Prazni ramovi na zidovima sobe koja nije soba već čekaonica. Spavaonica. I kavana za jednoga. Još jedna u nizu adresa na kojima boraviš ili prebivaš. U svijetu koji je opet samo privremeno boravište, ne znaš ni na koliko vremena ti je odobreno ni koje će ti prebivalište biti nakon njega.

A u tom takvom svijetu ni u jednoj službenoj evidenciji se ne zavodi i nigdje ne piše “taj i taj tu i tu živi”, nego prebiva, privremeno ili stalno boravi, stanuje… Zato jer su snovi mjerilo življenja. Suštinski je pogrešna, nepravedna, besmislena distinkcija “u stvarnom životu / u snu”. Što reče pjesnik – život je san. Ne bi ona bila lijepa kao san, a tvoji dani neizdrživi kao noćna mora bez nje, da san nije mjerilo svega. Zato u dokumentaciji i ne piše tko gdje živi. Ni dotrajale straćare ni luksuzne vile nisu mjesta za život, ni ulica ni broj, pa ni grad. Snovima se živi.

Na javi zato možemo imati neostvarene snove ili da nam bude kao u snu, snovima se mjeri.

Naivni misle da su snovi samo nasumično redanje nakupljenih informacija iz uma, slike proizišle iz osjećanja, proživljenog iskustva, podsvijesti, slike koje ne poštuju kronologiju i klasično jedinstvo mjesta, radnje i vremena. A nisu snovi samo odraz ciljeva i želja koje imamo kad smo budni. Snovi su stvarniji od budnog stanja. Tek u snovima možemo spoznati pravog sebe. Tamo se iskreno radujemo, iskreno bojimo, plačemo, želimo. Snovi su način samoupoznavanja. Kako bismo inače letjeli u snu, kad takvo što nismo budni proživjeli, ako je za sve odsanjano potrebna referenca iz one druge dvije trećine našeg vremena koje provodimo budni? Zašto bismo govorili da nešto ni u snu ne bismo? Jer u snu možda i bismo. Ne zato što potajno želimo, već smo tamo slobodni. Ne treba ih tumačiti, ne mogu se tumačiti. Ne jezikom kojim se služimo i koji poznajemo. Oni govore nekim svojim metajezikom koji se samo može osjetiti, naslutiti. Snovi se ne raščlanjuju na faze, ne klasificiraju, oni se opiru prizemnim klasifikacijama, nadilaze ih.

Kažu da sanjamo samo ljude koje smo nekada negdje sreli, stvarne ljude, kojih se možda više ni ne sjećamo, a čija je lica naš um memorirao i pohranio. Naš um nikada ne izmišlja lica koja sanjamo, kažu. Taj naizgled stranac iz sna je možda prosjak od kog smo sakrili pogled praveći se nijemi. Ta neznanka koju smo sanjali možda nas je promatrala iz nekog kuta dok smo za šankom utapali svoju tugu i čekali da telefon pozvoni. I zato nije jutro pametnije od večeri, nego je san moćniji od jave. On pamti, on zna.

Sanjari koji i budni sanjaju su najhrabriji ljudi, jer esencijom snova oplemenjuju javu. Isprepliću dva udaljena, ali povezana svijeta, lice i naličje. Oni koji to ne umiju znaju reći kad naiđu na bezizlaz da bi voljeli da je sve samo san. A jeste. Samo je pitanje razlike između lucidnih snova, kad je sanjač svjestan da sanja, i “lucidne jave”. Jer: “Kralj koji je dvanaest sati budan, a dvanaest sati sanja da je obućar, i obućar koji je dvanaest sati budan, a dvanaest sati sanja da je kralj, žive u suštini isti život.”

I onda, da bi vidio cijeli svijet – sklopi oči.