Teslina djeca u mraku

Piše: Olivera Radović

U raštrkanim, polupraznim ličkim povratničkim selima i zaselcima danas uglavnom živi starije stanovništvo koje se poslije višegodišnjeg izgnanstva vratilo na svoja ognjišta da tu provede posljednje godine života. S tim …

U raštrkanim, polupraznim ličkim povratničkim selima i zaselcima danas uglavnom živi starije stanovništvo koje se poslije višegodišnjeg izgnanstva vratilo na svoja ognjišta da tu provede posljednje godine života. S tim nemoćnim i usamljenim starcima vjerojatno će otići i posljednji tragovi postojanja Srba na tim prostorima. Uobičajena slika povratničkog životarenja dočekala nas je i u Bruvnu, ličkom selu 14 kilometara udaljenom od Gračaca, na samoj međi Like i Dalmacije. Nekada je imalo preko hiljadu stanovnika, a prema posljednjem popisu ostalo ih je 89, i to uglavnom starije životne dobi. Nakon popisa broj mještana dodatno se prorijedio, međutim u dvorištu Radomira Guteše (43) zatekli smo nesvakidašnji prizor za povratničke krajeve – dječju graju i veselje, što prkosi tužnim statistikama i vraća nadu i život u ovaj kraj.

Radomir se ove godine vratio u zavičaj, otvorio obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG) i otpočeo uzgoj krava. Veliko imanje je i do sada redovno obilazio, a sada je odlučio da mu se ozbiljno posveti i stvori uslove da od njega i na njemu živi sa svojom porodicom.

– U ovoj sam kući odrastao, vezan sam uz nju. Ovdje sam napravio svoje prve korake, sve što dijete spozna, nauči o životu i svijetu, spoznao sam upravo ovdje. Odlučio sam da se vratim i da pokušam da stvorim uslove da od svog imanja djeci obezbijedim egzistenciju – govori Radomir na pragu rodne kuće u kojoj je nekada živjela imućna porodica s dvadesetak članova, koliko sada ne broji ni čitav zaselak.

Bruvno je morao da napusti u “Oluji” 1995. godine, kada je kao dvadesetogodišnjak za traktorskim volanom proveo skoro sedam dana u vožnji do Vršca u Srbiji. Tamo je sagradio kuću, oženio se, zasnovao porodicu, dobio troje djece. Snašao se i radio u Srbiji čitave dvije decenije, ali je želja za zavičajem na kraju ipak prevladala.

– U Srbiji sam se skućio, imao sam posao, normalan život. Nije mi bila ugrožena egzistencija, mogao sam sasvim normalno da živim i tamo, ali jednostavno želja me vukla u rodni kraj – kaže Radomir i dodaje da želi i da iskoristi potencijale koje nudi ovaj kraj i da svoju zemlju iskoristi na najbolji mogući način.

– Ovo je netaknuta priroda, od 1995. nema zagađivača. Neka mjerenja su pokazala da je na ovom području trenutno najčistiji zrak u Evropi. Postoji nekoliko zaštićenih biljaka, čak i jedan leptir. Ovdje postoje veliki poljoprivredni potencijali, od uzgoja stoke, krava, ovaca… ali i turistički, i turisti sve više traže mjesta na kojima im nitko ne smeta, gdje se čuje samo cvrkut ptica, nikakvi auti, mnogo je mogućnosti – govori Radomir, svjestan da su za sve potrebna sredstva i da treba mnogo da se radi, ali da prije svega treba obezbijediti neke osnovne uslove za život i rad.

Prije nekoliko godina mještani Bruvna su osnovali crkveni odbor i pokrenuli obnovu stare kamene crkve u selu. Kako je crkva zaštićena kao kulturni spomenik, dobili su sredstva od Ministarstva kulture i radovi sve više napreduju. Optimistični su u vezi toga da je život na ovim prostorima ipak moguć.

I dok se Radomir brine o 16 krava, koliko ih trenutno ima, a planira i da krdo uveća, obrađuje oko 30 hektara zemlje, kosi i radi na renoviranju velike, ali zapuštene kuće, supruga Biljana (40) sretna je što su djeca u prirodi, na zdravom, čistom zraku, daleko od buke i tehnologija koje ljude otuđuju. Dmitar (12) i Veljko (10) pomažu roditeljima oko kokoši, psa, krava i kućnih poslova, a najviše oko male Sofije (1,5). Lijepo im je tu, kažu, nije dosadno, napravili su i drvene golove pa slobodno vrijeme provode trčeći za loptom. Ova divna porodica bila bi redak primjer hrabrih i vrijednih mladih ljudi koji se vraćaju korijenima, koji žele da vrate život u ovaj kraj i da žive zdravo i složno od svoga i na svome, ali ih još uvijek jedna vrlo bitna stvar dijeli od idile. Problem koji muči Guteše teško bi bilo objasniti nekome u civiliziranom svijetu. Naime, na manje od sat vremena vožnje do Smiljana, u zavičaju velikog Nikole Tesle, njegovi sunarodnjaci danas nemaju – struje.

Dvadeset godina nakon ratnih sukoba u mnogim povratničkim krajevima ni danas nije obnovljena elektrodistribucijska mreža. Tako je i u Bruvnu. Trafostanica je od domaćinstva Radomira Guteše udaljena oko kilometar i po i u funkciji je, međutim neko je 1995. sistematski zašao i posjekao žice, iskopao bandere i odvezao ih. I od tada – mrak. Tako je i kod susjeda, tri su zaselka bez struje u ovom ličkom kraju: Čubrile, Pokrajci i Guteše. Još od 1970-ih svi su bili priključeni na električnu mrežu, a danas nijedna kuća nema mogućnost da se priključi. Trebalo bi sada prvobitnim vodom postaviti čitavu mrežu, ali nadležni prebacuju odgovornost jedni na druge.

– Od 2006. godine imam menadžersku suglasnost za priključak električne energije. Od tada obećavaju – umorno, ali i dalje s nadom kaže Radomir.

Posljednje obećanje je da će struja doći do januara 2019. Do tada će se Radomir i strpjeti, ali ako idućeg ljeta ne bude mogao da osposobi svojoj djeci i porodici život u normalnim uslovima, biće prinuđen da ode.

– Bez struje se ne može, to je elementarna stvar. Živimo u 21. vijeku i malo je onih koji žive nje širom svijeta, a kamoli ovdje, u srcu Evrope. Djeca ne mogu u današnje doba učiti pored svijeće, prljaju se svaki dan, potrebna nam je mašina za pranje veša, teško je pripremati i čuvati hranu… – objašnjava.

Alternativa u vidu solarnih panela je poprilično skupa.

– Samo za osnovne potrebe, da ima svjetla i eventualno da se uključi frižider, bila bi potrebna dva-tri panela i dva-tri akumulatora. Za sve druge poslove imam agregat, kada nešto sitno treba da presiječem brusilicom, da zavarim baš i ne mogu. Paneli koji bi proizveli minimum struje da bi domaćinstvo moglo da funkcionira u normalnim okvirima koštali bi oko deset hiljada eura – govori Radomir o ovoj za njega trenutno nemogućoj investiciji.

– Kada počne školska godina, supruga i djeca odlaze u Srbiju. Ovdje nemamo uslova, nemamo struje, nemamo vode, nema mnogo toga. Nema čak ni kupatila, u zaostatku smo što se civilizacije tiče. A možda je i najgore što nema ljudi. Za djecu je to jako teško, ne mogu da se socijaliziraju, nemaju vršnjaka, ne mogu ni da se druže ni da popričaju s nekim. Nadamo se da bi se s dolaskom struje, a samim tim i vode, stvorili elementarni uslovi da kuća bude dom. Mnogi osuđuju ovu moju odluku, govore mi da sam budala. Govorili su mi da je bolje da odem u Njemačku da radim. A ja sam jednom bio izbjeglica, ne mogu više, dosta mi je – odlučan je Radomir.

Porodica će u trenutku objave ovog teksta već biti razdvojena. Spremni su na tu žrtvu u nadi da će je uskoro prevazići. Da će se s dolaskom struje i oni opet ujediniti.

– Ne znam, trenutno mislim da sam spreman na taj razdvojeni život, ali bit će teško, vidjet ćemo. Sve slobodno vrijeme će provesti ovdje sa mnom, zimski i ljetni raspust, prvomajske praznike… Tako smo nekako osmislili ovaj naš poduhvat i ovaj razdvojeni život, dok ne bude uslova da normalno živimo – govori Radomir i zaključuje:

– Ovdje sam svoj na svome, ispunjen. Kada mi je i porodica tu, onda je sve na mjestu. Ali ako ne dobijem struju, dogodine definitivno neću biti ovdje. Bez struje ne mogu.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: