Razgovor sa Sinišom Ljubojevićem, zamjenikom župana Karlovačke županije

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine na području Karlovačke županije živjelo je oko 45.000 Srba, odnosno 25 posto. Nakon prvih povratničkih godina, po popisu iz 2001. godine, ta je brojka bila svedena na 15.651, deset godina kasnije broj je pao na 13.408 Srba, odnosno na oko 10 posto. O problemima i teškoćama s kojima se suočavaju pripadnici srpske zajednice na području Županije razgovarali smo sa zamjenikom župana Sinišom Ljubojevićem koji je ujedno i inicijator ideje da oni koji zahvaljujući svom položaju i funkciji koju obavljaju imaju više, pomognu onima koji trenutno nemaju a od velikog su značaja za opstanak i razvitak srpske zajednice u Hrvatskoj. Ljubojević je, naime, odlučio da sa Srpskim privrednim društvom «Privrednik» potpiše ugovor kojim se obavezuje da će u ovoj akademskoj godini s područja svoje županije vlastitim sredstvima stipendirati jednog studenta u mjesečnom iznosu od 800 kuna. Treba, također, dodati da je do sada i Milan Oblaković bivši zamjenik župana Sisačko-moslavačke županije u cijelom trajanju svog mandata pomagao «Privrednikov» fond «Vladimir Matijević» za stipendiranje nadarenih učenika i studenata trenutno slabijih materijalnih mogućnosti.

Kako to da ste se odlučili pomoći školovanje jednog studenta s područja vaše županije s obzirom da se današnje vrijeme baš ne odlikuje razvijenim osjećajem za humanost i pomaganjem drugih? 

Plaća koju primam kao zamjenik župana dovoljna je da uz sve svoje financijske obaveze izdvojim i sredstva za jednu studentsku stipendiju. Vladimir Matijević, osnivač«Privrednika», u životu je uspio kao poslovni čovjek i podijelio je svoj uspjeh s nadarenim mladim ljudima sa sela koji zbog siromaštva nisu mogli nastaviti svoje školovanje i tako je organizirao sustav koji je stipendirao oko 40.000 siromašne djece za razne zanate i trgovinu. Matijević je kao pojedinac pomogao jednom svom «rođaku» da se školuje, takvu uslugu tražio je od drugih dobrostojećih Srba da pomognu svom «rođaku» sa sela. Malo po malo sagradio se sustav koji je i stvarao nove vrijednosti. Tako se razvilo i Srpsko privredno društvo «Privrednik». Moju poziciju birali su građani srpske nacionalnosti i osjećam se dužnim da kroz Matijevićevu ideju pomognem sa svojom plaćom barem jednom pojedincu, uz sav angažman koji ću dati kroz svoju funkciju.

Borba za opstanak

Vlastitim ste primjerom pokrenuli akciju u želji da vam se priključe i ostali. Kako ste zadovoljni odazivom?

Ako od 10 dožupana, tri saborska zastupnika i drugih dužnosnika, svatko bude stipendirao jednog učenika ili studenta pomoći ćemo grupi mladih Srba i zajednicu kadrovski jačati. Do sada sam razgovarao s dvojicom kolega, zamjenicima župana koju su pristali da se uključe u stipendiranje mladih Srba, a siguran sam da će svi koji su izabrani na određene pozicije izdvojiti mali dio svojih ličnih primanja.

Do sada se u srpskoj zajednici, osim Milana Oblakovića, na ovaj humani čin nitko nije odvažio. Zašto? Nedostaje li političarima osjećaj za humanost?

Ne mogu govoriti u nečije ime i neću nikoga suditi. Možda neki nisu imali ideju kako da pomognu. Neki možda misle da je njihov opći društveni i politički angažman dovoljan doprinos. Nečija je percepcija da je biti human mana, a ne vrlina pojedinaca. Siguran sam da će naši političari izdvojiti dio svojih ličnih primanja za stipendiranje učenika i studenata jer ako ne pomognemo jedan drugome, nitko nam neće pomoći.

U ovu akciju uključili ste se s pozicije zamjenika župana. Nakon pola godine mandata, možete li reći da je to političko mjesto samo fikus ili se s njega može konkretno djelovati?

Župan Karlovačke županije Ivan Vučić zna biti korektan i umjeren, ali njegov odnos prema poziciji koju obnašam nije onakav kakav bi trebao biti, a u cilju integracije srpske zajednice. Moji prijedlozi, nažalost, prečesto ne nailaze na razumijevanje. Ako želimo postići nešto kroz poziciju dožupana, moramo biti uporni i ne odustajati, te ne prihvatiti opstrukciju. Ja ne prihvaćam ovu poziciju da budem dekoracija i fikus. Trudim se ponuditi svoje potencijale sustavu, ali osjećam da me se separira kao političkog predstavnika Srba u Županiji. Srpska zajednica ima 10 dožupana iz različitih političkih struktura. Prisiljeni smo utjecaj graditi sami, uz pomoć organizacije koja nas je kandidirala. Bez obzira na odnos župana prema mojoj poziciji, trudim se detektirati problem i ponuditi rješenje svim relevantnim osobama i institucijama. Sigurno bi bilo produktivnije da se zakonom uredi i naš  položaj u izvršnoj vlasti, te da nam se zakonski odrede prava i obaveze, te odgovornost. Sa sadašnjim statusom ovisimo o volji župana.

Kako ocjenjujete položaj srpske zajednice u županiji? Da li se Srbi vraćaju, odlaze, ostaju?

Evidentno je da se mladi ljudi snalaze, gradeći egzistenciju, izvan mjesta rođenja. Najveći problem jesu nezaposlenost, ali za to ne možemo kriviti samo opću situaciju, jer i kad nije bilo krize Srbi su teško pronalazili posao unatoč zakonskim regulativama o pozitivnoj diskriminaciji prilikom zapošljavanja. Zabrinjavajuće je i depresivno analizirati strukturu našeg stanovništva. Kao i u svim sredinama sa srpskim stanovništvom, mala je razina povrataka, a vratili su se uglavnom ljudi starije dobi. Broj Srba u Karlovačkoj županiji za 10-tak godina bit će još manji. Šanse za povratak ljudi postoje, ako se stvore ekonomski uvjeti za povratak. Svima su puna usta «održivog povratka» i već 15 godina u svojim političkim porukama sve vlade šalju nadu koja se ne ostvaruje. Nažalost, i onima koji su ostali u Hrvatskoj i onima koji su se vratili, strateški ništa nije učinjeno kako bi se kao zajednica mogli revitalizirati. Srpska zajednica u Hrvatskoj sama se bori za opstanak. Srbi su prvi doseljavali dalmatinski krš, lička brda, pusti Kordun i Baniju, šumovitu zapadnu Slavoniju. Tko bi više volio na tim područjima živjeti i razvijati ih od nas? Srbi se politički umaraju kako bi se ispoštovale zakonske regulative koje nam jamče minimalna prava. Kad bi država ispunila barem minimume obaveza prema nama, bilo bi moguće očekivati povratak ljudi svojim ognjištima, ali s druge strane ciljana hapšenja povratnika za ratne zločine šalju poruke straha svima koji pomisle na povratak. Jer čovjek koji je kriv nikada se i nije planirao vratiti.

Sve racionalizacije ne idu u prilog razvoja ruralnog područja. Sve institucije gase svoje ispostave po manjim mjestima, tako da usluge koje su bile dostupne siromašnim krajevima premještaju se u urbane centre. Sličan primjer su gašenja poštanskih ureda. Na takav način otežavamo život starih i nemoćnih, stvaramo teži socijalni status građana, iseljavamo ono malo naroda sa sela što ga je ostalo.

Srbi su vrijedan narod

Približava li se kraju proces obnove i stambenog zbrinjavanja?

Kada  obilazite teren, tada se suočavate sa stvarnim problemima. Nedavno sam obišao porodicu Padežanin u Lasinjskom Sjeničaku, koja je 2004. podnijela zahtjev, a Ugovor o obnovi ratom uništene kuće potpisala 2009. Na kraju ništa nije učinjeno i oni danas žive u tuđoj, trošnoj, drvenoj kućici bez prozora. O obnovi i dalje samo slušaju. Ta skromna i napaćena porodica nema alternativu i prisiljena je da živi kako živi čekajući u nedogled. Tako mi rješavamo obnovu uništenih stambenih objekata i motiviramo ostale da se vrate na zgarišta. Tome treba doći kraj. Nadamo se da će novoformirani Ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje naći model efikasnije obnove kuća i stambenog zbrinjavanja. Ovim tempom obnovu ćemo završiti kada nosioci prava obnove biološki nestanu.
Kriteriji za stambeno zbrinjavanje su nepravedni. Od rata je prošlo 18 godina, a pravo na dodjelu stana, samo za korištenje, ima onaj koji do sada nije stambeno pitanje riješio. Mnogo se ljudi snašlo, nisu 18 godina živjeli na livadi. Hrvatska je odugovlačenjem, i za Srbe nepovoljnim kriterijima, profitirala ne vraćajući stanove onima koji su ih koristili do 1991. Ako govorimo o kraju procesa stanarskih prava, bojim se da se kraj znao prije nego je proces i počeo.

Dekorativna regulativa

Prošlo je više od deset godina od donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Provodi li se on na području Karlovačke županije?

Mislim da se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina uopće ne doživljava, ne samo kao ustavni, već kao zakon i obaveza. Lokalna i regionalna samouprava poštuju ga samo u segmentu koji nalože više instance vlasti, i to često uz otpor ili negodovanje. Ne mogu dati pozitivne primjere njegove implementacije jer i ona prava koja se konzumiraju služe samo za obmanu. Odugovlači se s potpunom primjenom prava iz Ustavnog zakona jer vrijeme ne ide u korist srpske zajednice. Što se duže ne ostvari pravo na obrazovanje i potpuno pravo na upotrebu jezika i pisma, to će se više srpske djece asimilirati. Odugovlačenjem s primjenom prava na pozitivnu diskriminaciju kod zapošljavanja u javnom i državno sektoru, manje će Srba biti zaposleno. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je dekorativna regulativa kako bi se Hrvatska ogradila od teškog i lošeg statusa srpske zajednice.

Hrvatska je u ekonomskoj krizi, industrijska proizvodnja konstantno pada. Kakvo je stanje industrijskih pogona u mjestima gdje živi većinsko srpsko stanovništvo?

U područjima gdje Srbi čine većinu skoro da i nema industrijskih pogona. Narod je naučio skromno živjeti i snalaziti se. Srbi su vrijedan narod i ne treba nam mnogo da se oporavimo. Perspektiva je proizvodnja hrane, ali i za takve projekte potrebna su ulaganja. Hrvatska uvozi hrane više nego što proizvede, a ruralna područja su nam prazna. Srbi se vraćaju u rijetko naseljene krajeve, pa je time teže početi sa zadrugarstvom, ili samoinicijativno pokrenuti poljoprivrednu proizvodnju. Uzimajući u obzira da je zemlja u povratničkim krajevima pusta, s malo radno-sposobnih povratnika, te da nema jasnih i dugoročnih mjera razvitka tih područja, otvara sumnju u viši interes zanemarivanja upravo tog područja.  Smišljena i pametna ulaganja, te uključivanje srpske zajednice u takve projekte omogućili bi revitalizaciju praznog prostora, povratak Srba i razvoj. Trebamo se usmjeriti u privredno organiziranje, biti optimistični, ali i prihvatiti realnu situaciju. Bilo bi korisno da i srpska zajednica u Hrvatskoj izradi svoju strategiju oporavka  i razvitka, dokument koji bi se zasnivao na snimci postojećeg stanja, a  koji bi dao smjernice razvitka zajednice s mogućim kapacitetima, resursima i načinom.

Prilika EU fondovi

Jedan od načina preživljavanja jeste i otvaranje privatnih obrta koji se danas pokušavaju poticati. Ulazili se u taj rizik i kakvi su rezultati?

Nije lako postati obrtnik ili poduzetnik. Da biste svoj proizvod ili uslugu plasirali na tržište morate biti prepoznatljivi i istovremeno zadovoljavati sve propise u poslu što iziskuje početni kapital. Bez obzira na dobru, kvalitetnu i sigurnu ideju poslovanja, bez sredstava ne možete početi. Pojedine porodice su uspjele, jer nisu svi povratnici u istom ekonomsko-socijalnom položaju. Potrebno je poduprijeti one koji uspijevaju i stvoriti mogućnosti da i oni koji imaju volju, ideju i cilj da počnu s malim obrtima i poduzećima. Jer jedino ekonomski stabilna zajednica imat će perspektivu opstanka. Naši povratnici uglavnom žive od penzija koje su zaradili u Jugoslaviji. Oni koji nemaju uvjete za penziju bave se stočarstvom, poljoprivredom ili traže bilo kakav posao, a oni koji ni to ne uspiju osuđeni su na socijalnu pomoć. Nažalost i politika je postala unosan posao, pa u toj neimaštini mnogi traže način da se politički angažiraju, ponekad samo iz razloga da zarade novac.

Strukturni i kohezijski fondovi Evropske unije u velikoj mjeri su predviđeni upravo za područja slična povratničkim. Koliko je novaca iz evropskih fondova dosada otišlo u mjesta i sela Karlovačke županije u kojima u značajnom broju žive pripadnici srpske zajednice?

U Karlovačkoj županiji nemamo primjera da su se sredstva iz EU fondova utrošila ili planiraju za srpska naselja. Upravo zbog toga što su područja gdje žive Srbi socijalno ugrožena i nerazvijena, te im prijeti odumiranje, bitno je da se u strateškim planovima Republike Hrvatske obaveže apliciranje projekata koji bi revitalizirali takva područja. Takav pristup našoj problematici od strane Vlade ulio bi nadu za opstanak. Mi smo svake godine sve slabija zajednica. Neki su, prije mnogo godina, imali strategiju da nestanemo, a bojim se da se taj strateški plan privodi kraju.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email