Nije potrebno puno pameti, znanja i iskustva kako bi se shvatilo da se svi društveni sukobi, neovisno o tome koliko mali ili veliki bili, u Hrvatskoj, ali i šire, pokreću pritiskom nekakvog dugmeta, a ne suverenom voljom pukih izvršitelja, kojekakvih nesretnika čiji se kratkotrajni ispadi frustracija vješto koriste kao pogonsko gorivo različitih projekata izazivanja društvenih ili međunacionalnih sukoba niskog, a po potrebi i visokog intenziteta.
Jednoj takvoj studiji slučaja svjedočili smo posljednjih petnaestak dana. Teledirigirani upad zakrabuljenih batinaša u selo kraj Knina i napad na lokalne stanovnike srpske nacionalnosti bili su upaljač koji je u svega nekoliko dana razbuktao atmosferu do razine nesnošljivosti kakva je na našim prostorima viđana samo u vremenima ratnog kaosa. Umjesto brzog razrješenja slučaja, osude i procesuiranja počinitelja, čitavo društvo je uvučeno u kaos međunacionalne netrpeljivosti, iz kojeg nas je izvukla samo činjenica da u vremenu u kojem živimo nijedna tema nema dugačak životni vijek.
Takvoj atmosferi pridonijeli su gotovo svi društveno-politički faktori u zemlji, a zanimljivo je da su razbuktavanju takve atmosfere najviše pridonijeli neodgovorni mejnstrim mediji koji su zarad klika više ili nekog drugog privatnog interesa u kratkom vremenu u medijski prostor istresli čitav šleper vijesti o međunacionalnoj nesnošljivosti između Srba i Hrvata. Tako smo u svega nekoliko dana s naslovnica najčitanijih medija informirani o pijanim svađama oko parkinga, cijepanju hrvatske zastave u Vukovaru, susjedskim prepucavanjima, a svim tim ekstremnim, ali u krajnjoj liniji ljudskim oblicima ponašanja, dodana je nota nacionalne nesnošljivosti. Posebno je zanimljiv slučaj iz Rijeke, u kojem su se dvojica građana posvađala oko parkirnog mjesta, da bi jedan završio u zatvoru pod optužbom za etnički motiviran napad. Mnogi mediji u svojim naslovima osudili su čovjeka bez ikakvih dokaza, proglasivši sukob nesumnjivim dokazom mržnje, a prijavitelja kao nesumnjivu žrtvu, iako se kasnije pokazalo da stvari ni izbliza nisu onakve kakvima su ih pojedini mediji pokušali prikazati. Takvim izvještavanjem i građenjem atmosfere sukoba najveću štetu pretrpjeli su, svakako, građani srpske nacionalnosti jer je čitava vojska nacionalista, koja po društvenim mrežama širi svoje teze o Srbima kao zaštićenima i privilegiranima, zaslugom medija dobila nešto za što se u svojim nebuloznim tezama može uhvatiti. Svoj obol dali su i političari koji od međunacionalnih tenzija žive već 30 godina.
Ono što građani možda ne shvaćaju, a svakako bi trebali, jest da sav kaos kojem smo svjedočili koristi gotovo svima onima koje smo gledali u izravnom prijenosu. Atmosfera straha i netrpeljivosti odgovara i batinašima, i tabloidnim medijima, i mnogim organizacijama civilnog društva, i političkim strankama, i nacionalistima s jedne i druge strane. Svi oni jako dobro žive u i od takvog stanja u društvu i zajednički tvore održiv ekosustav sukoba i mržnje. Jedini kojima sukobi i mržnja ne odgovaraju su tiha većina građana, ona tiha većina koja sukobe nije izazvala niti ih želi, i ona koja zna da su međunacionalni sukobi izmišljena i pomno kreirana prevara sa svrhom održavanja sustava u kojem danas živimo. Unatoč još uvijek velikom postotku onih koji mrze, nedvojbeno je i to da većina građana osuđuje međunacionalnu netrpeljivost, a to pokazuju i masovnim napuštanjem Hrvatske jer ne žele sudjelovati u izopačenim igrokazima onih koji uništavaju svaku mogućnost normalnog života.
Takva histerija, osim što je donijela dodatnu zaradu medijima i dodatne političke bodove strankama, pokazala je koliko je lako vratiti čitavo društvo, državu, pa i regiju, gotovo u ratno stanje. Bilo je dovoljno svega nekoliko dana usmjerenog medijskog djelovanja da se stvori atmosfera linča i da se granica između građana temeljem nacionalne pripadnosti povuče tako oštro kao da je kakav rat tek netom završio.
Simptomatično je da mediji i politika ni na koji način ne žele gurati u prvi plan i aktivno poticati projekte koji bi u kratkom roku eliminirali najveći dio tenzija. Kod takvih projekata sve ide nevjerojatno teško i sporo, za najmanje korake potrebni su mjeseci i godine, a neki se ne realiziraju nikada. Normalnom čovjeku je nezamislivo da sukobi i tenzije tako lako dobivaju prostor na naslovnicama i političkim konferencijama za medije, a da se istovremeno sve ono što unapređuje društvo i spaja različitosti gura u stranu, pa čak aktivno sabotira. Da je tome tako znaju najbolje oni koji mjesecima i godinama strpljivo i uporno grade odnose i pretpostavke za društvo bez nepotrebnih sukoba, koji ulažu u mlade i njihovu perspektivu, samo da bismo svjedočili kako se zbog sebičnih interesa moćnika sve to ruši i stalno počinje iznova.
