Jean-Luc Godard, svjetski renomirani francuski filmski mislilac i filmski stvaralac, u jednom intervjuu konstatirao je da veliki dio cjelokupne filmske baštine, i to one najkvalitetnije, otpada upravo na radove umjetnika u egzilu. Stoga su ti i takvi umjetnici itekako imali zahvalan status od strane svih onih koji su sudjelovali u valorizaciji filmske umjetnosti, njezinom stvaranju te njegovanju.

Nešto slično je naravno postojalo i za političare u egzilu, odnosno razne disidente, koji su zbog svojih političkih stavova i djelovanja bili prinuđeni napustiti svoje domicilne države. No, za razliku od spomenutih skupina umjetnika i disidenata, sam status običnih ljudi koji su zbog raznih tragičnih razloga bili prinuđeni napustiti svoje države nažalost je bio mnogo teži i s puno manje pokušaja empatije i razumijevanja, kako od strane političkih centara moći, tako i samih građana europskog kontinenta.

Što se tiče filmskih umjetnika u egzilu s prostora Srbije, to jest bivše Jugoslavije, najpoznatiji među njima su upravo filmski autori perioda crnog talasa, a to su Dušan Makavejev, Želimir Žilnik, Aleksandar Saša Petrović, Lazar Stojanović te dijelom i Živojin Pavlović.

Godine 2006. posjetivši beogradski filmski festival FEST, njemački redatelj Wim Wenders imao je susret sa spomenutim Dušanom Makavejevom u okviru festivala, a poslije toga i sa Želimirom Žilnikom u Novom Sadu. Program razgovora s uglednim njemačkim sineastom u okviru FEST-a je bio organiziran na Fakultetu dramskih umetnosti uz moderiranje profesorice Maje Volk i neformalnu podršku Makavejeva, za kojeg je Wenders konstatirao da njegovi filmovi i dalje imaju svojevrsnu filmsku živost, te im protek vremena nipošto ne umanjuje umjetničku vrijednost. Na pitanje publike ima li neki suvremeni srpski autor da mu se sviđa, Wim Wenders je naveo Stefana Arsenijevića te njegov nagrađivani film „(A)Torzija“ (2003.). Maja Volk je na to Wendersu odgovorila da je Stefan zaposlen na fakultetu kao asistent, a na što je Wenders samo jezgrovito konstatirao: „To je u redu, ali on ipak mora i snimati filmove!“.

Što se događalo kasnije s akterima događanja – Wendersom, Makavejevom, Žilnikom te Stefanom Arsenijevićem? Stvari su više-manje poznate. Wim Wenders se nastavio boriti za autonomiju i što bolji status europskog filma, odnosno protiv svjetske hegemonije Hollywooda, a kontinuitet vlastitog snimanja filmova je donekle uspio očuvati. Dušan Makavejev se i kasnije, kada je god bilo potrebno odazivao da bi dao organizacijsku podršku događanjima FEST-a i drugih filmskih festivala, a nakon njegove smrti jedna od sala u Jugoslovenskoj kinoteci je kao znak potvrde njegove inovativnosti filmskog jezika i doprinosa razvoju filmske umjetnosti dobila upravo ime „Sala Makavejev“. Želimir Žilnik je nesmanjeno održavao svoj filmski kontinuitet, a još više je nastavio figurirati kao živući dokument o svjetskom i srpskom dokumentarnom filmu, te povijesti i mijenama koje su se s danim filmskim rodom zbivale.

A Stefan Arsenijević? On je nastavio svoj pedagoški rad na FDU-u, snimao određene kratkometražne filmove koji su bili nagrađivani, te je napokon uspio snimiti prvi dugometražni film „Ljubav i drugi zločini“ (2008.). Radnja je pratila djevojku koja je u kratkom vremenskom roku morala donijeti nekoliko bitnih životnih odluka. Upravo nešto slično se događalo i u njegovu filmu – „Strahinja Banović“.

Dugih 13 godina Arsenijević je čekao na svoj drugi film, te je za to vrijeme u glavi imao više različitih projekata. Jedan od planiranih je upravo bio ekranizacija literarnog djela „Banović Strahinja“, a također i filmska tematizacija u igranoj formi turobnog života emigranata koji su se nalazili u Srbiji. Na kraju je ipak došao na ideju da navedena dva projekta spoji u jedan jedinstven film, a rezultat svega je upravo djelo – „Strahinja Banović“ (As Far as I Can Walk), prikazan na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu u natjecateljskoj sekciji.

Da li su sve tišine jednake jačine?!

Sama priča filma prati život mladog para emigranata iz Gane, koji bivaju deportirani iz Njemačke, a nakon toga fizički zatečeni u Srbiji. Silom egzistencijalnih neprilika njih dvoje žive u prihvatnom centru za emigrante, s mnogim drugim nesretnim ljudima nalik njima samima. Strahinja (glumi ga francuski glumac Ibrahim Koma) je nogometaš koji pokušava izgraditi karijeru u lokalnom nogometnom klubu u Srbiji, dok je Ababuo (koju glumi austrijska glumica Nancy Mensah Offei) bivša kazališna glumica. Za razliku od Strahinje, Ababuo nije zadovoljna životom bez nade u ostvarivanje svojih osobnih snova i intimnih nastojanja, te bez ikakve najave jedne noći napušta Srbiju da bi preko Mađarske pokušala doći do željene destinacije, a to je Velika Britanija. Iza toga, Strahinja je pošto-poto nastoji naći i uvjeriti da se vrati, odnosno saznati što se to dogodilo da ga je ona napustila, to jest tako bešćutno izdala. Nakon što Strahinja nakon niza peripetija pronađe Ababuo u Mađarskoj, ona mu govori da se nema namjeru vratiti s njim, te se on u potpunosti razočaran vraća sam u Srbiju, u kojoj saznaje da mu je pozicija za dobivanje azila značajno oslabljena zbog ilegalnog izlaska iz zemlje.

Iako emigranti koji se pojavljuju u filmu dolaze s raznih geografskih destinacija, ako bi se tražio širi zajednički nazivnik njihovih života, tada bi to sigurno bila dimenzija traume, odnosno žrtve, bilo da su u pitanju politički sustavi država iz kojih su pobjegli ili je pak riječ o raznim oblicima nasilja koje bi doživljavali na putu.

Tako je cjelokupni socio ambijent u kojem oni pokušavaju preživjeti najadekvatnije opisati sintagmom dog eat dog (pas jede psa), pošto su nažalost u Grčkoj bili opljačkani, u Srbiji da bi došli do određenih destinacija trebaju platiti jasno određene novčane iznose pošto se očito radi o dobro organiziranom kriminalu, dok ih poslije tog na granici s drugim državama čeka žilet žica. A za sve to vrijeme bivaju i u strahu za svoje bližnje koji nisu uspjeli pobjeći iz ratom zahvaćenih područja. Zbog toga su se njihovi životi i pretvorili u jednu veliku tišinu, noću dok bi se ilegalno kretali ne bi govorili da ne bi bili uočeni, a danju zbog muke koju su nosili duboko u sebi. Stoga je i ovdje došlo do izražaja dramsko pravilo Da li su sve tišine jednake jačine?!, te je film „Strahinja Banović“ baziran i na takozvanoj estetici šutnje.

Sporednost kao usud

Gledano strukturno, film je definiran prostorom ciklične dramaturgije to jest djelovanja glavnog lika unutar zatvorenog kruga iz kojeg mu je nemoguće izaći, te on itekako biva pasiviziran i zarobljen postojećim stanjem. Samo ime, odnosno nadimak Strahinja ovdje itekako i afirmira princip nomen est omen, pošto je očito riječ o nekome tko je u permanentnom strahu što će se dogoditi s njegovim životom. Upravo strah i jeste jedan od osnovnih razloga zbog čega se on kreće uglavnom sporednim putovima, upravo kao i svi ostali pripadnici tih nijemih ljudskih povorki. Nažalost, sporednost će najvjerojatnije ostati glavni motiv njihovih života čak i ako dospiju do njima željenih destinacija, pošto će i tamo nastaviti biti sporedni građani – uglavnom će raditi sporedne poslove, živjeti u sporednim urbanističkim kvartovima i vrlo malo će u stvari konzumirati neke sofisticiranije aspekte danih sredina.

Esencijalno, očito je vrlo mala razlika između isključive svedenosti na ekonomiju fizičkog između Strahinje koji koristi svoje tijelo za opstanak kao nogometaš u lokalnom nogometnom klubu u Srbiji, ali još i više prelazeći put, odnosno neprestano hodajući tražeći partnericu koja ga je izdala – zbog čega se u stvari film za strano tržište i zove „As Far as I Can Walk“ – i velikog broja stranih radnika u jednoj ekonomski razvijenoj zemlji.

U svrhu uspješno ostvarene dramske sugestivnosti, u filmu su uveliko prisutni osnovni postulati dokumentarizma, a to su ambijentalnost zvuka, zatjecajni dokumentarizam, odnosno filmsko nepodešavanje prizora, kamera iz ruke te nenametljivost u narativnom prikazu događanja, a sve navedeno je upravo i rezultiralo jednim od osnovnih dramskih imperativa – da se režija ne smije vidjeti, što je ostvareno čak i u skupnim scenama u kojima se pojavljuje veliki broj ljudi u kadru. Osim toga, vjerojatno najveća vrlina filma jest upravo ostvarenost naizgled jednostavnog dramskog pravila, sagledavanja priče po sredini stvari.

Osim spomenute estetike šutnje, promatran kroz prizmu filmske genologije film „Strahinja Banović“ pripada i sferi ljubavne i socijalne drame, filma potrage, psihološkog filma, ratnog te političkog filma, noir filma, road moviea, sportskog filma, žanra filmova o emigrantima kao i podžanra o traffickingu. Inače, navedeni zasebni filmski podžanrovi filmova o emigrantima, odnosno traffickingu isprofilirali su se vremenom, iz razloga sve većeg broja dokumentarnih i igranih filmova s problematikom života emigranata, odnosno ljudi s ratom zahvaćenih područja.

Što se tiče intertekstualnosti filma Stefana Arsenijevića s istoimenim literarnim djelom, te filmom „Banović Strahinja“ Vatroslava Mimice snimljenim 40 godina ranije, moguće ih je promatrati kroz nekoliko segmenata: zagovaranjem rasne čistoće, odnosno religijske i nacionalne; odnosom Starog i Novog zavjeta ali bez tendencije simplificiranja, gdje oprost ipak biva jedan dugotrajan proces a ne jednokratan čin, pošto se u protivnom itekako gubi na slojevitosti djela; element fatalizma karakterističan za dani geografski prostor te uloga ekstradijegetičkog odnosno takozvanog božanskog pripovijedača (dieu voyeur); dimenziju vizualnog kao gradivni element pojavnog svijeta baziranog na obmani i laži odnosno na pogrešnim ljudskim vrijednostima; bitnu razliku između statusa žene u četrnaestom odnosno dvadeset prvom stoljeću; kroz mnoge suvremene društveno analitičke i filozofske interpretativne okvire kao što su teorija suvišnog čovjeka, permanentnog vanrednog stanja i stabilnosti promjene, logora kao paradigme suvremenog postojanja, biopolitike koja sve više biva zamijenjena nekropolitikom, prezasićenošću i manipulacijom slikama odnosno depolitizacijskom ulogom umjetnosti, te mnogo sličnog. Također neophodan okvir je i postojanje Europe kao jednog krajnje nekoherentnog entiteta koji je ustvari uglavnom u službi najbogatijih ekonomskih subjekata a ne samih njezinih građana. Osobito to dolazi do izražaja kod geografski perifernih država Europske Unije to jest Europe, koje odlikuje značajan gubitak financijsko-ekonomskog suvereniteta, dok istovremeno predstavljaju svojim najvećim problemom prisustvo emigranata na njihovoj granici.

Iskorak iz okvira

Film „Strahinja Banović“ itekako je podrazumijevao organizacijski pothvat, u stvaranju filma sudjelovalo je nekoliko produkcijskih kuća iz više različitih europskih država, a time je i moguće detektirati autorovu pripadnost jednoj široj veoma bitnoj tendenciji srpske kinematografije, koja već nekoliko godina uočljivo postoji. Riječ je o tome da je određen broj srpskih autora itekako izišao iz uskih okvira do tada postojećih, te su fokus svojih filmova ipak posvetili nekim novim temama odnosno geografskim lokacijama, krajnje kozmopolitski im pristupajući.

Tako Želimir Žilnik snima nekoliko svojih posljednjih filmova u više različitih europskih država, Boris Mitić film „Slatko od ništa“ (2018.) kreira na velikom broju lokacija na više različitih kontinenata, Mladen Kovačević „Sretan Božić, Yiwu“ (2020.) filmski bilježi u Kini, a Ivana Todorović priču „Harlemska majka“ (2010.) vizualno ispisuje u SAD- u, u New Yorku to jest Harlemu. Isto tako Saša Perić svoj film „Dunav slobodno plovi“ („2013.) snima u više država Podunavlja, Mladen Đorđević film te seriju „Sumrak u bečkom haustoru“ (2020.) stvara u Austriji u Beču, Tamara Von Steiner djelo Controindicazione (2016.) snima u Italiji, te „Road to Agartha“ u Vijetnamu, dok Jelena Maksimović film „Domovine“ (2020.) između ostalog uobličuje i u Grčkoj. Znači, više je nego očito da postoji određen kritičan broj autora koji dokazuju da su u potpunosti dio svjetske suvremene kinematografije, te da bilo globalnih događanja itekako osjećaju i prate.

Ako se još uzme u obzir gledateljska posjećenost nekoliko recentnih filmova srpskih autora u aktualnoj kino distribuciji, kao i kvantitativni boom od 28 serija koje se trenutno snimaju u Srbiji, a o čemu je između ostalog u podcastu P-portala „Pravo glasa“ govorio filmski kritičar Ivan Velisavljević, vitalitet sektora pokretnih slika je više nego očit. Uz to treba također ukazati na neprekinut kontinuitet objavljivanja knjiga Filmskog centra Srbije, kao i izuzetno bitan proces restauracije, konzervacije te digitalizacije filmskih djela od nacionalnog kulturnog značaja Srbije, koji je već nekoliko godina u toku, a na inicijativu Jugoslovenske kinoteke. A sve spomenuto naravno treba dodatno cijeniti uslijed prisustva otežanih radnih uvjeta, iz razloga pandemije Corona virusa.

Na kraju, bilo bi bitno konstatirati: Stefan Arsenijević je posredstvom veoma jednostavnih dramaturških rješenja uspio napraviti jedan kvalitetan film, za kojeg se može očekivati da će i dalje putovati po svjetskim festivalima i dobiti još poneku nagradu. Arsenijević najvjerojatnije neće opet morati čekati da prođe trinaest godina da bi kao autor potpisao novi film.

A što će biti s emigrantima, može li se pretpostaviti? Živimo li u najboljem od svih mogućih svjetova, ili ipak najgorem? Emigranti će vjerojatno imati mnogo manju vidljivost nego filmovi o njima, manje će i moći putovati, a nagradu pa i najmanju, od bilo koga, teško da nažalost mogu očekivati. I samo će se moći naslućivati što se u stvari s njima zbiva, a što se ni u kojem slučaju ne bi smjelo događati!

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije