Teo Matković: Treba produžiti strukovno obrazovanje

Piše: Mirela Pejaković Levstek

Trogodišnji programi strukovnog obrazovanja formirani su davno u 1950-ima i njihov opći sadržaj vrlo je oskudan u području kompetencija nužnih za cjeloživotno učenje i aktivno građanstvo
Teo Matković. Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL

Promjene u osnovnoškolskom obrazovanju pokazale su da nakon svih problema i online nastave postoje kritične točke koje će se, nažalost, pokazati kada djeca krenu u srednje škole, koje se opet nalaze pred svojim brojnim izazovima. Broj učenika se smanjuje, ali ne svugdje jednako, pa je negdje i nedovoljno gimnazija, a strukovni programi su u problemima. Tom temom su se pozabavili istraživači Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu Teo Matković i Josip Šabić u „Studiji o stanju srednjoškolskog obrazovanja“. Razgovarali smo s Teom Matkovićem o izazovima koje čekaju srednje škole, pitanju školovanja djece pripadnika nacionalnih manjina, o padu broja učenika u Vukovarsko-srijemskoj županiji te koliko je važno školovanje djece u programima na jezicima nacionalnih manjina.

Što je pokazalo Vaše istraživanje kada je u pitanju školovanje djece pripadnika nacionalnih manjina na maternjem jeziku u srednjim školama?

U desetljetnom pregledu utvrdili smo da je za takve programe osigurano oko dva posto razrednih odjela i 1,5 posto ukupnih upisnih kapaciteta u javno financiranom srednjem obrazovanju. Trenutno se takvi programi odvijaju u deset škola u pet županija, a kroz proteklo desetljeće prestali su se izvoditi u dvije škole u Osječko-baranjskoj županiji. Po četiri škole provode programe na talijanskom (u Istarskoj i Primorsko-goranskoj) i srpskom jeziku (u Vukovarsko-srijemskoj). Pri tome su obrasci ustroja različiti, tako da su talijanske škole zasebne ustanove, a programi na srpskom se provode u istim školama gdje i programi na hrvatskom, ali u zasebnim razrednim odjelima. U Istarskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji udio ovih programa postojano stoji na oko 15-17 posto županijskih upisnih kapaciteta, ali je udio u broju upisanih učenika u prvi razred bitno niži: 5–6 % od ukupnog broja upisa za programe na talijanskom u Istarskoj i 7–9 % za programe na srpskom u Vukovarsko-srijemskoj. Po pitanju dostupnosti temeljnih vrsta srednjoškolskih programa, u odnosu na ponudu na hrvatskom u istim županijama, ona je relativno slična, no programe na jeziku manjina karakterizira nešto veći udio gimnazijskih (Istarska) i četverogodišnjih strukovnih (Vukovarsko-srijemska), a manji udio trogodišnjih strukovnih programa. Međutim, s obzirom na mali broj upisnih mjesta, raspon tih strukovnih programa vrlo je ograničen: tako su 2021. godine na talijanskom za upis bila dostupna tek četiri strukovna programa iz dva sektora, a na srpskom deset programa iz pet sektora.

Kolika je popunjenost razreda i na koji način povećati broj učenika?

Zakon omogućuje da se ovi programi provode i ukoliko su odjeli manji nego što nalaže pedagoški standard. Njihova popunjenost kreće se oko trećine objavljenih mjesta u vukovarsko-srijemskoj županiji (dok se za programe na hrvatskom kreće oko tri četvrtine). U istarskoj županiji slika je bila slična do 2015. godine, nakon čega su talijanske škole prepolovile broj upisnih mjesta po razredu (na oko 12), što je povećalo popunjenost, ali ne i skromnu veličinu razrednog odjela. Ovdje govorimo o šest do osam upisanih učenika po objavljenom razrednom odjelu. Ukupno ove programe upiše 0,7–0,8 % od generacije srednjoškolaca, dakle govorimo o 260–280 upisanih učenika godišnje, što je bitno manje od udjela nacionalnih manjina u kohortama mladih. Naime, ova mogućnost postoji samo tamo gdje je relativna zastupljenost manjina velika, tako da apsolutnoj većini nije dostupna. U okviru trenutnog ustroja obrazovanja na jeziku i pismu manjina i trenutne demografske situacije, ovdje će teško doći do promjene u budućnosti – kao što značajnu promjenu nismo utvrdili ni u proteklom desetljeću.

Teo Matković
Teo Matković Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

Prema podacima iz Vukovarsko-srijemske i Istarske županije vidljiv je pad broja učenika. Uzrok tome je pad interesa ili iseljavanje?

Kad se gleda kretanje veličine upisne generacije u srednje škole, Istarska i Vukovarsko-srijemska županija nalaze se na suprotnim krajevima. Između 2013. i 2021. u vukovarsko-srijemskoj ona je pala za 30,7 posto, a u Istarskoj tek za 0,2 posto. Prema postojećim podacima i trendovima, do 2029. će u Vukovarsko-srijemskoj pasti za dodatnih 26 posto, a u Istarskoj za šest posto, što se ima zahvaliti i povoljnijoj unutarnjoj i vanjskoj migraciji. No, važno je napomenuti da se i u situaciji stagnacije i smanjenja veličine generacije kroz prošlo desetljeće nije mijenjao udio učenika na jeziku manjina, odnosno, izgleda da migratorni obrasci slično zahvaćaju i manjinsko i većinsko mlado stanovništvo (odnosno njihove roditelje).

Koliko je važno zadržavanje školovanja djece u programima na jezicima nacionalnih manjina?  

Bez daljnjega je pravo pripadnika manjina na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu važan civilizacijski doseg. Istovremeno, treba ustrojem izvedbe osigurati kvalitetu, raspon i dostupnost obrazovanja koje ne odstupa od one dostupne većinskim učenicima, gdje god da žive, kao i školsku funkciju društvene integracije. Možda je potrebno otvoriti raspravu o mogućnosti unaprjeđenja postojećeg modela.

Prema popisu stanovništva 2021. postotak nacionalnih manjina je pao. Što to znači za krajeve koje najviše naseljavaju i što to znači za školovanje po posebnim programima za nacionalne manjine? 

Trend pada po sebi nije dramatičan, ali implikacije po obrazovanje mogu nastati tamo gdje je između popisa udio pao ispod razine koji jamči ravnopravnu uporabu jezika i pisma manjine. Naime, po članku 9. Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, „Na području na kojem je statutom općine ili grada utvrđena ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine, učenicima školske ustanove s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu omogućit će se učenje jezika i pisma nacionalne manjine“. Dakle, od mjesta gdje postoje srednje škole na jeziku manjina rezultati popisa su otvorili prostor – ali ne i obvezali – za ukidanje ovih programa u Vukovaru. Kad je posrijedi srednje obrazovanje, za razliku od osnovnog, valja naglasiti da upisno područje nije isključivo grad ili općina u kojoj se škola nalazi, već mreža škola služi djeci iz šire okolice.

Strukovno obrazovanje je godinama bilo zanemarivano, nešto se poboljšalo posljednjih godina, ali koliko je ono važno i zašto se u strukovne škole upisuju djeca iz siromašnijih područja?

Brojna istraživanja ukazuju kako djeca iz siromašnijih obitelji ukupno gledano postižu slabiji školski uspjeh i češće upisuju strukovne programe, posebno one kraće. U krajevima gdje je veća zastupljenost stanovništva niže razine primanja ili obrazovanja, takva će pojava biti češća. Međutim, naša studija ukazuje da je ovdje izuzetno važna i struktura obrazovne ponude, odnosno dostupnost traženog obrazovanja. Naime, iako je potražnja za gimnazijskim programima velika u gotovo svim županijama, njihovi kapaciteti su dostatni za dvostruko manji dio generacije u većini županija kontinentalne Hrvatske nego je to slučaj u Zagrebu. Situacija je suprotna s trogodišnjim strukovnim programima, koji pak čvrsto zatvaraju vrata za pristup visokom obrazovanju, a izuzetno su prisutni u manje razvijenim županijama. Samim time takva ponuda ograničava izbor i određuje budućnost djece u tim područjima.

U Istraživanju navodite da bi se trebalo produžiti strukovno obrazovanje za jednu godinu, omogućiti polaganje državne mature, upis na fakultete,… Što bi to dugoročno promijenilo? 

Prijedlog o produljenju strukovnog obrazovanja odnosio se prvenstveno na trogodišnje programe koji ne omogućuju izravan pristup državnoj maturi, koji su kao takvi formirani davno u 1950-ima i kraći su od onoga što se danas međunarodno smatra srednjoškolskim obrazovanjem, posebno s obzirom na vrlo kratko osmogodišnje osnovno obrazovanje. Bez problematiziranja strukovne komponente ovih programa (koja se često provodi uz rad, kod poslodavca – u dualnim i JMO programima), notorna je činjenica da je njihov opći sadržaj vrlo oskudan u području kompetencija nužnih za cjeloživotno učenje i aktivno građanstvo. Dakle, ne samo za pristup državnoj maturi. S druge strane, završe li školu sa 17 godina, ovi učenici ne mogu raditi u poslovima gdje je potrebna punoljetnost (npr. vozači). Želimo li društvenu koheziju i socijalnu mobilnost, nužno je produljiti ove programe, pružiti tim mladima uz strukovne i dostatne općeobrazovne sadržaje i ne zatvoriti im vrata ka nastavku obrazovne karijere. Obzirom na male generacije i prazne razrede srednjih škola (posebno trogodišnjih programa), ovakva bi reforma učinila današnje trogodišnje strukovne programe bitno atraktivnijima i inkluzivnijima.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: