Zdravstvena kriza koja mjesecima hara kod nas i u svijetu primorala je institucije državne vlasti na razmišljanje o upotrebi pravnih instituta koji državi stoje na raspolaganju isključivo u razdobljima velikih kriza, prirodnih katastrofa ili ratova. Odredbe Ustava o posebnim ovlastima i suspenziji brojnih građanskih prava dugi niz godina bile su zanimljive samo studentima prava koji su pripremali ispite iz ustavne materije, no danas se sve promijenilo. Osnivanje Nacionalnog stožera civilne zaštite, zabrana kretanja, rada, okupljanja, policijski sat, Vladino preuzimanje ovlasti iz ruku Sabora, sve je to ove godine stavljeno na stol, a velik dio izvanrednih mjera već smo imali priliku vidjeti u praksi. Vlada je za sve mjere bez ikakvih problema osigurala podršku Sabora i Ustavnog suda kao ključnih institucija koje u konačnici odlučuju o zakonitosti i ustavnosti provedenih mjera. U tom smislu, Vlada ima situaciju u potpunosti pod kontrolom. No iako ona kontrolira politički dio pandemije, tri važna aspekta krize Plenković i HDZ gube iz ruku.
Prije svega, unatoč svim nametnutim mjerama, broj pozitivnih na virus u Hrvatskoj raste drastičnim stopama. Iako ogromna većina građana poštuje sve mjere, nosi maske, drži razmak i dezinficira ruke, stopa pozitivnih nekoliko je puta veća u odnosu na mart, kada je na snazi bila isključivo mjera fizičke distance, dok su maske bile odbačene kao neefikasne. Dnevni broj zaraženih je s primjerice 113 koliko ih je bilo 20. marta skočio na 2.776 koliko ih je bilo 29. oktobra. Ogroman broj pozitivnih ukazuje na činjenicu da mjere koje se provode ne daju rezultate. To može značiti dvije stvari: ili su mjere nedostatne ili su neefikasne. Vlada već mjesecima krivicu za eventualno uvođenje novog lokdauna pokušava prebaciti na građane – povećani broj pozitivnih povezuje se isključivo s nepoštivanjem mjera, dok se sama priroda virusa i njegova zaraznost minoriziraju. Iako država službeno nije uvela lokdaun, opći je dojam da su ga građani uveli sami: pad potrošnje i ekonomsko kretanje su na rekordno niskim razinama, a poduzetnici upozoravaju da bi službeni lokdaun ili nastavak virusne psihoze u društvu za većinu malih i srednjih poduzetnika značili siguran kraj.
U tom političko-zdravstvenom kaosu, koji je Hrvatsku dosad koštao na desetke milijardi kuna, važnu ulogu odigrao je, možda neočekivano, predsjednik Zoran Milanović. Ulazeći u oštre sukobe s Vladom i promovirajući drugačije mjere i poglede od njezinih, Milanović je onemogućio apsolutnu dominaciju jedne političke opcije i sužavanje građanskih prava bez ikakve demokratske kontrole. Njegovo protivljenje policijskom satu i uvođenju lokdauna bez mjerljivih i određenih kriterija zasigurno je otvorilo prostor javnoj raspravi i onemogućilo Vladu u brzom uvođenju restriktivnih mjera.
Druga utakmica koju Vlada gubi je posvemašnja neorganiziranost zdravstvenog sustava, koji se u posljednjih mjesec dana srušio kao kula od karata. Afere i sukobi u bolnici Dubrava razlili su se čitavim sustavom pa smo svjedočili prosvjedima medicinskih sestara, optužbama između liječnika obiteljske medicine i ministra Beroša, ali i populističkim pozivima liječnicima izvan struke da se odazovu povećanim potrebama u bolnicama. Nestanci struje na odijelima intenzivne njege i ručno održavanje respiratora bolesnika u teškim stanjima zacementirali su javni dojam da je zdravstveni sustav u rasulu. Za to Vlada ne može kriviti nikoga, nego krivca treba tražiti u svojim redovima. Plenković se u predizbornim spotovima smješkao jer su, navodno, pobijedili koronu i tvrdio da su spremni za jesen, ali u sustavu nisu učinjene nikakve prilagodbe, što sada dolazi na naplatu.
Treća utakmica koju je Vlada izgubila je ona za povjerenje građana. Vladi ne vjeruju ni oni koji u koroni vide tešku respiratornu bolest opasniju od gripe, ni oni kojima su mjere pretjerane i nerazmjerne opasnosti koja proizlazi iz statističkih podataka o smrtnosti. Dugotrajna kriza i brutalna izloženost medijskim izvještajima, svojevrsnoj infodemiji u kojoj se iz minute u minutu prate svi detalji krize, ostavile su posljedice na psihičko zdravlje ljudi i stanje čitavog društva. Iako velika većina poštuje propisane mjere, ispod površine ključa ogromno nezadovoljstvo. Cijelo društvo zaranja u sve dublju depresiju. Oštro su ga podijelile brojne kontradiktorne informacije, čak i samih znanstvenika, i polemika o tzv. švedskom modelu borbe protiv virusa. Danas je podjela oko različitih pristupa borbi protiv koronavirusa izraženija čak i od one “slavne” na “ustaše i partizane” koja je godinama simbolizirala oštru podjelu u društvu. Kakva će Hrvatska kao društvo izaći iz ove krize teško je u potpunosti predvidjeti, ali nedvojbeno je da će biti drastično siromašnija, podijeljenija i s nikada manjim povjerenjem u državne institucije.
