom nastave, ravnateljima i satnicom. Od škole do škole, velike su razlike u načinu organiziranja i rada po C modelu, prije svega u broju sati, njihovom rasporedu i pristupu pedagoškoj dokumentaciji. Kažu da u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta ne znaju koliko je kojoj školi potrebno sati C modela, pa taj broj prekrajaju i kombiniraju ravnatelji, a nastavnike nitko ništa ne pita. Na kraju računice, mali broj nastavnika uspije skupiti punu satnicu od 21 školskog sata tjedno. U takvim okolnostima, između ravnatelja, roditelja i dječjih interesa, položaj nastavnog kadra, većinom učiteljica, nije nimalo zavidan. Najveći uspjeh im je ako zadrže koliko-toliko dobru komunikaciju sa školskim ravnateljima i vide zadovoljna dječja lica. Učiteljice kažu da su ključni problem stari i šturi, djeci monotoni udžbenici.

Godec– Nemamo adekvatnih udžbenika. Sadržaji u udžbenicima nisu zanimljivi i demotivirajući su za djecu. U njima nema ilustracija, ni popratnih sadržaja koji bi ih animirali, nema zanimljivih analiza tekstova. Sadržajno čak nisu popraćeni ni osnovni praznici, kako bi te teme barem donekle bile zanimljive djeci. U prva četiri razreda samo je jedna pjesma posvećena Svetom Savi, a mi u nastavi gotovo cijeli januar posvetimo prvom srpskom prosvjetitelju – objašnjava učiteljica Ljubica Godeč, koja nastavu održava u dvije škole, u Udbini pet sati i u Donjem Lapcu dva sata tjedno.

– Udžbenici historije su natrpani nepotrebnim podacima, koje je u skraćenom programu historije teško razumjeti. Kada imam priliku, posežem za srpskim filmovima s historijskim temama. Tada se djeca užive u to vrijeme i problematiku. Sadržaji u udžbeniku geografije već duži niz godina ne odgovaraju činjeničnom stanju. Na samoj naslovnici tog udžbenika je karta nepostojeće države Savezne Republike Jugoslavije – kaže Ljubica Godeč.

– Nažalost, mi nemamo ni takvih zastarjelih udžbenika. Samo mi učitelji imamo udžbenike, djeca ih nemaju. U takvim okolnostima kopiramo udžbenike i kopije podijelimo djeci kako bi mogla pratiti nastavu. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Glavna literatura nam je Vikipedija. Na nastavu uglavnom hodamo s hrpom fotokopiranog papira. Sve troškove tog silnog kopiranja snosimo mi učitelji – govori učiteljica Dragana Rašković iz Knina i ističe da alternativne udžbenike nalazi u Srbiji, ali takvi udžbenici nisu važeći u Hrvatskoj.

Osim toga, učenici dolaze premoreni na nastavu srpskog jezika i kulture, koja se uglavnom odvija zadnjih školskih sati.

– Ako učenicima ne možemo osigurati zanimljive materijale za nastavu, kako bi oni što manje pisali i ako ih ne možemo pokrenuti, animirati i pobuditi njihov interes i koncentraciju na kraju dugog školskog dana, moramo biti spremna na to da smo promašili sat – dodaje Dragana Rašković koja tjedno, zbog nastave od pet sati u Kninu i osam sati tjedno u Kistanjama, proputuje oko 600 kilometara.

– Na kraju imam samo 13 sati nastave tjedno. Iako radimo u kombinacijama, ravnatelj mi službeno te kombinacije ne priznaje, što bi mi koliko-toliko povećalo plaću. Za nastavu u Kninu dobijem oko 1100, a za onu u Kistanjama oko 2000 kuna plaće. Za troškove putovanja dobijemo 75 lipa po kilometru. Jako volim svoj posao, ali jako sam frustrirana kada vidim kolika je moja plaća u odnosu na uloženi trud – priznaje Dragana Rašković.

KugaOd škole do škole putuje i profesorica srpskog jezika i književnosti Radmila Kuga, kojoj ni rad u tri škole ni prijeđenih 200 kilometara na dnevnoj bazi nije dovoljno za punu satnicu. Iako je u Donjem Lapcu od prvog do osmog razreda odobreno 20 sati tjedno za C model, ravnatelj je tu satnicu podijelilo na tri nastavnika, pa tako Radmila Kuga ovdje radi tri dana tjedno i ima deset sati, a u potrazi za punom satnicom mora i put Knina, gdje predaje u dvije škole (u jednoj skupi pet, a u drugoj dva sata tjedno).

– Prava je umjetnost raditi u postojećim uvjetima. Nitko nas ne pita kako radimo. Jedne satnice pišemo, a po drugima održavamo nastavu. Jednostavno se pogubim u tom rasporedu između tri škole. Ravnatelja na početku godine ne zanima kako da nam pomogne. Samo kaže da se snađemo. Puno mi znači kada se između tri škole uspije organizirati raspored tako da Knin imam dva dana zaredom, da ne moram putovati. Jer imala sam situaciju kada sam u Kninu bila utorkom i petkom, što ne znači da mi se tako nešto neće dogoditi sljedeće godine. To fizički gotovo ne stignem, pogotovo zimi, kada zapadnu snjegovi – govori Radmila Kuga.

Ranka Ćorić, jedna od učiteljica putnica za srpski jezik i kulturu u zapadnoj Slavoniji, predaje u Okučanima, Pakracu, Dežanovcu i Daruvaru.

Coric– Prošle godine poklopilo mi se da sam u jednom danu morala biti u tri škole. U Okučanima sam morala biti prve sate, a zatim sam oko 11 sati kretala u Dežanovac, gdje bih odradila dva sata, pa se ponovno vraćala u Okučane, na popodnevne sate, da bih se oko 19 sati vraćala kući u Kutinu. Taj dan sam morala proći oko 200 kilometara ukrug. Drugi dani bili su nešto podnošljiviji, mada sam u četiri dana svojim automobilom prolazila po 600 kilometara – kaže Ranka Ćorić, koja učenike poslije odlaska đačkog autobusa razvozi kućama, naravno, o vlastitom trošku.

Uspjeh nastave po C modelu dobrim dijelom ovisi o požrtvovnosti učiteljica. Jedan od pokazatelja kvalitete njihovog rada jeste činjenica da velik broj njihovih učenika s uspjehom upisuje Srpsku pravoslavnu opću gimnaziju u Zagrebu, koju dobrim dijelom pohađaju upravo učenici iz povratničkih krajeva. No pitanje je dokle će učiteljice, bez šire društvene podrške i pomoći, osuđene na niska primanja i loše uvjete rada, moći izdržati i dalje se žrtvovati za opće dobro, što malo tko cijeni. Obrazovanje je važno za svako društvo, a za srpsku zajednicu u Hrvatskoj ono je krucijalno, jer bez obrazovane mladosti svjesne svog identiteta nema ni budućnosti Srba u Hrvatskoj.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: