O radu i problemima s kojima se gotovo danonoćno susreću srpska manjinska vijeća Brodsko-posavske županije razgovarali smo sa Slavkom Čičom, jednim od najiskusnijih vijećnika s terena i u protekla dva mandata predsjednikom Vijeća srpske nacionalne manjine Brodsko-posavske županije.

Možete li usporediti rad Vijeća srpske nacionalne manjine Brodsko-posavske županije u dosadašnja tri mandata?

U prvom mandatu rad VSNM-a Brodsko-posavske županije pratio sam kao jedan od 13 vijećnika, kažem 13 (od ukupno 25) jer je dio članova odmah nakon izbora prestao dolaziti na sjednice. Često smo radili i bez kvoruma. Ljudi naprosto nisu vjerovali da možemo nešto dobro uraditi ili su bili pod pritiskom i u nekoj vrsti straha. U Slavonskom Brodu, gdje živi preko 1.700 građana srpske nacionalnosti, za gradske vijećnike u prvom mandatu očitovalo se svega osam kandidata. Gradsko vijeće nije se ni konstituiralo jer je u međuvremenu jedan član preminuo. Postojalo je tada još samo općinsko vijeće u Okučanima.

                    Najpotrebnija koordinacija

U tom prvom mandatu manjinska vijeća se ili nisu osnivala ili su odmah nakon registracije praktički prestala raditi. Mi u županijskom vijeću uhodavali smo se organizacijski, proučavali zakonske regulative, radili na programima i planovima, a zatim smo mukotrpno tražili radni prostor i redoviti izvor financiranja. Od programskih aktivnosti iz tog vremena treba spomenuti one iz oblasti kulture i ostvarene dobre suradnje sa Srpskom pravoslavnom crkvom na očuvanju i njegovanju vjerskih tradicija i običaja. U drugom, a naročito u trećem mandatu, uređen je i opremljen prostor županijskog i gradskog vijeća Slavonskog Broda. Organizacijski i programski sadržaji su stabilizirani i dovedeni do razine koja odgovara objektivnoj stvarnosti i mogućnostima, što ne znači i stvarnim potrebama. Vrlo smo zadovoljni s onim što smo uradili na području vjere, kulture i povijesti. Organizirali smo brojne stručne skupove, javne tribine i književne večeri. Za daljnji napredak u radu nedostaje nam stručnih suradnika. Nismo zadovoljni ni rezultatima u provedbi zagarantirane ustavno-pravne ravnopravnosti u zapošljavanju u javnim i državnim službama. Obraćali su nam se naši sunarodnjaci s molbama da im pomognemo pri zapošljavanju, ali na naše dopise i molbe od nadležnih lokalnih struktura nismo dobili ni odgovor, a kamoli nešto više. Malo se učinilo i na zaštiti ljudskih prava, kao što su pravo na povratak, na obnovu, na rješavanje stambenih problema. Sve to nisu specifični problemi samo ove županije, nego cijele naše zajednice. Upravo su naša nemoć i neefikasnost osnovni razlog zašto je naša zajednica i dalje na neki način ostala nezainteresirana za rad srpskih vijeća.

Što je potrebno uraditi da bi se uloga vijeća osnažila?

Potrebni su nam ujednačeni, stručni, utemeljeni i vođeni nastupi, što je nemoguće ostvariti ukoliko ne afirmiramo institut koordinacije na nivou države. Pitanje je da li su svi gradski i općinski vijećnici sposobni nositi se s obavezama koje im nameću propisi i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Jako nam nedostaju i rad na terenu, snimanje i analiza stvarnog stanja i potreba, ali i jasno definirani načini rada. Da budem iskren, mi na terenu nemamo osposobljene ljude za te zadatke. Osim toga, vijećima nedostaju dobre, obavezujuće smjernice, što i u koje vrijeme treba uraditi, kako pratiti određene procese, kako obavljati povremene korekcije. Kao nasušna potreba nameće se i profesionalni tajnik, osoba koja bi barem četiri sata radila za potrebe gradskog, odnosno županijskog vijeća i ostalih vijeća u županiji. Mi vijećnici smo promjenjivi i tko god bude izabran, ponovno ide u prvi razred, kao što sam ja do sada išao.

                    Baviti se budućnošću

Koliko je srpska zajednica upoznata s radom vijeća?

Našu zajednicu informiramo izravnim kontaktima naših vijećnika na terenu. Tokom drugog mandata upućivali smo i obavještavali o našem radu putem elektronskih medija, ali u posljednje vrijeme lokalni mediji nam se nerado odazivaju na suradnju. Vjerujem da su naši ljudi dovoljno informirani o ulozi i radu vijeća, ali još uvijek su nedovoljno zainteresirani. To najbolje pokazuje slab odaziv na izbore. Naši vijećnici se rado odazivaju na sjednice vijeća, ali zbog svoje životne dobi, nekompetentnosti i nedostatka financijskih sredstava slabo se uključuju u konkretne aktivnosti. Trebali bismo se po svaku cijenu ozbiljnije pozabaviti pitanjem zašto se mladi i obrazovani ne uključuju u vijeća. Morali bismo se i više baviti budućnošću, a ne prošlošću, jer u budućnosti ćemo provesti ostatak života.

Kakav je odnos lokalne i područne (regionalne) samouprave prema vijećima i koliko uvažavaju prijedloge i zahtjeve srpskih vijeća?

Imamo dobar, suradnički odnos, ali ništa više od toga, jer naša ne samo očekivanja nego i potrebe iziskuju puno više od toga. Nitko nas ne vrijeđa, ali nitko na naše zahtjeve ni ne reagira. Pišemo, tražimo i ništa. Nakon konstituiranja vijeća i predstavnika u lokalnoj i regionalnoj samoupravi, za te administracije prema srpskoj zajednici vrijedi pravilo: igrajte, pjevajte, protiv toga nema nitko ništa, ali nemojte tražiti ništa više. Nisam zadovoljan životom jednih kraj drugih, htio bih da taj život dijelimo i da živimo i radimo pod istim uvjetima.

Kako se financira rad vijeća? Da li je on donekle ujednačen između općinskih i gradskih vijeća?

Nažalost, o tome ne mogu dati potpunu informaciju. Neka vijeća ne iznose konkretne podatke koristeći se pravom na autonomiju, jer Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ne obavezuje nijedno vijeće na suradnju, pa se, nažalost, većina općinskih i gradskih vijeća začahurila u neku svoju ljušturu. Vijećnici nisu ni pod čijim nadzorom, sami sebi polažu račune, iznad je samo izborna baza, a ona je u većini sredina, posebno gradovima, neznatna. Pitanje je kako povezati manjinska vijeća po odgovornosti i nadležnosti, po horizontali i vertikali, tko kome odgovara za svoj rad odnosno nerad. Iz neslužbenih razgovora uspijevamo doznati da su financijska sredstva koja općinska i gradska vijeća dobivaju minimalna, izuzev županijskog vijeća koje redovito od županije prima od 50.000 do 65.000 kuna godišnje. Osim vijećničkih naknada i režijskih troškova, iz tih sredstava uspijevamo financijski pratiti i neke programske zadatke.

Fotografija: Jovica Drobnjak