Kada su, u siječnju, 1993. u Ravnim kotarima zagrmjele prve topovske salve označujući početak Operacije Maslenica, Cvetko Kožul i negov, tada šesnaestogodišnji sin Dragan iz Islama Grčkog brže bolje su pokupili što je moglo stati na traktorsku prikolicu. Krenuli su na dug i neizvjestan put prema Srbiji. Prestrašen i sa zebnjom u srcu, maloljetni Dragan odmah je donio odluku za koju je mislio da je konačna – nikada više neće se vratiti u rodno selo, u kojemu su njegove prve tinejdžerske godine bile prožete nespokojem i strahom, a ponajviše nerazumijevanjem nemilih događaja koji su se, pod paskom odraslih, nizali jedan za drugim.
Ali, nikad ne reci nikad. Završio je srednju školu u Leskovcu, muvao se po Srbiji radeći sve i svašta, a 1998. u Beogradu je upoznao djevojku Dragu i taman kad su se stvari trebale posložiti, Draganu su se počele u glavi, ali i srcu, redati slike djetinjstva u Ravnim kotarima, slike smokava i maslina, zmija i drače, zrelih bresaka i trešanja. Nije prošlo dugo vremena: predložio je svojoj curi povratak u Hrvatsku. Draga je pristala i 1999. obreo se u Rijeci. Čim se zaposlio, od prve plaće kupio je prsten i oženio se. Iz Rijeke Draga i Dragan odlaze kod njenih na Baniju u selo Brestik, gdje osnivaju malu farmu od desetak krava. Sve krenulo dobro, ali one slike iz Draganove glave nisu nikako blijedile i čim je dobio rješenje za obnovu kuće u Islamu Grčkom, pala je konačna odluka. Put pod noge, pa sve ispočetka na djedovini. Draga je ponovo pristala, vjerujući u svog izabranika i u proljeće 2006. obreli su se pred Draganovim rodnim ognjištem, pred spaljenom kućom i šikarom koja je prekrila gotovo svu plodnu zemlju i nekadašnje nasade voćaka.
– Kada sam napokon došao u svoj kraj, ni u snu nisam pomislio da ću se osjećati kao stranac, a upravo tako osjećao sam se prvih par godina. Selo prorijeđeno, neki novi ljudi, sve nekako nepoznato. Nekoliko godina živjeli smo bez struje, ali smo svom snagom prionuli na posao. Država je obnovila gornji dio kuće. Prizemlje smo koliko – toliko uredili sami i bilo je u početku vrlo teško. Odlučili smo da više ulažemo u zemlju nego u kuću, što se danas, desetak godina kasnije, pokazalo kao dobra odluka. Ipak, najviše ulažemo u našu djecu, petnaestogodišnju Saru i jedanaestogodišnjeg Filipa – objašnjava Dragan.
Radio je on povremeno na nekim poljoprivrednim imanjima, ali, kako kaže, bolje bi bilo da je ležao kod kuće, jer su mu mnogi ostali dužni i sve je to bilo nekako traljavo, a izuzetno naporno. Odlučio je samostalno raditi i baviti se poljoprivredom, ali početak je bio pretežak. Zaredalo je nekoliko sušnih godina, a zimu između 2012. i 2013. godine obitelj Kožul neće zaboraviti. Doslovno su gladovali, a Dragana je najviše zaboljelo što nije imao novaca ni djeci za marendu. Ipak, nije htio jadikovati, već se prihvatio posla. Jedino sigurno primanje u obitelji je skromni dječji doplatak, sve ostalo Draga i Dragan moraju ostvariti svojim rukama.
– U najtežim trenucima nisam htio otići na socijalno i tražiti nekakvu pomoć. Bilo me sramota, jer sam mlad i zdrav. Ne mogu shvatiti mnoge mlade ljude u svojoj okolini, a ima ih još u cijeloj Hrvatskoj, koji samo kukaju i primaju novčanu naknadu a mogli bi medvjeda udaviti golim rukama – kaže Dragan.
Odlučio je baviti se voćarstvom i povrtlarstvom. Na dva hektara posadio je autohtonu breskvu, a da bi povrtnjak imao vode, napravio je bušotinu duboku 50 metara, jer se na površinske vode i izvore nije mogao osloniti. Domaći paradajz, kupus za kiseljenje, papriku i zelenu salatu, sve proizvedeno ekološki, Dragan plasira na zadarsku veletržnicu. Javio se on i na natječaj za europske fondove i odgovoreno mu je pozitivno, pa će uskoro u njegovo dvorište stići traktor za koji će Dragan morati platiti samo 25 posto vrijednosti, i to u obliku kredita.
– Priča se dosta o odnosima Hrvata i Srba na ovom području, često puta traži se dlaka u jajetu – kaže Dragan i pojašnjava.
– Vidite, smatram da Srbi koji su se vratili na svoja ognjišta, nerijetko sami i vjerovatno nesvjesno, u dobroj mjeri doprinose sporom otapljanju odnosa. Naime povratnici se na neki način grupiraju i odvajaju od ostalog življa, posebno Hrvata. Kartaju i boćaju sami među sobom i tako se izdvajaju. Ne uklapaju se dovoljno u suživot, a sve više mislim da se mnogi niti ne žele uklopiti. Izolirali su se i žive vječito na nekoj prekretnici, kao da su ovdje samo fizički. To itekako dobro primjećuju susjedi Hrvati, pa nekolicina onih nacionalistički raspoloženih, iako su u manjini, na takvo odvajanje i grupiranje ne gledaju baš sa simpatijama. Mislim da mi mladi moramo dati primjer kako se živi u široj zajednici. Naprimjer, neki povratnici ne šalju djecu na katolički vjeronauk. Zašto? Pa tamo se ne može ništa loše naučiti. Svaka religija ima svoje temelje koji su čovječni. Na kraju, svi smo kršćani, pa moja djeca redovno pohađaju vjeronauk, ali učim ih, i ja i vjeroučitelj, da poštuju svoje. I kad me netko pita ‘što sam‘, ja samo pokažem svoje žuljevite dlanove, kakve nije imao ni moj did, i kažem: Evo, ovo sam ja! Tada padaju sve barijere i stječe se povjerenje i novi prijatelji – kaže Dragan Kožul.
Svoj stil življenja i odnosa među ljudima i nacijama Dragan i Draga svakodnevno provode u život, pa nemaju nikakvih problema s Hrvatima, svjesni da je ovo njihova jedina domovina i da žive na svojoj djedovini. Njihovi prijatelji Srbi i Hrvati poštuju ih zbog takvih stavova. Ne poriče Dragan da pojedinci imaju problema samo za to što su Srbi, jer kaže, budala je uvijek bilo i biti će, i to na obje strane.
Vrijeme će, kaže ovaj vrijedni mladi čovjek, sve to poravnati i vratiti na svoje mjesto, samo treba zasukati rukave, svojski raditi, poštovati tuđe, i osjećaje i imovinu, pa će se sadašnje razlike na ovim prostorima rastopiti kao balon od sapunice, jer već stoljećima narodi i ljudi dijele istu sudbinu.
Autor: Vladimir Jurišić, izvor: Novosti
