Bio je jedan od najznačajnijih srpskih i jugoslavenskih intelektualaca međuratnog vremena i prve polovine XX. vijeka. Bio je briljantni pravnik, povjesničar, filozof, pisac i esejist. Temeljito i široko obrazovan, raznolikog i intenzivnog interesa za mnoga područja, bio je pravi renesansni čovjek u osvit modernog doba. Čovjek o kome je riječ je Slobodan Jovanović, znanstvenik, erudit i kulturni pregalac, jedno vrijeme i političar, bez čijih djela, naročito na području pravnih, historiografskih i politoloških studija, nije moguće zamisliti akademsku i kulturnu scenu toga doba. Osim svog golemog intelektualnog angažmana, Jovanović je bio sudionik, svjedok i žrtva najtragičnijih događaja na južnoslavenskim prostorima, u lokalnim i svjetskim ratovima, koji su se u njegovo vrijeme nizali jedan za drugim.

Rođen je u Novom Sadu 21. novembra 1869. godine, izvan tadašnje Srbije, iz koje je njegov otac Vladimir Jovanović, liberalni politički teoretičar morao emigrirati. Poslije završene gimnazije u Beogradu, studirao je pravo u Ženevi, koji je završio na Slobodnoj školi političkih nauka u Parizu. Zapošljava se potom u Ministarstvu inostranih dela u Beogradu i biva upućen za atašea u srpsko poslanstvo u Carigradu, što je tada bio krajnje osjetljiv diplomatski posao, vezan za kompleksne odnose Srbije i Otomanskog carstva. U to vrijeme, 1895. godine, Jovanović objavljuje studiju o državnom i javnom pravu pod nazivom „O društvenom ugovoru“, gdje izlaže ideje suvremenog liberalizma, nastalim u 18. vijeku u dobu prosvjećenosti. U isto vrijeme izabran je za profesora na Pravnom fakultetu Velike škole u Beogradu, na kojem predaje pune 43 godine, sve do svoga penzioniranja 1940. godine. Objavljuje politološko djelo, „O suverenosti“ i pravne studije „Ustavno pravo“ i „O dvodomnom sistemu“. Objavljuje i druge važne knjige s područja pravnih znanosti, no obimno historiografsko djelo „Istorija Srbije 1838. – 1903.“, na kojem će raditi pune dvije decenije, predstavljat će središnje mjesto u sveukupnom njegovom spisateljskom opusu.

Jovanović početkom XX. vijeka postaje član Srpske kraljevske akademije u Beogradu i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Bio je pokretač mnogih kulturnih glasila, među njima i znamenitog „Srpskog književnog glasnika“. Pisao je o dinastiji Obrenović, ali i o vođama Francuske revolucije. Oduševljavao se britanskim parlamentarizmom i pohvalno je pisao o vođi engleskih liberala u parlamentu Williamu Gladstonu. Jovanovića su zvali „srpski Voltaire“, ali taj filozof po vokaciji bio je vrlo kritičan prema ljudima i sredini u kojoj je živio. U svom znamenitom eseju „O srpskom nacionalnom karakteru“ Jovanović s brigom i upozoravajući opisuje Srbe kao „samoubilački narod“, kod kojeg su napori i patnje u ogromnom nerazmjeru s postignutim ciljevima. Kulturu u kojoj živi opisuje kao virulentnu, eksplozivnu i nasilnu, koja uvijek želi ići prečicom, a ne polako i sigurno i kojoj je potrebna organizacija, trezvenost i racionalnost odabira. Podvlači pitanje posvemašnje narodne neobrazovanosti koju bi trebalo iskorijeniti i naročito kritički govori o tzv. poluintektualcima. „Poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda čak i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa…“, piše Jovanović.

Ono što je teško i trajno obilježilo njegov život bili su ratovi. Tokom Prvog i Drugog balkanskog rata Jovanović je bio šef Presbiroa pri Vrhovnoj komandi srpske vojske. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, zajedno s vojskom i civilima, prošao je albansku golgotu. Poslije toga rata profesor Jovanović se nalazio među pravnim ekspertima pri jugoslavenskoj delegaciji na Konferenciji mira u Parizu 1919. godine. Od mirnih akademskih poslova ponovno ga je odvojio novi rat: nakon vojnog puča 27. marta 1941. kada je svrgnuta vlada Jugoslavije koja je s nacističkom Njemačkom potpisala Trojni pakt, Jovanović kao nadstranačka ličnost i osoba od neupitnog moralnog i intelektualnog integriteta postaje predsjednik nove vlade. Na tom mjestu ostaje kratko, do njemačkog napada na Jugoslaviju, 6. aprila 1941. kada Jovanović napušta zemlju i zajedno s drugim političkim predstavnicima odlazi u London. Od 11. januara 1942. do 26. juna 1943. godine, u krajnje tragično i neizvjesno vrijeme, Jovanović je bio je predsjednik izbjegličke vlade Jugoslavije. U toj vladi su sjedili prvak HSS-a Ivan Šubašić, nadstranački predstavnik Srđan Budisavljević, slovenski politički lider Franc Snoj, kao i predstavnici drugih političkih i nacionalnih struja iz dotadašnje Jugoslavije. Stalna trvenja u toj vladi, kao i razapetost između Londona, Moskve i bratoubilačkog rata u okupiranoj Jugoslaviji, Jovanović nije izdržao i povukao se. Poslije Drugog svjetskog rata, Slobodan Jovanović ostao je živjeti u Londonu, u krajnje skromnim uvjetima, gdje je 1958. umro u 91. godini života. Jovanovićeva knjiga „Portreti iz istorije i književnosti“ uvrštena je u novije vrijeme u ediciju „Srpska književnost u sto knjiga“, a njegova sabrana djela u 12 tomova objavljena su 1990. godine.

Zaključno, Slobodan Jovanović je bio čovjek sretne naučne, ali nesretne političke zvijezde. Živio je od vremena dinastije Obrenovića, pa sve do prvih koncerata Beatlesa u Engleskoj. Rođen je u izgnanstvu i umro je u izgnanstvu. Sudbina mu je podarila talent za najviše intelektualne i akademske visine, ali mu je dodijelila i najgora vremena za bavljenje javnim poslovima.