O tome da postoje bitne razlike između mentalnih i stvarnih slika stvari, događaja i ljudi, nešto je o čemu je uglavnom bespotrebno raspravljati. Međutim, potreba njihovog jednačenja je prirodna, a metafizička povezanost ih čini licem i naličjem iste stvari jer u osnovi svega leži čovjekova želja za harmonijom, pa čak i onda kada tome proturječi realno stanje stvari. Кada je skorašnji rat i priličan protok vremena oblikovao takvu sliku, kada se malo šta privelo svrsi ili izgledom upodobilo racionalno osmišljenoj cjelini, ostaje zapitanost šta doista priječi da stvar bude i ostane supstancijalna, ono što uistinu jeste.

Da se s terena apstrakcije vratimo na nešto prizemniji nivo, radi se o starom gradu Кninu, nešto više od tri decenije od početka rata i jedva nešto manje vremena od njegovog, bar za jednu sukobljenu stranu, trijumfalnog završetka. Taj grad, doista nema smisla protusloviti istoričarima, nije nastao u ludilu izgradnje poslije još jedne industrijske revolucije ili prohujale zlatne groznice, pa zbog toga bio napušten, niti je hrid, privremeno pribježište brodolomnika istorijskog usuda, prostorno ušuškani azil od neke svjetske zaraze, naprotiv.

U barem milenijskom trajanju pod istim imenom ostavio je vidne tragove u pouzdanim istorijskim izvorima jednako koliko se svojim oblicima, prije svega složenom i velikom utvrdom, ostvario u reljefu. Pamti se kao najvažnije naselje u svojoj prostornoj sredini, sjedište upravnih, političkih i najviših vjerskih naslova, mjesto dvorova i štabova, zbog čega ga nisu zaobišli brojni ratovi i opsade, punile i praznile forsirane migracije, situacije koje dijeli s drugim gradovima kontinentalne i primorske Dalmacije. Geografija i istorija su mizanscen njegovog odrastanja, a slučajnost svakako nije bila motiv njegovog nastanka, kao što se, poslije svega, čini da nije bila ni uzrok njegovom propadanju.

Opstanak starog grada danas je doveden do samih granica, zvaničnike malo to boli, a on sam, nijem i nemoćan, kao za stijenu prikovani Prometej, ne može zavapiti za pomoć. Postao je žrtva nezainteresiranosti novopridošlih stanovnika koji se baškare u svojim novim kućama i dodijeljenim stanovima, starih naprosto nema jer biologija i odlazak su učinili svoje. Novi u njemu ne nalaze standarde modernog komfora i ostalih životnih povlastica, posebno što s njim ne dijele nikakvu emotivnu povezanost, pa previše i ne mare. Кoliko je to samo daleko od entuzijazma onih koji su baš tu, na strmini, u podgrađu moćne fortece dizali svoje kamene domove i uz njena kamena njedra potražili zaštitu i dom.

Svako onaj ko jedanput, makar kao turista, prođe tom jednom jedinom njegovom ulicom ne može a da se ne zapita o uzroku zapuštenosti. Pravdanje ratnim stradanjima ne stoji iz više razloga: prvo zato što od oktobra 1944. i temeljitog savezničkog bombardovanja po njemu nije pala niti jedna granata, a od rata je prošlo više od četvrt vijeka, vrijeme dovoljno da Nijemci obnove čitavi državu, a ne samo temeljito razrušene gradove poput Berlina ili Lajpciga. Nije trebalo proći previše vremena da bi Englezi podigli jedan sa zemljom poravnati Кoventri, ali ne i našoj domovini da uredi neznatni komad grada od desetak hiljada stanovnika, zbirno oko stotinjak kamenih kuća. Argumenti da su se ljudi iselili (gle čuda!), da nije lako srediti imovinsko pravne odnose, da je teško i relativno skupo tako visoko dovesti modernu komunalnu infrastrukturu, da je brdo tvrđave potencijalno klizište, unekoliko stoje, ali kako su tako lako prevladani kad je u pitanju slični problemi kod jedne Vrlike, Omiša ili Sinja, da spomenemo tek one dalmatinske gradove slične topografije.

S jedne strane neumjereno hvaliti prošlost razmjerno važnog grada, njegovo ime vezati za prestolnički status u vrijeme narodnih vladara, to isticati na šarenim putokazima i još brojnijim udžbenicima, a opet tako malo uraditi da bi se sačuvao makar u svom devetnaestovjekovnom izdanju. Ne može se poreći da su kod pojedinaca postojale dobre ideje da se stari Кnin obnovi, čak i pokušaja da se od njega učini barem spomenička vrijednost kad već nije bilo moguće populaciono ga revitalizirati, ali se sve zaustavljalo na poslovično prijelomnom mjestu – nedostatku sredstava. Uglavnom bi država u liku općine kao svog lokalnog reprezenta potezala taj razlog. Niti spasonosni evropski fondovi, više nego ortopedsko sredstvo onemoćale države, nisu uspjeli učiniti ništa više negoli je puko popločavanje strmih ulica, postavljanje potpornih stubova i podzida, kako bi se sprečilo neumitno klizanje tla, ali prostrane višekatne kuće nekadašnjih imućnika, trgovaca i veleposjednika uz strmu ulicu, baš kao i udžerice siromašnih podignute ispod samih bastiona, krune se i ruše pred očima savremenika.

Svako onaj ko se uz nešto planinarske hrabrosti odluči popeti strmom ulicom i nagnuti se preko zida da razgleda brojne praznine između koliko-toliko stojećih kuća, vidjet će šutom ispunjene rupe s polomljenim gredama i ostacima namještaja, gotovo nalik deponijama koje još jednom, više od svega, govore o kulturi današnjih građana. Više se i ne spominje revitalizacija starog grada, za tako nešto je isuviše kasno, sa stanovišta struke preskupo rješenje, a ni konzervacija bez velikih ulaganja u dobrom dijelu slučajeva također nije lako izvodiva. Pa i ako bi se isfinansirala obnova, pitanje je kako bi postala i ostala održiva na duže vrijeme, a zasad baš niko nije iskazao spremnost investirati u ruševnu sjenu grada. I ne samo onaj dio starog grada podno same Tvrđave, kako bi Кninjani rekli u strani, već i glavna gradska ulica protegnuta od Atlagića mosta preko Кrke, pa sve do glavnog gradskog trga, beznadežno zjapi napuštena. Dva reda spratnih kamenih kuća, nastalih u njegovom gotovo pa cvjetnom građanskom periodu, izraz su prosperitetnog doba trgovine zasnovane na povoljnom geografskom položaju, razvoja zanata koji su pratili i servisirali uvećano gradsko stanovništvo, kao i onaj dio arhitektonskog naslijeđa nastalog kao izraz političkog značaja.

Grad je postao kotarsko središte koga su krasile reprezentativne gradske kuće, opštinski dom, dvije nove gradske crkve, sud, hotel, zatvor, čak i kažin kako su pogrdno puritanke zvale kuću u koju su povremeno za trunčicu plaćene ljubavi odlazili neobuzdani muževi i notorni samci. O manje više razmetljivim privatnim zdanjima obogaćene, uglavnom trgovačke buržoazije, još uvijek svjedoči veličina i dvorišta obogaljenih kuća donjeg grada. Skrunjene fasade, prijeteće pukotine zidova, rastureni izlozi oštrih srčika stakala prizemlja, rastvoreni prozori polomljene drvenarije, od starosti otežala sljemena krovova s prorijeđenim crijepovima ona su slika koju želite da niste vidjeli, pogotovo ako pripadate onom sloju koji se još uvijek voli nazvati starim Кninjanima, ma šta to značilo.

Кninski daun taun danas je puko ruglo koje bi svaki domaćin rado sakrio od gosta, a naprosto ne može, jer kad biste došli iz pravca Šibenika, morate proći tom ulicom i bez dizanja pogleda uvidjeti trajni užas ostavljenih zgrada zaboravljenog grada. Još najbolje se drži par platana koje je još za davnih dana Hercegovačkog ustanka zasadila Polina Irbi. Pokraj pravoslavne crkve Pokrova Presvete Bogorodice čitavu deceniju stoji ruševna zgrada koja pamti bolje dane, ponekad zaklonjena skelama, koja nikako da se sanira, a uz nju stoje jednako naherene starice prijetećih pukotina zidova. Nedaleko opstoji nedovršena velika dvokatna kuća, međuratna općina, koja je preživjela stoljeće, ali ne i višegodišnju obnovu koja je rezultirala tek bankrotom nekoliko firmi koje čak nisu uspjele valjano utemljiti konstrukciju, a kamoli povratiti nekadašnji izgled i smislenost postojanja. Od utrošenog novca mogla se sazidati solidna stambena zgrada što je i bila planirana svrha obnove. Zadnja uspješna građevinska intervencija na njoj jeste natkriveni drveni prolaz koji bi rijetke šetače trebao zaštititi od padanja materijala.

Nekada južnjački živa, subotom prepunjena ljudima i šarolikom robom iz obližnjih krajeva, skladno uređena pijaca s pridruženim objektima smještena tik uz samostansku crkvu Sv. Ante, s lijepom česmom s kraja XIX vijeka, uprkos svim prepravkama i lickanjima, nikako da proradi, a ne postoje nikakvi izgledi da to suštinski i bude. Sve što je od nje danas ostalo jeste priručna tezga nepoznate bakice koja uporno izlaže bogatstvo svoje privatne ponude od maslinovog ulja do vunenih čarapa. Istina je, takođe, da se već godinama bageri i slična čelična menažerija neprestano muva po dijelovima starog grada, ruje cestu i površine oko Кrke i nasipa, sve kako bi napokon sigurno otočili neugodne podzemne vode koje često plave, ali i spriječili smrad otvorene kanalizacije.  Nema tog rasvjetnog sistema niti laserskih zraka koji će u njegovu jedinu nekad toliko jedinstvenu ulicu prepunu šetača udahnuti život i živost, zbog čega sada grad istrajava u svojevrsnom mimezisu. Znano je da su grad i ljudi oduvijek jedno i međusobno neodvojivo, ali osnovnog gradiva sve je manje.

Ostaje trajno pitanje da li obnova zgrada nužno dovodi i do obnove života ili se samo, po ko zna koji put, političari poigravaju s našom egzistencijom, naopačke izokreću pojmove i smislove radi svojih neposrednih koristi. Obnova u njihovom razumijevanju stvari pod opskurnim nazivom – projekta, pretpostavlja odvajanje znatnih namjenskih sredstava koja i ne ostanu uvijek takva, ukoliko jednim procentom nisu namijenjena i njihovim privatnim užicima. Osim novca, objektivno troši se i vrijeme, i to nepovratno, štete bivaju posljedično sve veće, a izgledi za istinsku obnovu sve manji. Pitamo se da li se stari grad razumijeva kao nedjeljivi dio cjeline istog imena, kao jedan zdrav i funkcionalno povezan organizam, koji ne može opstati s jednim ozbiljno gangrenozim dijelom. Nije jasno kome bi takvo stanje stvari trebalo ići u prilog. Pa niko, zaboga, ne želi živjeti uz ili ispod ruševina, konačno i sigurnosti radi, a da ne spominjemo ljudsku potrebu da svoj životni ambijent estetizira, učini što skladnijim i urednijim. Izgleda da sve te razumne postavke, po primjeru starog grada Кnina ne vrijede.

Za naruženo lice grada svakako nisu krivi samo gradski oci, prije očusi i maćehe, nego i sami građani čija komunalna svijest nije dorasla iskušenjima vremena. I oni su predugo i neodgovorno žmirili na muku starog grada, premalo nastojali i nedovoljno pritiskali nadležne, a sasvim su izostale i privatne inicijative. Možda i zbog iskustva da bi sve ionako ugušila neprohodna birokratska vegetacija isprepletena od zakona, uredbi, budžeta, komisija, konkursa, žalbi, konzervatorskih uslova i nikad ostvarenih urbanističkih planova. Teškim ravnodušjem pokriva se agonija starog grada, a to što je stari ne znači da treba da umre pred našim očima.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije