Jedinicama lokalne i područne samouprave kišno ljeto odjednom se sredinom augusta usijalo, kada je Ministarstvo financija najavilo izmjene u sustavu poreza na dohodak, koji je pojedinačno jedan od najznačajnijih izvora financiranja općina, gradova i županija, a iz kojeg se subvencioniraju vrtići, škole i socijalna skrb.

Najavljeno je da će se izmjenama Zakona o porezu na dohodak povećati iznos neoporezivog dijela plaće i proširiti porezni razredi, i to od 1. januara 2015., dok će mini porezna reforma stupiti na snagu već 1. oktobra ove godine. Samo u 2013. godini porez na dohodak i prirez činili su 53 posto konsolidiranog proračuna lokalne države, a dodatnih 5,3 posto proračuna činila su sredstva fonda izravnanja za decentralizirane funkcije, koji se također puni iz poreza na dohodak.

S obzirom na to da najveći dio prihoda od poreza na dohodak (oko 90 posto) odlazi lokalnim jedinicama, pojavilo se pitanje na koji će im se način to nadoknaditi. U medijima se spekuliralo da bi se dio kompenzirao ukidanjem neoporezivanja reinvestirane dobiti, od čega bi se moglo godišnje dobiti oko milijardu kuna, te povećanjem potrošnje građana zbog povećanja neto plaća. Sve je to odlučeno na državnoj razini, samovoljno i bez prethodnih konzultacija s onima o čijoj se koži radi – jedinicama lokalne i područne samouprave, koje su najavile ustavnu tužbu.

Da se s punim pravom može postaviti pitanje treba li se i pod kojim uvjetima razina prava koja su dana regionalnim i lokalnim vlastima u utvrđivanju njihovih ukupnih i pojedinačnih prihoda i rashoda mijenjati bez njihovog izravnog utjecaja u odlučivanju, ističe ravnateljica Ekonomskog instituta Dubravka Jurlina Alibegović.

– Nije uvijek najjasnije jesu li prihodi općina, gradova i županija razmjerni visini troškova pružanja javnih usluga za koje su odgovorni. Regionalne i lokalne vlasti imaju ograničena prava odlučivanja u alociranju svog proračuna za financiranje pojedinih javnih usluga, kao što imaju i velika ograničenja u samostalnom utvrđivanju stopa poreza i naknada, te nikakvu samostalnost u utvrđivanju visine pomoći iz središnjeg proračuna kako bi osigurali dovoljno sredstava za financiranje javnih usluga po odgovarajućoj razini kvalitete – kaže ravnateljica.

Premda je još uvijek premalo podataka za točne procjene, u jedinicama lokalne samouprave zavladala je panika. Temeljem promjena u sustavu poreza na dohodak one bi mogle ostati bez 2,5 milijardi kuna. Ogorčeni jednostrano nametnutim teretom, načelnici, gradonačelnici i župani odgovorili su da je Vladina porezna reforma čisti primjer jeftinog prikupljanja političkih poena tuđim novcem. Čelnici mnogih općina i gradova upozorili su da će spas svojih proračuna morati potražiti u nepopularnim mjerama povećanja komunalne naknade i prireza, što će se opet slomiti na leđima osiromašenih građana.

Situacija je različita od županije do županije, od grada do grada, od općine do općine. Tako je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić rekao da će Zagreb najavljenom poreznom reformom ostati bez 600 milijuna kuna, ali da će to uspjeti nadoknaditi. Možda će se veliki gradovi i snaći i pokriti nastale rupe u proračunu, ali najslabije općine i gradovi, oni na područjima stradalima ratom, ne vide izlaz bez pomoći države, koja im svojim mjerama upravo uzima sredstva za pokrivanje troškova vrtića, popravak lokalnih puteva…

– I ovako jedva sastavljamo kraj s krajem. Od najavljenih poreznih olakšica, kako ih nazivaju, najveću korist imat će oni čija je neto plaća preko 9.000 kuna. Takvih je na području naše općine malo, a općinski proračun bit će oštećen za preko 300.000 kuna, u što ne spadaju samo sredstva kojima se pokrivaju plaće radnika, nego i socijalni program za najugroženije, za koje odvajamo 120.000 kuna godišnje – kaže Nebojša Andrić (HDZ), načelnik kordunaške Općine Vojnić.

– Neozbiljno je i apsurdno tokom godine mijenjati poreznu politiku. Ušli smo u neke projekte, potpisali ugovore i sada ostajemo bez sredstava na koje smo računali. Nitko ne kaže kako i na koji način ćemo ta sredstva namaknuti. Tekuće projekte izgurat ćemo do kraja, ali nećemo imati novca za druge potrebe. Time ćemo dovesti u pitanje funkcioniranje općine koja ima tri i pol milijuna vlastitih prihoda, a proračun nam zna narasti između 12 i 17 milijuna kuna, što znači da radimo i da se trudimo povući što je moguće više sredstava. Sada nam država otima taj naš novac. Nama ne ostaje puno mogućnosti. Jedino za čim možemo posegnuti su alati lokalne samouprave – najavljuje Andrić mjere koje će dodatno pogoditi ionako osiromašeno lokalno stanovništvo.

– Uzevši naš novac, država nas je dovela u situaciju da moramo posezati za povećanjem komunalne naknade i prireza, što će pogoditi sve građane, pa čak i one koji primaju socijalnu pomoć. To je teška odluka, jer sam u predizbornoj kampanji obećao da neću dirati te dvije stavke, a sada sam u situaciji da nemam drugog rješenja. Ali ni to neće biti dovoljno da pokrijemo nastale gubitke – kaže Andić i napominje da se ne mogu općine na povratničkim područjima, gdje su karmine jedina kulturna zbivanja, stavljati u istu kategoriju sa Zagrebom, Splitom ili Rijekom.

– Iz recesije se palo u depresiju, a sada padamo u apatiju. Iz mjeseca u mjesec rade se rezovi. Smanjuju se prava, a povećavaju obaveze. Općine i gradovi moraju se brinuti za svoje građane. Nas je iz dana u dan sve manje, sve nam je teže, sve je manje pomoći od države, sve je manje državnih fondova koji pomažu nerazvijenim općinama opustošenima ratom i ti su iznosi sve manji – opsuje Andrić maćehinski odnos države prema najugroženijima.

Prošle godine Općina Vojnić kandidirala se na natječaj Ministarstva regionalnog razvoja – nisu dobili ni lipe, a nekada su ti iznosi bili između pola do dva milijuna kuna.

– Smanjena su i redovna sredstva koja idu prema općinama. Problematična je i raspodjela poreza na dobit velikih tvrtki (HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode, Hrvatske pošte…). Sredstva se slijevaju u velike gradove, prije svega u Zagreb koji kao sjedište tih tvrtki ubire sve poreze i zato nije čudno što gradi fontane. Mi nemamo 10.000 kuna da popravimo krov na dječjem vrtiću, iako imamo ispostavu Hrvatskih šuma, Elektre, cjevovodi Janafa idu preko naše općine, ali od toga nemamo ništa, sve ide u Zagreb – žali se Andrić i poručuje da ta sredstva treba raspodijeliti na cijeli prostor Hrvatske gdje te tvrtke posluju.

Također smatra da bi država trebala ukinuti pedesetak svojih agencija, smanjiti konzultantske usluge, ukinuti menadžerske plaće u državnim firmama i taj novac preusmjeriti u jedinice lokalne samouprave, koje bi tako postale razvijenije i uspješnije u povlačenju novca iz Evropske unije.

– Da bi neki poduzetnik došao, morate ga nečim privući. U ovoj situaciji, kada nam uzimaju naša sredstva, a mi podižemo komunalnu naknadu i prirez i nemamo razvijenu infrastrukturu, nikome nismo atraktivni. S naših prostora glavom bez obzira odlaze i one firme i poduzetnici koji su godinama kako-tako preživljavali – napominje načelnik Općine Vojnić, gdje se trenutno provodi mjera 301 IPARD programa.

– Nije problem napraviti projekt i kandidirati se, problem predstavlja gotovo uvijek novac kojeg nema, a potreban je kao preduvjet za vlastito učešće i predfinanciranje svakog EU projekta. Država nam ne dopušta da se zadužujemo više od 20 posto općinskog budžeta, a svi u isto vrijeme očekuju da budemo privlačni investitorima, razvijeni i uspješni u povlačenju novca iz EU-a – rezigniran je Nebojša Andrić.

Ravnateljica Ekonomskog instituta Dubravka Jurlina Alibegović kaže da ostaje mogućnost da se sredstva pomoći iz središnjeg proračuna usmjere na financiranje razvojnih potreba, ali da se o samim kriterijima dodjele pomoći jedinicama lokalne i regionalne samouprave u hrvatskoj praksi ne raspravlja među razinama javne vlasti, već odluku samostalno donosi središnja vlast.

– Dodjela pomoći ne temelji se na izračunu fiskalnog kapaciteta, već se iz godine u godinu mijenja, jer se mijenjaju kriteriji i namjena za dodjelu tekućih pomoći iz državnog proračuna županijama, koje ih potom dodjeljuju općinama i gradovima na svom području. U odlukama o pomoći koju središnja država izravno doznačuje općinama i gradovima na području posebne državne skrbi lokalne jedinice ne sudjeluju – objašnjava put državnog novca od središnje vlasti preko županija do najmanjih općina i gradova.

– Postojeći način fiskalnog izravnanja, iako je pomagao lokalnim jedinicama na područjima posebne državne skrbi, nije riješio osnovni problem, odnosno nije pružio potrebnu pomoć jedinicama s nedovoljnim fiskalnim kapacitetom. Na središnjoj državi ostaje da krene s primjenom odluke o razvrstavaju jedinica lokalne i regionalne samouprave prema stupnju razvijenosti i da lokalnim jedinicama koje zaostaju u razvoju osigura odgovarajuća sredstva pomoći, koja svakako treba usmjeriti u razvoj – poručuje Dubravka Jurlina Alibegović.

Zalaže se za minimiziranje ovisnosti lokalnih jedinica o pomoći iz državnog proračuna i za promoviranje financijske neovisnosti i samostalnosti u financiranju barem minimalne razine javnih potreba iz samoupravnog djelokruga jer, kako kaže, ovisnost općine o pomoći više razine vlasti treba postati iznimka, a ne pravilo.

– Hrvatska je dio EU-a, pa smatram da općine, gradovi i županije, pa i Općina Vojnić, trebaju aktivno participirati u pripremanju razvojnih projekata za sufinanciranje iz evropskog proračuna, pri čemu središnja država zajedno sa svim lokalnim dionicima treba osmisliti način osiguranja potrebnih sredstva za sufinanciranje razvojnih projekata – smatra Dubravka Jurlina Alibegović.

Vezano uz problem funkcioniranja nesamoodrživih jedinica lokalne samouprave, s vremena na vrijeme u javnosti se spominje njihovo ukidanje.

– Već sada smo zaboravljeni od svih i prepušteni sami sebi, no kada bi nas pripojili recimo Gradu Karlovcu, što mislite koliko bi zaposlili službenika koji bi bili zaduženi za Općinu Vojnić i kada bi netko iz Karlovca došao da obiđe naših 250 četvornih kilometara kako bi vidio što našim građanima treba? – upozorava Andrić i dodaje da Vojnić nije novonastala općina koja je ovisna o tuđoj pomoć, ali da je za njezin razvoj potrebna pomoć države.

– Od prihoda koje ubire država, jedinicama lokalne i područne samouprave ide samo sedam posto. Iz toga se financiraju vrtići, osnovne škole, kultura, sport i kompletna infrastruktura. U evropskim državama taj odnos ide i do 50 ili 60 posto. Po tom nesrazmjeru, općine i gradovi kod nas tretiraju se kao neki nepotrebni državni privjesci. Netko bi rekao da mi samo kukamo i prosimo. Ali mi tražimo samo ono što nam pripada u skladu s ravnomjernijom preraspodjelom državnih sredstava – zaključuje Nebojša Andrić i dodaje da je jedini izlaz u osnivanju fonda za refundaciju sredstava najugroženijim općinama i gradovima.