Povodom 24. godišnjice Oluje, u subotu je u centralnom uredu Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu pročitana 12. Izjava sjećanja. Nakon što je u zagrebačkom sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg održan pomen za žrtve, na komemorativnoj sjednici okupili su se mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, predstavnici Ambasade Republike Srbije u Hrvatskoj na čelu s ambasadorkom Mirom Nikolić, predstavnici organizacija i institucija Srba u Hrvatskoj te vijećnici, prijatelji i suradnici SNV-a.

Izjavu, koja će tokom današnjeg dana biti pročitana i na sjednicama lokalnih vijeća srpske nacionalne manjine, prenosimo u cijelosti u nastavku.

Ovom izjavom iz godine u godinu izražavamo suosjećanje sa svima onima koji ne zaboravljaju poginule članove porodice te komšije i prijatelje kojih više nema. Izražavamo žaljenje za izgubljenim kućnim pragovima i zaraslim zavičajima. Iako nismo dio kolektivnog pamćenja koje je uspostavila država, na nama je da imena i prezimena žrtava kao i imena njihovih sela i gradova izgovaramo bez straha i dostojanstveno, da ih se sjećamo slobodno.

Na našu žalost, a vjerujemo na štetu hrvatskog društva, rat nije završio Olujom. Rat nije završio ni nakon posljednjeg ubijenog starca ni nakon paljenja živih ljudi. Rat nije završio čak ni kad je posve bilo jasno da otpora više nema. Rat nije završio ni granatiranjem kolone izbjeglih ni odlaskom posljednjeg traktora. Rat nije završio ni nakon što je imovina izbjeglih završila u vlakovima i kamionima za Split i druga mjesta. Rat nije završio ni mirnom reintegracijom ni normalizacijom novih društvenih odnosa. Rat nije završio ni ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju. Naprotiv, bila je to prilika za njegovu obnovu.

Rat nikada nije bio prisutniji i vijest o njegovu kraju sporo putuje. Još uvijek nije stigla do hrvatskih sudova ni do saborskih zastupnika, nije stigla do hrvatskih škola i nije stigla do svih onih koji ne znaju što bi sa sobom u miru. Rat nije gotov i to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti koja u svojim školama moraju trpjeti stigmu zločinaca i osjećati krivnju za njegove razorne posljedice.

Vijest o kraju rata nije stigla ni do mjesta proslave njegova kraja. Čini se da je kraj rata mnogo manje bitan od rata samog, pa za mir i kulturu mira, bilo u političkim govorima i medijima bilo u svijesti ljudi i društva, nema mnogo mjesta. U takvim se okolnostima zaboravlja ne samo na Srbe, pobijene i protjerane u Oluji i Bljesku, zlostavljane i odvođene tokom rata, nego se zaboravlja i na hrvatske civile, nastradale ili ubijene u tom ratu. Njihovo stradavanje postaje jednako nevidljivo i jednako nestvarno u društvu u kojem rat i ratni mitovi postaju vrijednosti same po sebi i za sebe, a nacionalna i vjerska pripadnost životna postignuća.

Usprkos tomu, Srpsko narodno vijeće borilo se i borit će se za sjećanje u kojem će biti mjesta za sve one koji su stradavali ili koji danas trpe nepravdu zbog nacionalne i vjerske pripadnosti. Borit će se za sve one čiji su životne okolnosti i životni smisao trajno i drastično promijenjeni mobilizacijom, progonstvom i izbjeglištvom. Mi ne zaboravljamo nikoga i ničije stradanje, bilo s hrvatske bilo sa srpske strane, sa ženske ili muške, staračke ili dječje, s vojničke ili civilne strane. Mi se sjećamo svih onih kojih više nema, svih njihovih krajeva. I mi koji ostajemo iza njih, kao i oni koji će doći nakon nas, ako ništa ne promijenimo u političkom sjećanju, bit ćemo dio poraza, dio historijskog sloma ideje o društvu pravednosti, jednakosti, solidarnosti i mira unutar granica i na njima.

Upravo zato i ovom izjavom sjećanja Srpsko narodno vijeće preuzima svoju historijsku odgovornost. To je najmanje što možemo učiniti kao pripadnici ovog društva i kao građani koji traže život u miru i jednakosti. To ne činimo u svoja četiri zida, već na mjestima zločina, mjestima koja se zaobilaze i zločina koji se prešućuju, a nerijetko i slave. I koliko god svi imali pravo na svoju istinu, nitko nema pravo na svoje činjenice, a one govore jasno da nije bilo ni jedne strane koja nije kršila pravila međunarodnog ratnog prava.

Činjenice također govore da je tokom rata nekadašnje društveno vlasništvo raskomadano i da negativne posljedice tranzicije danas najbolje osjećaju njezini gubitnici. Činjenice govore da presuda za ratne zločine nad nehrvatskim stanovništvom gotovo da i nema. Činjenice govore da je povratak izbjeglih opstruiran. One će govoriti i nakon što nas ne bude bilo.

Jednom ćemo morati kao društvo pogledati u ogledalo koliko god se bojali vlastita odraza. Što prije, to bolje, zbog slobode i jednakosti svakog čovjeka u ovom društvu. Nužnost tog postupka ogleda se i u tome što je nasilje u društvu posijano odavno i što ga je lako iščitati u školama, za političkim govornicama, u medijima ili pak na cesti. Povijest će se ponoviti svima onima koji između slavljenja rata i gotovo potpunog odsustva solidarnosti i empatije ne vide povezanost.

 

Fotografije: Nenad Jovanović

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email