Prve generacije stipendista Srpskog privrednog društva “Privrednik” stigle su do svojih fakultetskih diploma. Ratna su to djeca, koja su svoje prve korake i spoznaje stekla u turbulentnom okruženju devedesetih godina prošlog vijeka, u strahu, siromaštvu i neizvjesnosti. Odrasla su iznenada, preko noći, u izbjegličkoj koloni, ali negdje u sebi uspjela su sačuvati svoje snove i poslije svega, izbjegličkog života i povratničkog preživljavanja, smoći snage da krenu dalje. Preko svojih leđa prevalila su veliko breme životnih, zavičajnih, nacionalnih, ideoloških i političkih problema, koji su ih naučili da se ne smiju predati. Danas su to ostvareni i ispunjeni ljudi. Pred kojima su novi izazovi, kojih se ne boje. Njihove priče čvrst su dokaz njihovih postignuća i toga da se snovi ipak ostvaruju. No svi se slažu u jednome: teško da bi završili fakultete da nije bilo “Privrednika”.

– Tih 800 kuna svakako je bilo najbitnije za moj studij. “Privrednik” mi je praktički omogućio budućnost – kaže završena stomatologinja Danijela Bijelić iz Vrginmosta, koja živi sa samohranom majkom i starijom sestrom, također nekadašnjom studenticom medicine. Njihova financijska situacija nije bila nimalo ohrabrujuća za Danijelin studentski put.

– I sestra i ja željele smo se obrazovati i usavršavati. Kako je ona već krenula na fakultet, moje studiranje je bilo upitno zbog financijskih okolnosti. Da nije bilo “Privrednikove” stipendije, koja je garantirala da ću moći platiti najosnovnije obaveze, vjerojatno ne bih ni krenula na studij. Srećom, stanovala sam u studentskom domu koji je iznosio oko 350 kuna, zatim bi na red dolazili hrana, karta za autobus i uvijek potrebne knjige i skripte, dok mi za džeparac nije ostajalo ništa. Sve je bilo podređeno tome da što prije završim studij. Mama nam je davala koliko je mogla, znale smo to cijeniti, pa nismo tražile više. Sve u svemu, za studentski život bilo je potrebno minimalno oko hiljadu i po kuna mjesečno – priča Danijela, koja je kući dolazila samo tri puta godišnje, za Božić, Uskrs i za ljetne praznike.

– U mnogim teškim trenucima “Privrednik” me motivirao da se trudim i davao mi nadu da bez obzira na sve poteškoće idem dalje – priznaje Danijela, koja je i dobitnica Dekanove nagrade za 2011/2012. godinu. Posebno je ponosna što je pored stipendija iz Fonda “Vladimir Matijević” bila i stipendist Fonda “Ivana Vujnović”, a prošle godine čak i prva dobitnica Ivaninog srebrnjaka za najboljeg bivšeg “Privrednikovog” stipendista.

– Mladima je potrebno ohrabrenje kakvo nudi “Privrednik”. Potreban je netko na koga se mogu osloniti, netko tko će im pokazati vrijednosti koje bi ih trebale voditi kroz život, iste one vrijednosti kojima se rukovodio i utemeljitelj “Privrednika” Vladimir Matijević – ističe Danijela, koja je nakon završenog fakulteta spremna pomoći “Privredniku”.
– Želim se odužiti, bilo financijski bilo putem mentorstva, da na osnovu svog iskustva mladima dajemo savjete – kaže Danijela. Danas radi u jednoj stomatološkoj ordinaciji u Karlovcu, a njena sestra radi u Koprivnici i polaže specijalizaciju iz plastične kirurgije.

– Kada pogledam unazad, fakultetski dani su neprocjenljivo iskustvo, jedan nezaboravan i lijep životni period. Bilo je i teških dana, ali nije mi bilo naporno jer volim svoj posao – kaže Danijela, koja je sasvim slučajno upisala stomatologiju, ali priznaje da ju je usput zavoljela.

– Uživam raditi s ljudima i da sam birala, ne bih bolje izabrala svoj životni poziv. Između ostalog, uspjehom smatram što sam uopće, pored svih životnih poteškoća koje su me pratile od djetinjstva, dogurala dovde gdje sam sada. Stvarno sam sretna što sam se ostvarila i želim da se dalje obrazujem, da budem dobra u svom poslu i možda s vremenom otvorim privatnu praksu. Ma, ima planova za budućnost – ističe ova uspješna mlada Kordunašica.

Bez “Privrednikove” stipendije ne bi mogao studirati ni Dragan Janković iz Tenje kraj Osijeka, u čijoj porodici radi samo otac, čija plaća iznosi 2.300 kuna, od kojih 800 odlazi na plaćanje podstanarske sobe u kojoj živi.

– Jedinac sam, da imam brata ili sestru bilo bi još gore. Od “Privrednikove” stipendije živim, plaćam hranu, knjige, skripte, jednom godišnje kutu, i to je moj život. Prijavio sam se na “Privrednikov” konkurs zadnji dan. Nisam polagao nadu da ću dobiti “Privrednikovu” stipendiju. Mislio sam da je, kao u većini slučajeva u Hrvatskoj, konkurs samo forma i da se već znaju dobitnici. Na svoje iznenađenje i zadovoljstvo, ostvario sam stipendiju i tako traje moje prijateljstvo s “Privrednikom”, kao i moje uspješno studiranje – kaže Dragan, koji je još u četvrtom razredu srednje škole postao ponosni član velike “Privrednikove” porodice.

A da ne studira, propustio bi Dragan mnogo lijepih fakultetskih dana, vrijednog životnog iskustva, ali i onog znanstvenog s kojim se može pohvaliti kao student šeste godine Medicinskog fakulteta u Osijeku. Kruna Draganovog dosadašnjeg puta desila se ove godine, kada je zajedno s još sedam studenata i profesorom boravio u američkom gradu Memfisu, u jednoj klinici gdje je imao priliku da prisustvuje kompliciranim operacijama, sluša predavanja i položi medicinski kurs iz neurokirurgije.

– To je velika stvar za mene, vidim sebe u toj struci. Želim da odradim staž, steknem iskustvo na području hitne medicine, a zatim da upišem specijalizaciju iz neke grane kirurgije ili kardiologije – govori o svojim ambicijama. Iako je odličan student s odličnim referencama, skeptičan je što se tiče budućeg zaposlenja.

– Brine me velik odlazak mladih, posebno iz istočne Hrvatske. Pogotovo zato što sam Srbin, a poznato je da Srbi u ovom dijelu teško ili nikako ne dobivaju posao. Iako na fakultetu zbog svoje nacionalnosti nisam imao problema, bojim se da je situacija drugačija na tržištu rada. Kao netko tko ima sposobnosti i znanje, nisam siguran koliko ću se s obzirom na srpsko-hrvatske netrpeljivosti moći izboriti za poziciju i dobiti priliku da se dokažem. Bilo bi mi žao ako jednog dana zbog svoje želje da postignem više budem primoran otići iz zemlje u kojoj sam odrastao i sve postigao, a to bi se lako moglo dogoditi – ističe Dragan. Razočaran je i u hrvatsko društvo i u srpsku zajednicu koja, kako kaže, mladima daje prostor da se dokažu samo na području folklora.

– Cijenim našu kulturu i folklor koji sam igrao osam godina, ali smatram da postoje i druge vrijednosti. Osim folklornih manifestacija, nema susreta i takmičenja književnika, nemamo nikakvog centra za mlade naučnike, naši mladi i uspješni pripadnici zajednice nisu međusobno povezani. Mislim da ne postoji ni dobra volja, a ni želja da se mladima ne samo da prostor za dokazivanje, nego im se čak ne pruža šansa. Zbog toga smatram da su mladi Srbi u dvostruko lošem položaju, i kao mladi u Hrvatskoj, ali i kao pripadnici srpske zajednice – ističe Dragan Janković.

U nevoljnom izboru, između topline kućnog ognjišta i financijske sigurnosti i napredovanja u karijeri, našli su se studenti s povratničkih područja. Među njima je i Nataša Trbojević, sada već bivša studentica iz Krnjaka.

– Tu je moj dom, tu je moj zavičaj, tu je moja obitelj, ali ne mogu se samo na to osloniti. Ne mogu reći da bih zbog toga mogla ostati u Krnjaku. Treba mi nešto više. Moj zavičaj je pasivan i ne nudi mogućnosti za učenje i napredovanje, što sam nakon svih uspješno savladanih životnih prepreka zaslužila. Ne znam kamo će me život odvesti. U Krnjaku su moji korijeni i nikada ih se ne planiram odreći. Što se “Privrednika” tiče, dužnik sam mu do kraja života – ističe Nataša, kojoj se zahvaljujući “Privredniku” ispunila želja još iz vrtića, da postane liječnica. Ovog ljeta diplomirala je medicinu u Rijeci, a tokom šest studentskih godina vezala se uz ovaj grad, u kojem želi dobiti prvo radno mjesto, a kasnije specijalizirati pulmologiju. U današnje vrijeme, kada je budućnost neizvjesna, Nataša je veliki optimist.

– Obrazovanje je važno, jer samo tako možemo pomjerati granice i sebi učiniti život boljim. Ipak, nešto se u životu mora posložiti. Da biste uspjeli u životu, morate imati sreće. Za sreću je jako malo potrebno. Svi je precjenjujemo. Meni je najveća sreća kada svoju obitelj u Krnjaku vidim zdravu i sretnu. Ambicije su potisnule osjećaj za sreću i svi bi do uspjeha i slave bez mnogo rada. Smatram da mladi ne trebaju gubiti dane uzaludno, trebaju iskoristiti svaki dan, za ostvarenje sreće – kaže Nataša.

Uz puno rada, svaki dan dobro je iskoristio “Privrednikov” stipendist Dario Pavlović iz Petrinje: pola godine prije nego što je diplomirao na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva potpisao je ugovor s Majkrosoftom, koji bi za mnoge značio ugovor života, a za njega je tek samo jedna od stanica njegove životne misije kojom želi dokazati da su svi ljudi, bez obzira na razlike, ravnopravni. I dok Dario pakira kofere za Vankuver, gdje ga čeka prvo radno mjesto, teško je ne spomenuti njegov životni i školski put, obilježen odrastanjem uz mlađu sestru, baku i djeda, ali i uz srpske organizacije: od “Prosvjete” u čijim je projektima obrazovanja učestvovao od prvog dana, preko Srpske opšte pravoslavne gimnazije “Katarina Kantakuzina Branković” koja ga je, kako kaže, odredila da bude ono što jeste i naučila kulturi življenja i razmišljanja, do “Privrednika” koji mu je stipendiranjem, ali i upoznavanjem brojnih prijatelja omogućio slobodnije i sigurnije istraživanje i stjecanje vrijednih životnih i znanstvenih iskustava. Za velik uspjeh Dario je, osim “Privredniku”, zahvalan baki i djedu s kojima je odrastao.

– Zahvalan sam im što su nas pustili da sami rješavamo domaće zadaće, da sami radimo. Bili su svjesni da se jednog dana moramo osamostaliti i da je sve drugo loša navika. Uvijek sam se trudio biti među najboljima, i njima i sebi na ponos – kaže Dario, koji priznaje da je za uspjeh potrebno mnogo vremena i odricanja, rada i truda.

– Kada si desetogodišnjak, ponekad je teško samog sebe prisiliti na rad, ni sam ne znaš što bi, ali kada se osvrnem iza sebe i osjetim se ispunjeno, vidim da se isplatilo ulagati u sebe i u rad. Na tom putu malo što mi je bilo žrtva, jer kada stvarno nešto želiš, onda ništa nije teško. Važno je kakvim smo ljudima okruženi, a ja sam imao sreću da sam uvijek bio u društvu gdje smo jedni druge gurali naprijed i međusobno se pomagali. Ljude koji su na mene ostavili traga, u bilo kom segmentu, nikada neću zaboraviti. Osim toga, veoma je bitna percepcija nas samih, prije svega razvijanje radnih navika, jer kada prestanemo raditi na sebi, predajemo se – poručuje Dario.

Mladi teško odolijevaju čarima inozemstva. Svi priznaju da bi, ukoliko bi imali priliku, najvjerojatnije otišli u tu bolju budućnost. U čudno vrijeme velikih dilema, kada sami mladi kažu da je važno izabrati struku koja se trenutno traži, pitanje je kako pronaći tu granicu između snova i životne realnosti. Jer nisu svi mladi za FER, medicinu i još pokoji rijetki fakultet koji pruža koliko-toliko sigurnu budućnost. Našim sugovornicima, uspješnim “Privrednikovim” pitomcima, poklopili su se snovi i životne okolnosti. Ali ono što ih je zapravo dovelo do uspjeha jesu volja i upornost, vjera da to mogu i da to zaslužuju.