Što se događa s Popisom stanovništva 2021. godine? Ovo je pitanje koje postavljaju istraživači, demografi, statističari, sociolozi, politolozi, političari, gradonačelnici, načelnici, gotovo svi. Podaci koji se pojavljuju s vremena na vrijeme začuđuju stručnjake i javnost. Osim pada ukupnog broja stanovnika, veliki pad je doživjela i srpska nacionalna zajednica. Upravo taj pad u pojedinim lokalnim sredinama, uz pad broja vjernika, zbunjuje mnoge znanstvenike. Metodologija, obrada i sami rezultati popisa traže dodatna objašnjenja Državnog zavoda za statistiku (DZS). Popis se po prvi put obavljao i digitalnim putem, a odvijao se u uvjetima pandemije korona virusa, kao i potresa koji je razorio Baniju. Samim time ga je bilo i teže obaviti, zbog čega je rok popisa stanovništva i produžavan. Ovih dana smo saznali i da je DZS napustio dio stručnjaka koji su bili neophodni za ovako veliki posao.

Hrvatska je između 2011. i 2021. godine pala s 4,284.889 na 3,871.833 stanovnika, a najveći pad je statistički zabilježen kod srpske zajednice, koja sada broji 123.892, odnosno 3,20 posto građana se izjasnilo kao Srbi. Popis stanovništva 2021. godine pokazao je da je broj svih nacionalnih manjina smanjen. Prema riječima profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Gorana Čulara, na nacionalnoj razini u pogledu prava koja upražnjavaju nacionalne manjine neće biti nikakvih promjena bez obzira na ovaj pad njihovog broja.

– Imate jasnu podjelu na nacionalne manjine koje su ispod 1,5 posto i one iznad 1,5 posto u ukupnom stanovništvu. Nisam primijetio da je ijedna, uvjetno rečeno, mala nacionalna manjina došla do jedan posto u ukupnom stanovništvu, niti se srpska nacionalna manjina, bez obzira na ekstremni pad svog udjela u ukupnom stanovništvu, nije približila, s druge strane, tom 1,5 posto, ostala je na 3,20 posto – objašnjava Čular za Privrednik.

Sasvim druga stvar je lokalna razina.

– Tu će biti dosta promjena. Tu postoje različiti pragovi za ostvarivanje manjinskih prava na lokalnoj razini i tu će ovaj popis utjecati na njihovo ostvarivanje. Negdje će možda i neka nacionalna manjina dobiti neka prava koja do sada nije imala, ali kada je riječ o srpskoj zajednici, na mnogim će područjima izgubiti određena prava koja je do sada imala. Također, moramo znati da kada Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina propisuje određene pragove udjela u ukupnom stanovništvu, propisuje minimum. Drugim riječima, nitko ne brani lokalnim zajednicama, lokalnim vijećima da samoinicijativno donesu pravilnike kojima mogu i nacionalnoj manjini koja ne dostiže do nekog praga osigurati određena prava bilo u dvojezičnosti, bilo u predstavništvu… Takav tip pozitivnog odnosa prema nekoj nacionalnoj manjini postoji primjerice u Istri, i to kada su u pitanju Talijani – pojašnjava profesor Čular.

Prema popisu je najveći pad stanovništva zabilježen u Vukovarsko-srijemskoj županiji, čak 20,28 posto, zatim Sisačko-moslavačkoj županiji sa 19,04 posto, a slijede Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, te Virovitičko-podravska županija. Teško je zamisliti da će neka lokalna zajednica samoinicijativno uvesti recimo srpski jezik i ćirilicu na svoje područje ako broj Srba ne zadovoljava onaj minimum koji propisuje Ustavni zakon. Ono što funkcionira s talijanskom nacionalnom manjinom, teško je očekivati da će se primijeniti na srpsku zajednicu.

– Pogledajte primjer Vukovara. Čak i nakon 2011. godine, kada je taj popis pokazao da je srpska nacionalna manjina u Vukovaru stekla pravo na dvojezičnost, ona nije bila provedena zbog lokalnog otpora. Sada je teško očekivati da će lokalno vijeće u Vukovaru biti naklonjeno srpskoj zajednici. Ali načelno bi moglo biti, jer Ustavni zakon propisuje samo minimum, a daje pravo lokalnim zajednicama da idu preko toga – smatra Čular.

– Ne očekujem da će se direktno smanjiti neka garantirana prava, kao što je primjerice obrazovanje. Premda i oko tog pitanja obrazovanja na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, koje je opcionalno, dakle nije obavezno, ali postoji kao mogućnost, i oko toga postoje dosta veliki sporovi jer postoji dio čak i liberalne hrvatske javnosti koja smatra da je to segregiranje učenika, da je nepotrebno da su škole u kojima se predaje odvojene na jednom i na drugom jeziku… Dakle, i tu imamo problem. S druge strane, većina tih prava koja postoje za Srbe u Hrvatskoj rezultat su prethodnih međunarodnih sporazuma, koje mislim da će Hrvatska nastaviti poštovati – pojašnjava Dejan Jović, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Rezultati prošlogodišnjeg popisa stanovništva pokazali su čitav niz nelogičnosti. Tako primjerice u općini Civljane, u kojoj živi 171 stanovnik, od kojih se njih 126 izjasnilo kao Srbi, nema niti jednog pravoslavnog vjernika. Slično je i u Biskupiji….

– U našoj općini, kao i u općinama sa srpskom većinom u okolici, a vidim i po čitavoj Hrvatskoj rezultati su pokazali realno stanje stvari. Svi smo mi očekivali manji broj stanovnika. U susjednim općinama gdje većinski živi hrvatsko stanovništvo također imamo 30 do 35 posto manje stanovnika u odnosu na 2011. godinu – kaže za Privrednik načelnik općine Biskupija Milan Đurđević. Što se tiče broja vjernika u Biskupiji, Đurđević kaže da je oko 35 posto, odnosno 414 osoba završilo u kategoriji – ostali kršćani. Dodaje kako pretpostavlja da se tu radi i o pravoslavnim i katoličkim vjernicima.

– Ni popisivači s našeg područja, koje sam kontaktirao, ne znaju o čemu se zapravo radi. Velika većina koje su oni popisali, dakle i Srbi i Hrvati, izjasnili su se kao pravoslavci ili kao katolici, tako da očekujem od nadležnih tijela da ovo razjasne – kaže Đurđević.

Podaci koje je objavio DZS kažu da je prema vjerskoj pripadnosti katolika 78,9 posto, pravoslavaca 3,32 posto, muslimana 1,32 posto, osoba koje nisu vjernici i ateista ima 4,71 posto, dok se 1,72 posto osoba nije željelo izjasniti na pitanje o vjeri. S druge strane, kada govorimo o materinjem jeziku, 95,25 posto osoba izjasnilo se da im je materinski jezik hrvatski, a 1,16 posto osoba izjasnilo se da im je materinski jezik srpski. Udio osoba s nekim drugim materinskim jezikom pojedinačno je manji od jedan posto.

Kada se gledaju rezultati prošlogodišnjeg popisa stanovništva, trebalo bi napraviti ozbiljne analize, smatra profesor Čular. Mnogo je nelogičnosti, neke se čak vide i prostim okom, bilo da je riječ o Zmijavcima, Civljanima…

– Pogotovo je to važno za srpsku nacionalnu manjinu. Nisam uspoređivao, ali vrlo vjerojatno ne samo da nijedna druga etnička zajednica, nego ni bilo koja grupa građana, nije doživjela takav pad broja svojih pripadnika, i apsolutni i relativni, kao srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. I sada se meni kao istraživaču postavlja pitanje – zašto se to dogodilo? U apsolutnom broju bilo je nekih 186, 187 tisuća Srba 2011. godine, sada ih je 123.000. To je pad za jednu trećinu, čak i više, 34 posto! Niti jedna grupacija, bilo religijska, bilo neka druga socijalna, nije opala toliko – analizira profesor Čular.

Ako je ukupan broj stanovnika pao za gotovo deset posto, normalno je da će pasti i broj pripadnika srpske zajednice, ali kada se gledaju postoci, ispada da je pad broja Srba tri i pol puta veći, što treba razjasniti i pokušati objasniti.

– Prvo bi trebalo razjasniti da li ova situacija u stvarnosti zaista postoji. Na primjer, da li su svi popisani, pogotovo u ruralnim krajevima, zabačenim zaseocima. Veća je vjerojatnost da su građani srpske nacionalnosti tamo natprosječno zastupljeni. Možda se nešto promijenilo u metodologiji popisa u odnosu na 2011. godinu. Znamo da mnogi pripadnici srpske zajednice imaju samo formalno državljanstvo, ali stvarno ne žive u Hrvatskoj – kaže Čular.

– Dakle, prvo treba vidjeti da li su svi Srbi popisani. Onda treba objasniti zašto se dogodio znatno veći pad među srpskom populacijom. Znamo da je određeni dio te populacije star i to naravno pridonosi padu. Druga je stvar asimilacija. Ovaj proces bi se mogao analizirati uvidom u registar miješanih brakova. Koliko oni svoju djecu, a ne samo oni nego i tamo gdje su oba roditelja Srbi, identificiraju kao Srbe – dodaje Čular.

– Imamo trend gdje se jedna trećina ljudi koji su se nekad, prije deset godina, izjašnjavali kao Srbi i Srpkinje, ili više ne živi u Hrvatskoj ili se više ne izjašnjava tako. Tu postoje trendovi odlaženja, umiranja, radi se o starijem stanovništvu, ali i asimilaciji. Mislim da se asimilacija više događa u zapadnim krajevima Hrvatske, nego primjerice u Vukovaru, ali u Vukovaru je teže ostvariti ona prava koja zakon garantira – ističe Dejan Jović.

Rezultati prošlogodišnjeg popisa stanovništva pokazuju da udio Hrvata u nacionalnoj strukturi stanovništva iznosi 91,63 posto, Srba 3,20 posto, Bošnjaka 0,62 posto, Roma 0,46 posto, Talijana 0,36 posto i Albanaca 0,36 posto, dok je udio ostalih pripadnika nacionalnih manjina pojedinačno manji od 0,30 posto. Udio osoba koje su se u popisu regionalno izjasnile iznosi 0,33 posto, a osoba koje se nisu željele izjasniti iznosi 0,58 posto.

– Sve su manjine u padu, osim romske, sve su manjine više u padu od prosječnog pada ukupnog stanovništva i Bošnjaci i Talijani, naročito Mađari… Tako da su ti trendovi, neka vrsta asimilacije ili pojačanog iseljavanja pripadnika manjina, koji možda imaju neke druge mogućnosti s dvojnim državljanstvom, pogodili sve manjine – naglašava profesor Jović.

– Asimilacija manjine je prirodan proces. On se događa svugdje i na neki način je normalan. S druge strane, možda je stvar pritiska okoline, stvar opće atmosfere u društvu, što također može biti razlog dodatnog pada udjela Srba u stanovništvu. Recimo, ja sam analizirao pad broja Srba između 2001. i 2011. godine. On je i tada bio veći nego pad ukupnog broja stanovništva. On je tada bio dvostruko veći, ali nije bio tri i pol puta veći. Što znači da je vrlo vjerojatno intenzivna emigracija srpskog stanovništva glavni razlog ovog stanja. Ako je tako, onda se mora vidjeti zašto Srbi povećano emigriraju iz Hrvatske. Mora postojati razlog za to – zaključuje profesor Čular.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije