Svake godine domaćeg mlijeka sve je manje, kako zbog visokih ulaznih troškova i niskih otkupnih cijena, tako i zbog velikog uvoza jeftinog mlijeka preko brojnih trgovačkih lanaca.

Domaćeg mlijeka sve je manje i zbog sve prisutnije enzootske leukoze goveda (ELG), koja posebno pogađa male proizvođače s malim brojem grla. Veterinarska struka kaže da je ELG kronična infektivna bolest tumoroznog karaktera koja najviše zahvaća jetru, slezenu, koštanu srž i limfne organe goveda, pri čemu kod bolesnih životinja dolazi do velikog smanjenja mliječnosti (i do 50 posto) i plodnosti. Riječ je o zaraznoj bolesti koju izaziva virus i prenosi se leukocitima, tako da su sve one izlučevine koje sadrže leukocite, na prvom mjestu mlijeko, slina i krv, pogodne za širenje leukoze. Stručnjaci navode da se ELG lako prenosi s majke na potomstvo i da se ne liječi, već se bolesne životinje moraju ukloniti u roku ne dužem od 30 dana od dana potvrde bolesti, a njihovo se potomstvo ne ostavlja za priplod.
Leukoza, kao i tuberkuloza i bruceloza goveda, suzbija se u gotovo svim evropskim zemljama. Status zemalja koje su iskorijenile ove bolesti ostvarila je većina starih i novih članica Evropske unije, ali ne i Hrvatska. ELG je moguće iskorijeniti, ali za to je potrebna konzistentna provedba predviđenih mjera, godinu za godinom, na teritoriju čitave zemlje. Stručnjaci smatraju da je realno očekivati da će uz dosljedno i konstanto provođenje, suradnju i razumijevanje svih subjekata uključenih u sustav provedbe mjera suzbijanja, Hrvatska do 2020. godine dobiti status službeno slobodne zemlje od tuberkuloze, bruceloze i ELG-a. U Hrvatskoj se s mjerama suzbijanja započelo tek prošle godine. Treba također reći da ELG nije patogen za ljude i da ne postoji mogućnost oboljenja konzumiranjem mesa ili mlijeka goveda pozitivnih na ELG, ali zato veoma pogađa farmere jer im nanosi golemu materijalnu štetu.
Naime, farmeri koji su na udaru predviđenih mjera i potrebnih testiranja s pravom se pitaju koliko će s iskorjenjivanjem ELG-a nestati i malih farmi. Za mnoga obiteljska poljoprivredna gospodarstva to je težak udarac od kojeg će se teško oporaviti, jer farmeri za grla određena za odstrel ne dobivaju zamjenska, već samo simboličnu državnu nadoknadu koja bi trebala biti isplaćena u roku od osam dana, ali isplate u pravilu kasne i po nekoliko mjeseci. Osim što grla za odstrel odmah moraju odjaviti, čime ostaju bez poticaja, stočari u tom razdoblju gube i osnovni prihod za život. Bez krava i mlijeka, stočar ne može opstati. Dio njih tako završava na zavodu za zapošljavanje, što je jako loše za ionako posrnulu poljoprivredu.
Loše je to i za Staro Selo, mjesto nadomak Sisku nastanjeno srpskim povratnicima. Staroseljani su nakon povratka iz izbjeglištva ponovno podigli svoja poljoprivredna gospodarstva do zavidnog nivoa. Do prije dvije godine i prvih testiranja na ELG, Staro Selo moglo se pohvaliti s tri mljekare, a danas su ostale svega tri krave.
– Kažu nam da su krave ispravne, ali da nemaju mlijeka i da ne mogu ostati stelne. Jamčim da su moje krave ispravne i zdrave. Uzgojio sam hiljadu krava, ali dugo nisam imao tako dobre kao što su ove: veterinari ih iz prve uspiju oploditi, same se otele, uvečer i ujutro podoje tele i još daju po 30 litara mlijeka. Jesu li to bolesne krave? – pita Đuro Kljaić, jedan od farmera iz Starog Sela.
Prve krave iz Kljaićevog dvorišta odvedene su početkom godine.
– Najavili su se. Teška srca odobrio sam dvije krave. Nisam mogao gledati kako ih tovare. Sjeo sam na traktor i od muke pobjegao od kuće. Kada su otišli, žena mi je pričala da su krave jedva ušle u kamion. Bodu ih, tjeraju strujom, a one neće, legle i neće… – priča Đuro. U njegovoj staji više nije bilo dvije krave i dva telića.
– Jedna od tih krava tri puta zaredom je telila po dva telića, a druga mlada krava bila je stelna pet mjeseci. Znate li vi koja je to šteta? – rezignirano pita Kljaić.
U roku od 14 dana trebala im je biti isplaćena naknada za štetu, ali Kljaići su je dobili tek nakon pet mjeseci. U periodu kada još nisu dobili odštetu, iz veterinarske službe najavili su da će doći po ostale krave. Tog je dana Đuri, koji boluje od visokog tlaka, pozlilo.
– Imao sam tlak 250 sa 110. U bolnici su me prikopčali na aparate. Trebao sam ostati na liječenju, ali ja sam otišao kući čuvati krave, da ih ne odvedu – priča Đuro.
Poslije toga iz veterinarske se službe više nisu javljali, a nisu ni dolazili. Kljaićima je od tada svaki dan teško iščekivanje.
– Kao na vatri smo. Kada god zazvoni telefon, pretrnemo da su oni. Rekli su da će po moje krave doći sa sucem i policijom radi nesmetane primopredaje – govori Đuro, koji se sa suprugom vratio 2000. godine. Zateklo ih je pusto i ogoljeno ognjište.
– Sve je bilo golo i pusto. Ni vrata, ni prozora, čak su i kućni broj odnijeli. Augusta 1995. ostavio sam sve. “Oluja” me zatekla dok sam ležao u glinskoj bolnici. Ostala je potpuno namještena nova kuća, sva poljoprivredna mehanizacija i 17 krava. Cijeli sam život bio samo seljak – priča Đuro, koji danas živi od 800 kuna poljoprivredne penzije, iako je bio i saborski zastupnik u zadnjem prijeratnom sazivu.
– Ne znam kako ću, ali krave ne dam nikako. Bio sam saborski zastupnik, danas muzem krave i borim se za njih – energičan je u obrani svoje imovine.
– Ako vode krave, neka vode i mene. Neka me otjeraju u zatvor – poručuje Đuro, kojeg ni Franjo Tuđman nije mogao odvojiti od krava.
– Jednom me Tuđman dočekao s pitanjem zašto svaki dan putujem na Baniju kada mi je država kao saborskom zastupniku osigurala stan u centru Zagreba. Na to sam mu odgovorio: “Hvala vam, ali ja sam seljak, živim na Baniji i ne mogu bez Banije i krava.” Sadašnja vlast, u mojoj 74. godini, hoće odvesti moje krave. Ja to ne dam – govori Kljaić.
Njegovom susjedu Jovi Balaću u samo nekoliko dana oduzeli su sve krave.
– Krave su bile vitalne, nisu imale nikakve simptome da bi netko rekao da su bolesne. Samo su mi rekli da, nažalost, sva goveda imaju ELG. Bio sam toliko bijesan da sam polupao jasle. Odveli su mi svih devet krava. Ispraznili štalu, a ja trebam od nečega živjeti. Režije stižu svaki dan, kuća troši i nitko te ništa ne pita. Nikada više neću imati krave. One su sada skupe. Kako da ih kupim, od čega da živim? – pita Jovo Balać, koji je prije više od deset godina napravio modernu štalu, kupio svu poljoprivrednu mehanizaciju, digao kredite koje još i sada otplaćuje, a strojevi stoje, štala prazna, krava nema.
– Gledam kako mi zemlja zarasta u korov. To je grijeh i sramota. Živim od novca koji mi sin pošalje. Teška je seljačka muka, a još teža povratnička. Kada ste jedno i drugo, teško vama – pun gorčine kaže Balać.
I prije testiranja na ELG sve je slutilo na nesreću. Problemi su počeli s otkupom mlijeka. Tada je Balać imao 12, a Kljaić 15 krava. Na području Starog Sela mlijeko su otkupljivali Dukat, KIM i Vindija, i opet nije bilo sreće.
– Prije dvije godine krenulo je loše. Mljekare su nam počele okretati leđa. Otkupljivali su mlijeko svaki drugi dan, uvjetovali količinu koju u tom trenutku nismo mogli imati. Kada bismo dostigli potrebnu količinu, tražili su od nas da svatko ima svoj laktofriz. Neke mljekare su nas čak optužile da sipamo vodu u mlijeko. Pa ne bismo sami sebi skakali u stomak! Znali smo što im je cilj – kaže Balać, koji je tada smanjio broj krava na osam, a Kljaić na šest.
– Kada su zatvorili mljekaru, morali smo prodati određen broj krava kako bismo se riješili kredita. Ostavili smo ih samo toliko da imamo od čega živjeti. I sve smo kredite isplatili, dobio sam čak i pohvalu od banke. Nisam državi dužan ni kune, sve sam svoje obaveze podmirio – govori Kljaić, koji sa svojom suprugom obrađuje 20 rali zemlje. Djeca su im se rasula po svijetu – kći u Americi, sin u Beogradu.
– Žena i ja smo kao dva roba. Uhodani smo tim. Svi se naši suseljani čude kako sve to sami stignemo. Naučili smo tako. U braku smo 44 godine. Ponekad se i posvađamo, ali onda se još bolje i slađe radi. Volimo kada nam netko dođe, onda odmorimo barem pet minuta. Ustajemo u pet ujutro. Eto, sada će 17 sati, vidite da su naše krave već same iz paše prišle dvorištu, znaju da sada trebaju ići u staju – pokazuje Đuro.
A veza između krave i čovjeka u Starom je Selu, kao i u svakom selu, posebna.
– Nikada nisam kravu poveo na štrik, stavim ruke u džepove i krave idu za mnom. S kravama smo 24 sata. Poznajemo ih u dušu. Kada dolaze iz paše, znam koja je vesela i zadovoljna, a koja je namrštena – s osmijehom kaže Đuro i dodaje da ne može ni zaspati bez čaše mlijeka.
– Cijeli život proveo sam s kravama. Sjećam se, prva moja igračka bila je gumena krava koju sam dobio kada sam poslije Drugog svjetskog rata došao na spaljeno ognjište. Pitao sam se tada: Bože, da li ću ikada imati pravu kravu? – govori s nostalgijom Đuro.
– Sve što sam stekao u životu, stekao sam od krava. Čak smo u izbjeglištvu imali dvije krave. I po drugi put u životu, poslije povratka 2000. godine, obnovio sam kuću, kupio svu poljoprivrednu mehanizaciju, sve to od krava. Ovo oduzimanje krava nije šteta samo za mene, već i za državu. Hiljade stelnih krava se kolje i upropašćuje. Mesar plati samo tri kune čistog mesa, a sve ono drugo dotira država. Ako je bogat seljak, bogata je i država. Meni ne treba novac od države, trebaju mi samo moje krave. Zašto ih država odvodi i tako stvara korov i trnje svuda oko nas? Rekao sam im jednom da mi, ako baš moraju odvoditi krave, dovedu druge, a oni su mi odgovorili da nisu nikome, pa neće ni meni. S kravama sam proveo cijeli svoj vijek, pa hoću još i ovo što mi je ostalo od života – priča Kljaić.
U rijetkim trenucima odmora napiše Đuro pokoju pjesmu čežnje za minulim vremenima i djecom koja su daleko. Zahvaljujući internetu i Fejsbuku, danas je povezan s cijelim svijetom.
– Za rođendan sam dobio preko 100 čestitki, a imam više od 300 prijatelja iz Kanade, Amerike, Australije, Srbije… – priča Đuro.
Sjeća se vremena kada je, kako kaže, Bog hodao zemljom i kada je Staro Selo nadomak industrijskog Siska živjelo i razvijalo se. Mještani su radili u Željezari, Rafineriji, popodne se bavili poljoprivredom. Imalo je tada Staro Selo čak 715 krava plotkinja. Samodoprinosom i velikim trudom Staroseljani su doveli vodovod, struju, asfalt, napravili školu, spomen-dom. I kada su sve to postigli, došao je rat. Nadali su se da će ih on zaobići zbog dobrih odnosa sa susjedima i mnogim mješovitim brakovima. No to se nije dogodilo.
A danas su njihovi životi opet određeni grubim interesima i administrativnim okvirima koji ne poznaju pojedinačnu ljudsku sudbinu.