Da li su predratni političari u Kraljevini Jugoslaviji, Dragiša Cvetković i Vladko Maček, bili izdajnici ili heroji? Maček kao vođa najjače opozicione partije, Hrvatske seljačke stranke, bio je za tadašnju hrvatsku političku desnicu previše popustljiv oko tzv. hrvatskog pitanja, prema službenom Beogradu. Dragiša Cvetković, pak, predsjednik vlade u kasnim 30-im bio je za dobar broj srpskih političara gledan kao kapitulant na zahtjeve iz Zagreba, jer se nije dovoljno zalagao za Jugoslaviju kao čvrstu centralističku državu. Na ljevici, komunisti su prezirali i Cvetkovića i Mačeka kao predstavnike „buržoaskog poretka“ i Jugoslavije kao „tamnice naroda“ koju je trebalo srušiti bez puno milosti.
Što se tiče međunacionalnih odnosa u Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, naročito između Srba i Hrvata, oni su od početka, 1918. godine pa sve do nacističke okupacije 1941. bili veoma često stavljani na više nego teška iskušenja. Monarhija ili republika, unitarna država ili federacija – bila su neprestana pitanja koja su se nerijetko s puno bijesa raspravljala u parlamentu. Na ulici, u mnogim demonstracijama bilo je krvavih glava i sijaset uhapšenih. Sve je eskaliralo atentatom na predstavnike Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj skupštini 1928. godine, pogibijom njenog prvaka Stjepana Radića, potom proglašenjem „šestojanuarske diktature“ 1929. i ubistvom kralja Aleksandra u Marseju 1934. godine. Knez Pavle, koji je kasnije vladao u ime malodobnog Aleksandrovog sina Petra, shvatio je da se nešto mora učiniti da bi država ostala u jednom komadu, naročito zato jer se svjetski rat sve više približavao. Da bi ostvario svoja nastojanja oko preuređenja države, koja je za života podržavao i Svetozar Pribićević, politički vođa Srba iz Hrvatske, knez Pavle se morao riješiti prilično autoritarnog i pronjemački nastrojenog predsjednika vlade Milana Stojadinovića. Pavlu je to uspjelo tek u februaru 1939. u predvečerje Drugog svjetskog rata. Na čelo vlade došao je malo poznati i puno kooperativniji političar Dragiša Cvetković. Njegovi razgovori s Mačekom oko uređenja međunacionalnih odnosa Srba i Hrvata i teritorijalne rekonstrukcije Kraljevine Jugoslavije trajali su relativno kratko.
Na današnji dan, 26. augusta 1939. godine potpisan je tzv. Sporazum Cvetković-Maček, prema kojem je unutar tadašnje Jugoslavije stvorena Banovina Hrvatska. Teritorijalno, Banovina Hrvatska je kreirana spajanjem dvije dotadašnje administrativne jedinice, Savske i Primorske banovine, sa srezovima Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko (Derventa), Gradačac, Travnik i Fojnica. U autonomnu nadležnost Banovine Hrvatske spadali su poljoprivreda, trgovina i industrija, šume i rudnici, građevinarstvo, socijalna politika, narodno zdravlje, pravda, prosvjeta i unutrašnja uprava, dok je zakonodavna vlast u Banovini pripadala zajednički kralju i Saboru. Upravnu vlast vršio je kralj preko bana, koga je on imenovao i razrješavao, i koji je odgovarao kralju i Saboru. Sudovi su izricali pravdu u ime kralja. Banovina je morala osigurati ravnopravnost Srba, Hrvata i Slovenaca, jednakost pri učešću u obavljanju javne službe i ravnopravnost priznatih vjeroispovijesti.
Odmah po potpisivanju Sporazuma formirana je nova Vlada u kojoj je Cvetković bio predsjednik, a Maček potpredsjednik, uz naznaku da se detalji Sporazuma dogovore naknadno. Na stolu su bili i prijedlozi oko uvođenja moguće autonomije Slovenije i Bosne i Hercegovine… Šest dana kasnije, 1. septembra 1939. počeo je Drugi svjetski rat i ti detalji Sporazuma i novi prijedlozi nikada više nisu bili razmatrani. Ironija sudbine je da se rojalistička Jugoslavija, uz teške, često i tragične međunacionalne probleme, ipak održala, transformirajući se, sve do nacističke nasilne okupacije 1941. godine, a socijalistička Jugoslavija, nudeći federalna i autonomna prava svojim narodima i narodnostima, urušila se sama u sebe i ugušila u krvi.
