Srđan Milošević: Jugoslavija je izgubljena šansa

Piše: Vladislav Stojičić

Tragično je to što Jugoslavija nije izrasla u nešto bolje, odakle niko ne bi želeo da pobegne – govori za P-portal Srđan Milošević, jedan od vodećih srpskih istoričara mlađe generacije. …

Srdjan Milosevic, Istoricar, Beograd, 09/10/2017, Foto: Ivan Sepic

Tragično je to što Jugoslavija nije izrasla u nešto bolje, odakle niko ne bi želeo da pobegne – govori za P-portal Srđan Milošević, jedan od vodećih srpskih istoričara mlađe generacije. O sadašnjim, prošlim i budućim društvenim pitanjima odgovora za naš portal.

Kako se može opisati društvena i politička situacija u Srbiji u drugoj deceniji 21. veka? Odnosno, kako biste Vi kao istoričar (iz neke budućnosti od 20 godina) objasnili, gledali na ovaj period?

Istoričari će za 20 godina znati mnogo više o ovom periodu istorije nego što danas znamo mi i teško je i pretpostaviti šta će se sve novo pojaviti u domenu naših saznanja. Međutim, činjenica je da je savremeno doba donelo svojevrsnu demokratizaciju politike koja nam omogućava da mnoge procese pratimo na način koji je pre samo nekoliko decenija bio privilegija nekolicine onih koji su bili donosioci odluka. Sa druge strane, nepoznanica je dokle seže granica tih mogućnosti, odnosno koliko daleko seže naša iluzija da smo informisani, da procese pratimo na adekvatan način, da su dešavanja transparentna. Oprez nalaže, dakle, da ostavimo mogućnosti i prostora za „naknandnu pamet”.

Kada je reč o Srbiji u odmaklom 21. veku, ona već na prvi pogled iskazuje u mnogim segmentima nekompatibilnost sa savremenim tekovinama čovečanstva, sa nalozima Istorije i potrebama njenih građana. Tu mislim na krizu politike, ekonomije, kulture, društva u celini. Na pariferiji kapitalizma Srbija posrće u meri u kojoj je u tom ekonomskom sistemu ključ kakve-takve „uspešne priče” (sa stanovišta pojedinca) u demokratiji i vladavini prava. Deficitarna u oba ova aspekta, Srbija nema svetlu perspektivu. Distanca od 20 godina će nam možda reći nešto više o uzrocima takvog stanja, ali mislim da je i danas moguće nepogrešivo dati deskripciju. Ali ne treba bežati ni od pokušaja objašnjenja zašto je tranzicija, koja ne može nikada ni da bude pravedna – bila kriminalna; zašto se demokratizacija, koje nema bez višepartijskog sistema, pretvorila u višepartijsku diktaturu; zašto se umesto vladavine prava dešava beskrupulozno gaženje nezavisnosti sudstva i tako dalje. Ključni razlog je temeljni izostanak svakog traga pojma odgovornosti i javnog dobra, toliko svojstven nacionalističkim politikama, koje su po pravilu nitkovska mešavina pljačkaškog etosa vlastodržaca i zatrovane svesti onih koji da tog otrova nije takvu političku ohlokratiju nikada ne bi trpeli.

Koje zablude, opšta mesta, prihvatljivo ponašanje, znanje, delovanje… su danas prihvaćene kao nove istine i vrednosti kojima se teži?

Mislim da je najveća opasnost za Srbiju osećanje da je čitava novija istorija niz nepravdi i poniženja Srbije i srpskog naroda. Takvo raspoloženje stvara frustraciju i težnju za osvetom, za namirivanjem računa. Međutim, taj narativ žrtve i zahtev za nekakvim namirenjem postoji kod svih sa prostora nekadašnje Jugoslavije, bez obzira na to da li su iz tog krvavog rata izašli kao pretežno poraženi ili pretežno pobednici. U nesuočavanju sa teretom vlastite odgovornosti ma kakva i ma kolika ona bila, leži koren ne samo političkih tenzija, već i nekog budućeg rata. Osećaj da su se svi međusobno uzajmili u krvi i nepravdi nije praćen iskrenim pa makar minimalnim priznanjem za žrtve onog drugog. Mislim da je neophodno suočiti se sa avetima vlastite prošlosti, bez obzira na to kakvo je držanje drugih i bez očekivanja da će drugi slediti taj isti put. Umesto toga, u Srbiji, koju najbolje poznajem, vidim sve suprotno od tog pristupa. Nisam toliko “nacionalan” da kažem da bih voleo da Srbija bude prva koja će se bez kalkulacije i iskreno suočiti sa nedelima činjenim iz nje, u ime nje i u ime srpskog naroda. Znam samo da bi ona zemlja koja to učini na taj način stekla ogroman moralni kredibilitet. Jer ima nešto naizgled paradoksalno u svemu tome: iskreno pokajanje ponekad donese veći moralni autoritet od onog koji ima neko ko nikad i nije teško grešio. Sa druge strane, paradiranje čak i evidentnom bezgrešnošću deluje iritantno i prepotentno.

Da li su mere i akcije poput zaštite jezika, podsticanja rađanja, zaustavljanja odseljavanja učinkovite? To jest, načina na koje se sprovode?

Kada je reč o jeziku, tu nemam mnogo razumevanja za mere „odbrane i zaštite”, osim onda kada je evidentno da postoji neko namerno diskriminisanje, potiskivanje. Srbima u Srbiji niko nije nametnuo latinicu kao pismo koje postoji paralelno sa ćirilicom. To je posledica jednog vrlo autentičnog razvoja i ovo najnovije afirmisanje ćirilice nekakvim marketingom i akcijaški deluje infantilno, ali je i svojevrsno stigmatizovanje onih, koji uprkos kampanji, istrajavaju na tome da pišu latinicom, što na jedan iznuđeni način odjednom postaje identitetska stvar! Sa druge strane, razbijanje ćiriličnih tabli u Hrvatskoj navodi na potrebu upozorenja da je takvih praksi bilo u Hrvatskoj, ali i šire, samo u najcrnjim vremenima.
Kada je reč o depopulaciji usled niskog nataliteta i emigracije, to je realan i ozbiljan problem, ali se ništa neće postići apelovanjem na nacionalnu svest, odgovornost pred narodom i Istorijom i sličnim tlapnjama. Potrebna je istinski podsticajna društvena atmosfera, a ona nije stvar marketinga i parola. Potrebna je, takođe, i otvorenost za mogućnost imigracije koja podrazumeva možebiti i primetna etnička i kulturološka prekomponovanja. Država mora imati stanovništvo i ako nizak natalitet, emigracija ili neki treći faktori utiču na njegov dramatičan pad i kada je jasno da je svaka intervencija neučinkovita svaka razumna država će otvoriti svoja vrata za imigraciju. Ako neko uopšte bude hteo da dođe…

Kakav će uticaj imati četvrta industrijska revolucija, sa automatizacijom i robotizicijom koju donosi, pre svega na radna prava i klasne odnose?

Ukoliko se ništa ne promeni u trenutnoj konstelaciji odnosa proizvodnje, teško je predvideti išta dobro. Radnim ljudima, svima onima koji nisu vlasnici kapitala, preti zatvaranje perspektiva, uz moguće probijanje klasnih barijera samo od strane onih koji poseduju “izvrsnost”. Nepropustljivost “gornjih” slojeva sve je veća, a država preko javnih službi, činovničkog aparata, mreže naučnih i kulturnih ustanova i sličnih mehanizama sve je uži kanal vertikalne društvene pokretljivosti. Svedočimo jednom okoštavanju klasnih pozicija i sužavanju opsega dostupnih mogućnosti: nekadašnje mogućnosti većine postaju privilegija sve manjeg broja ljudi, iako živimo u vremenu u kojem tehnološki napredak dozvoljava upravo širenje obima mogućnosti koje stoje pred svakim čovekom. Ipak, dešava se suprotno. Jedan primer je najočigledniji: radni dan, kao i obavezni radni vek mogli bi se skraćivati, a oni se, naprotiv, produžavaju. Radna prava su sve uža i uža. Čovečanstvo je pred dramatičnim izazovima koje elita pokušava da reši konzervativnim odgovorom koji proizvodi atmosferu koja nalikuje kapitalizmu 19. veka. Postoje ozbiljni problemi koji mogu nastati iz sve aktuelnije ideje o garantovanoj plati nezavisno od zaposlenja, što bi bio veoma riskantan odgovor na evidentu krizu kapitalizma, koja se ogleda u sve nepovoljnijim radnim uslovima, sve nepovoljnijem radnom okruženju. Nivo zarada doduše ne prati isti trend: ne pogoršava se dramatično, negde se čak i povećava, ali sveukupni uslovi rada su sve teži, neizvesnosti zaposlenja sve veće, prekarni rad sve učestalija pojava…

Da li u dogledno vreme možete da vidite udžbenik istorije koji bi koristili svi narodi nekadašnje Jugoslavije?

Nažalost, ne. Vidim ljude koji bi ga mogli napisati, ali ne vidim vlade koje bi ga odobrile. Previše su duboki rovovi u ovom pozicionom ratu za interpretaciju.

Šta je za vas lično Jugoslavija? Da li se Vaš odnos prema njoj menja sa godinama? Da li je opet moguća?

Za mene lično, Jugoslavija je izgubljena šansa, a mislim da je to isto, objektivno, i za milione drugih, mislili oni o Jugoslaviji ovako ili onako. Neuviđanje toga je čist šovinizam. Time ne želim nipošto da kažem da je konkretna Jugoslavija iz 1990. bila nešto što je trebalo braniti. Ono što želim da kažem jeste da je tragično to što Jugoslavija nije izrasla u nešto bolje, odakle niko ne bi želeo da pobegne. Imam mišljenje o tome ko sve snosi odgovornost za to, ali to je za daleko opširniju priču. Poraz Jugoslavije vidim kao, na primer, eventualni poraz Evropske Unije: ne mislim da bi EU trebalo čuvati po svaku cenu i da je ona iznad interesa država koje je tvore i građana koji u njima žive, ali kojigod da je razlog, bilo bi civilizacijski veoma loše da ta ideja ne uspe, da države i građani budu onemogućeni da u njoj ostvare svoje interese i, štaviše, budu dovedeni u položaj da se konfrontiraju. Potrebno je mnogo mudrosti da se kompleksni sistemi održe: na dugim stazama, koje se za narode i države mere vekovima, sami, možda ponekad idemo brže, ali zajedno sigurno stižemo dalje. Uz pretpostavku da želimo da stignemo dalje i da želimo da idemo u istom smeru. Nestanak Jugoslavije onemogućio nas je sve da stignemo dalje…


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: