Srbi Bele krajine čuvaju svoj identitet i običaje

Piše: Marin Bakić

Glavninu Srba u Sloveniji čine doseljenici, odnosno potomci doseljenika za prve i druge Jugoslavije, ali u Beloj krajini vjekovima živi zajednica Srba doseljenih još za vrijeme osmanskih osvajanja. Riječ je o autohtonom stanovništvu, potomcima uskoka, pa nam i Dušan Vidnjević pri upoznavanju kaže: "Ja sam uskok!"
Bela krajina
Naslovna fotografija: Leonard Lesić

Ovdje u suglasju zajedno živimo od 16. stoljeća. Važno je promovirati ideju da je suživot različitih vjera moguć kada postoji međusobno poštovanje. To dokazujemo u Beloj krajini. Zbog iseljavanja u ovim selima pada broj stanovnika. Odlazi se u Črnomelj ili Ljubljanu, no ulažemo u infrastrukturu ovih sela i tako se trudimo osigurati opstanak stanovništva u njima – poručuje načelnik Črnomlja Andrej Kavšek, kojega zatičemo u Miličima, selu u Beloj krajini, ispred crkve svetih Petra i Pavla, na ovogodišnjoj petrovdanskoj slavi (12. jula) koja je okupila pripadnike srpskog naroda iz te slovenske općine, pa i šire.

U Miličima, mjestu udaljenom ni pola sata vožnje od Karlovca, susrećemo se s paradoksima – iz tradicionalnih srpskih sela u tom kraju se iseljavaju, a broj Srba, ako je vjerovati našim sugovornicima, u Beloj krajini i čitavoj Sloveniji se uvećava, unatoč tome što Srbi, iako druga najbrojnija etnička skupina u toj državi, nemaju status nacionalne manjine. Umirovljenik Dušan Vidnjević, koji je porijeklom iz Bele krajine, a živi u Litiji, mjestu na putu prema Ljubljani, i kojeg zatičemo ispred crkve, kaže: “Srba je ovdje jako malo.”

– Otac i majka su držali do srpskog identiteta. Od doba Josipa Broza Tita naovamo nije bilo bitno koje si vjere i nacije, nego jesi li čovjek, imaš li dušu i razmišljaš li svojom glavom, a ranije se pazilo da se ne miješaju obitelji različitih vjeroispovijesti. Sada to više nije važno. Moja žena je katolkinja. Već 60 godina ne živim ovdje, ali dođem za Božić i Petrovdan da vidim zemljake. Tu je ranije bio lijep, ali skroman život. Imali smo puno voćnjaka i ovaca. Kada čovjek ima malo, sa svime je sretan i zadovoljan. Na more se nije ni pomišljalo. Kupa nam je bila more i na nju smo ponosni. S ljudima preko Kupe, iz Hrvatske, nikada nismo imali probleme – međusobno smo se ženili. Narod se ranije više družio, nije bio sebičan i bio je marljiv. Svaka je kuća imala nešto, pa se hrana nije kupovala. Sve naše žene su katolkinje – priča Vidnjević.

Bela krajina
Dušan Vidnjević, foto: Leonard Lesić

Glavninu slovenskih Srba čine doseljenici, odnosno potomci doseljenika za prve i druge Jugoslavije, ali u Beloj krajini vjekovima živi zajednica Srba doseljenih još za vrijeme osmanskih osvajanja. Riječ je o autohtonom stanovništvu, potomcima uskoka, pa nam i Vidnjević odmah pri upoznavanju kaže: “Ja sam uskok!” Postoje vrlo precizni podaci: Srbi se tu doseljavaju u prvom valu od 1528. do 1593. godine, zatim 1597. u drugom valu, a u 17. i 18. stoljeću neki od njih postaju unijati.

Općina Črnomelj se nalazi na jugoistoku Slovenije, ima petnaestak tisuća stanovnika u 122 naselja, od kojih je jedno sam grad Črnomelj s oko pet tisuća stanovnika. Općina Črnomelj prostire se na 339,9 četvornih kilometara i čini više od polovice površine Bele krajine kao regije. Tradicionalna srpska sela u Beloj krajini su Miliči, Marindol, Paunoviči, Adlešiči, Vidnjeviči i Žuniči, a crkveno su podijeljena između Mitropolije zagrebačko-ljubljanske i Eparhije gornjokarlovačke. Otac Jelenko Stojanović, paroh srpskomoravički, u čijoj je nadležnosti crkva svetih Petra i Pavla u kojoj je služena liturgija za Petrovdan, nije nam mogao dati precizne podatke o broju pravoslavnih vjernika na području cijele Bele krajine.

Bela krajina
Nastup Srpskog kulturno-umjetničkog društva “Bela krajina” iz Črnomlja, foto: Leonard Lesić

– U Marindolu, Miličima, Paunovičima i Vidnjevičima ima 35 pravoslavnih domaćinstava. Ostala naselja u Beloj krajini ne pripadaju Eparhiji gornjokarlovačkoj, nego Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj. Ovdje služim svake prve nedjelje u mjesecu, na Petrovdan i Badnje veče. Tada na bogosluženje dolaze mnogi iz ovih krajeva, čak i grkokatolici sa Žumberka, pa nas na paljenju badnjaka bude i više od dvije stotine. Mislim da u Bojancima ima oko 25 pravoslavnih domova, dakle u ove dvije čiste autohtone srpske sredine oko 60 domova ukupno. Bilo je dosta vjenčanja ranije, a sada ih nema jer nema mladih. No bude i krštenja i vjenčanja. Ima i sahrana, nažalost. Za vjeronauk nema dovoljno djece – kaže otac Jelenko.

Bela krajina
Otac Jelenko Stojanović, foto: Leonard Lesić

Snježana Branisavljević iz Črnomlja, voditeljica Srpskog kulturno-umjetničkog društva “Bela krajina”, koje je nastupilo za Petrovdan ispred crkve s plesovima i napjevima iz Bosilegrada u južnoj Srbiji, otkriva da njezino društvo ima 99 članova.

– Među članovima imamo i Slovence i na to smo ponosni. Naših gotovo stotinu članova dolazi iz 35 obitelji, a ima nas još. Društvo je osnovano lani, a počelo je s radom u drugom mjesecu ove godine. Neki tek sad saznaju za nas. Prije toga smo bili podružnica Srpskog kulturnog društva “Novo Mesto”. Na to da se osamostalimo utjecala je koronakriza, jer je djelatnost naše podružnice u logističkom pogledu bila otežana, a i brojčano smo narasli toliko da je došlo vrijeme da se izdvojimo. Običaje smo naučili u kući, a i rado čitam i proučavam etnološku literaturu. Ranije smo se bavili samo etno-pjevanjem, a sada pokušavamo proširiti priču, pa imamo glazbenu sekciju, pokrećemo dramsku sekciju za djecu… – ističe Snježana Branisavljević.

– Mladi iz našeg udruženja su ponosni Belokrajinci i nitko ne želi napustiti svoj zavičaj. Ovdašnji Srbi su uglavnom nacionalno osviješteni, i to sve više. Broj Srba se uvećao u cijeloj Sloveniji, ne samo u Beloj krajini – dodaje.

Bela krajina
Snježana Branisavljević, foto: Leonard Lesić

Da je tako, kaže i Simo Selaković, predsjednik crkvenog odbora.

– Srba je u Beloj krajini više no što ih je bilo ranije, dočim ih je manje po ovim selima jer se odlazilo zbog posla. Tu sada stranci kupuju kuće za vikendice. Od ovdašnjih Srba je 80 posto vjernika. Nitko nije protiv vjere. Nema opasnosti da se Srbi asimiliraju. O tome svjedoči i program našeg kulturno-umjetničkog društva. Ima i dosta doseljenika – kaže Selaković, koji je posebnu vezu uspostavio sa svojim prezimenjakom, ministrom vanjskih poslova Srbije Nikolom Selakovićem, koji je u maju prošle godine posjetio Miliče kao prvu stanicu u sklopu svoje službene posjete Sloveniji.

Ministar Selaković je u Mariboru čuo da u Beloj krajini ima Selakovića. “Za tebe sam čuo lani”, rekao mi je kada smo se sreli – prisjeća se osamdesetogodišnji Simo.

Ministar je pomogao ideju da se u neposrednoj blizini crkve u Miličima napravi Muzej belokrajinskih Srba, to jest muzej uskoka, što pomaže Biznis asocijacija Srba u Sloveniji. Od načelnika Kavšeka saznajemo da je građevinska dozvola izdana i da se na jesen planira postaviti kamen-temeljac u društvu srpskog ministra vanjskih poslova.

Simo Selaković, foto: Leonard Lesić

– Ujedno, povjesničar Janez Vajs istražuje arhive u Beču, Budimpešti i Gracu o ovdašnjem stanovništvu i kraju, i to imamo u planu publicirati – veli Kavšek otkrivajući da mještani i vlasti ne samo da ne odustaju od čuvanja uskočke baštine, nego da u nju spremno – uskaču.

– Ministar vanjskih poslova Republike Srbije Selaković je naš veliki prijatelj – nastavlja Kavšek, koji je lani za Vidovdan u Beogradu dobio i priznanje srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, a tada je i delegacija iz Črnomlja boravila tri dana u glavnom gradu Srbije kao ministrovi gosti.

– Medalja koju sam dobio je priznanje i mojim prethodnicima na mjestu načelnika – dodaje Kavšek.

Bela krajina
Andrej Kavšek, foto: Leonard Lesić

Otac Jelenko otkriva da se za ovaj kraj do 1990. godine brinula karlovačka crkvena općina, a onda je pred raspad Jugoslavije briga dodijeljena Moravicama.

– Za posljednjeg rata dolazio sam ovdje bez ikakvih problema, na sahrane i slično, i služio svaku prvu nedjelju u mjesecu – kaže Stojanović, koji je inače s katoličkim župnikom Matom Vukovićem u teškim ratnim vremenima bio primjer suživota u Gorskom kotaru.

Crkva svetih Petra i Pavla je izrazito lijepa i održavana.

– Obnovu crkve smo započeli 1991. godine i od tada smo mnogo uradili. U tome nam je mnogo pomogao Zavod za spomenike iz Novog Mesta, posebice konzervatorica Marinka Dražumerič. Općina nam je također mnogo pomagala – načelnici Andrej Fabjan, Mojca Čemas Stjepanovič i aktualni načelnik Kavšek. Radili smo drenažu, pročelje, unutrašnjost crkve, bakreni krov, uveli struju, kupili dva zvona u Celju pa sada imamo tri elektrificirana. Društvo Srba iz Ljubljane na čelu s geodetom Stanojlom Vajovićem je organiziralo donatorsku večer na kojoj smo skupili 30.000 eura za bakreni krov. Na večeri je sudjelovao i proslavljeni košarkaš Goran Dragić. Crkva je u potpunosti obnovljena otkako smo preuzeli brigu o njoj, za narednih sto godina. Dušan Amanović iz Celja, inače Dalmatinac, prije dvije godine restaurirao nam je ikonostas – nastavlja Stojanović.

– Ova crkva je bitna jer čuva identitet našeg naroda. Čuva nas da živimo svojom vjerom – dodaje.

Crkva svetog Petra i Pavla u Miličima, foto: Leonard Lesić

Selaković otkriva da je crkva građena od 1910. do 1912., kada je otvorena, a da je prva bila sagrađena u Marindolu 1564. godine. Selakovićeva uskočka obitelj je došla s područja Užica. Simo ponajbolje poznaje taj kraj i običaje. Kada smo mu kazali da dolazimo iz Srpskog privrednog društva “Privrednik” iz Zagreba, odmah se prisjetio dvojice Privrednikovih stipendista iz doba Kraljevine Jugoslavije.

– Obojica su izučila trgovački zanat – Petar Stipanović iz Marindola i jedan Vidnjević iz Paunoviča, ne mogu se sjetiti njegova imena. Petar je poginuo u borbi protiv ustaša kod Bosiljeva kao pripadnik Cankarove brigade, a drugi također u partizanima, navodno negdje na Kordunu – kaže Selaković. Ovaj kraj mu je rodni, a dio radnog vijeka proveo je u inozemstvu.

– Radio sam u Francuskoj i Njemačkoj. Od poljoprivrede se nije moglo dobro živjeti, pa smo odlazili u inozemstvo. U Francuskoj sam bio samo godinu i pol dana jer su tada izbili štrajkovi. Vratio sam se kući, pa sam otišao u Njemačku. Svi moji su iz ovog kraja. U mojoj mladosti ovaj kraj je bio veoma siromašan, nitko nije bio zaposlen i svi su živjeli od zemlje. Poslije smo nabavili krave. Od prodaje mlijeka se moglo zaraditi dobru mjesečnu plaću, ali onda je nastupila kriza. U međuvremenu sam i ovce nabavio. Sin radi na preradi mesa. Imam mirovinu iz Njemačke. I sada se dobro živi – zaključuje Selaković, koji kao da u svom životnom putu sažima burnu sudbinu Srba Bele krajine.

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: