Obitelj je srž oba Božića

Piše: Tatjana Dragičević

Obiteljsko druženje i davanje je smisao i katoličkog i pravoslavnog Božića. Također, ništa nije ljepše nego kada učite prijatelje svojim običajima, a oni vas svojima. Važno je biti otvoren prema sebi i drugima, kaže Slavica Beljak
Slavica Beljak
Foto: Jovica Drobnjak

Katolički Božić, koji je iza nas, slavi se po gregorijanskom kalendaru, a pravoslavni vjernici svoj Božić, po julijanskom kalendaru, obilježavaju 7. januara. Slavica Beljak već godinama slavi i katolički i pravoslavni Božić. Rođena je u srpskoj, pravoslavnoj porodici, u Karinu Donjem, a udala se u zagorsku, odnosno hrvatsku i katoličku obitelj iz Marije Bistrice.

U Zagreb je došla prije 57 godina da se školuje. Tu se udala i zaposlila. Radni vijek je provela u modnoj industriji. Organizirala je mnoge revije, sajmove… Zahvaljujući poslu puno je putovala i upoznala brojne ljude različitih profila, profesija, nacija, vjeroispovijesti. Danas je u mirovini, ima dvije kćeri i unučad. Vrlo je aktivna u srpskoj zajednici u Zagrebu.

Umjesto karinske bure, u Zagrebu ju je zapuhnuo miris dima i ugljena. Karin je srce Bukovice, prekrasno i zdravo mjesto sa svježim zrakom, u kojem mnogi dožive stotu. No taj kraj u isto je vrijeme siromašan i oskudan. Bukovica i Kosovo i Metohija u bivšoj Jugoslaviji bili su najnerazvijenija područja. Slavica je otišla iz Karina koji tada nije imao struju, asfalt, javni vodovod, a ni danas ga, nažalost, nema… No svoje djetinjstvo pamti samo po lijepom.

– Taj kraj je čaroban, živimo kraj mora i u skladu s prirodom. Kao djeca smo skupljali i prodavali ljekovito bilje, a od skupljenog novca smo putovali po cijeloj bivšoj Jugoslaviji – prisjeća se.

Slavica Beljak
Slavica Beljak, foto: Jovica Drobnjak

– Moja obitelj je prilično držala do Božića, Uskrsa i krsne slave. Tada za Božić nije bilo pretjeranog kićenja i darivanja, kao što je to danas. Ljudi su skromno kitili svoje kuće, štale, pojate s bršljanovim, lovorovim listom i drugim mediteranskim biljem – navodi Slavica.

– Na Badnji dan pripremala se posna hrana, riba. Otac je zajedno s mojom braćom išao po hrastove grane s lišćem, koje se zovu badnjak. Mi žene pripremale smo hranu: uštipke, bakalar, prešku… Preška je kruh koji se radi bez kvasca s hladnom vodom, najčešće se pekla pod pekom na ognjištu. Ognjište ili vatrena kuća bilo je glavno mjesto svih obreda. Na preški su se crtali članovi porodice i stoka. U taj se kruh stavljao dinar i djeca su ga ushićeno tražila za sreću – prisjeća se Slavica svog bezbrižnog i sretnog djetinjstva.

Za božićni ručak pripremala se pečena janjetina ili svinjetina, kuhala se supa ili juha od tuke. Polovina tuke bi se ostavljala za mali Božić, odnosno za srpsku novu godinu koja se slavila 14. januara. Djeca su za poklon imala smokvin kolač i nije bilo drugih raskošnih kolača kao danas.

– Smokvin kolač radi se od grožđanog soka i suhih smokava. Mi djeca uživala smo u njemu. Palio se žižak i svijeće, jedna svijeća za žive, jedna za pokojne, stajale su u pšenici i ječmu. Ta bi se pšenica i ječam sačuvali i poslije bacali u zemlju zbog plodnosti. Plodnost su simbolizirale i iskre s badnjaka. Svijeće je gasio najstariji član obitelji crnim vinom i kruhom. Ako bi se svijeća brzo ugasila, onda bi se vjerovalo da će netko brzo umrijeti. Sveštenik je svetom vodom posvećivao kuću, ali i stoku. Ispred kuće se igralo kolo. Skupljali bi se mladići i djevojke koji bi igrali i pjevali – govori Slavica o božićnim običajima.

Slavica Beljak
Slavica Beljak, foto: Jovica Drobnjak

Po dolasku u Zagreb toga više nije bilo, ali je zato za Božić uvijek išla kući, u svoj Karin. Kada se udala u Mariju Bistricu, proslave katoličkog Božića činile su joj se bogatijim i raskošnijim. Isto bi se pripremao ručak, tradicionalna pečena purica s mlincima, spremalo se puno raznih kolača.

– Dok je svekrva bila mlađa, ona bi sve pripremala, a ja bih joj pomagala. Kasnije, kada je bila starija, dolazila je kod mene i muža u Zagreb i svi smo zajedno išli na polnoćku. Nakon povratka s polnoćke napravila bi se prava gozba. Bor se nije kitio ni u Karinu ni u Mariji Bistrici. To sam počela raditi u Zagrebu kada su se djeca rodila, jer je to na neki način nametnula okolina. Darivanje je isto novijeg datuma – kaže Slavica.

– Mislim da je obiteljski stol najvažniji. Najvažnije je da se obitelj okupi za stolom, da se razgovara. Ti razgovori mogu biti lijepi ili manje lijepi, ali bitno je da se razgovara i dogovara. Mi smo velika porodica i volimo se družiti, kartati, razgovarati. Obiteljsko druženje i davanje je smisao i katoličkog i pravoslavnog Božića – smatra Slavica.

Slavica Beljak
Foto: Jovica Drobnjak

Poznata je i po tome što za katolički Badnjak priprema bakalar u 20-litrenom loncu za drage prijatelje koji su je uvjerili da ona to najbolje radi. Neki od njih za pravoslavni Badnjak i Božić uzvraćaju istom mjerom.

– I pravoslavne i katoličke molitve i propovijedi uče prije svega o ljubavi. Za mene je Božić nešto što se očekuje. Svi smo bili ushićeni zato što smo znali da će biti pun stol. Sad se sve komercijaliziralo. Sve se pretvorilo u jurnjavu tko će kome dati kakav i koliko skup poklon. Neki se ne bave svojom djecom pa zato kupuju njihovu ljubav – smatra Slavica.

U doba kada se imalo manje, Božić i Badnji dan zaista su činili razliku u odnosu na svakodnevicu. Nažalost, Slavici nije uvijek bilo lako, unatoč tome što je spajala i povezivala ljude. Devedesetih je izgubila posao zbog toga što je Srpkinja. Način na koji je to urađeno i danas je boli.

– Netko možda može pomisliti da sam bolje prošla zato što sam bila udana za Hrvata, ali nije bilo tako. Trebalo bi pitati mog muža koliko je njemu bilo lako nositi se s tim što mu je žena Srpkinja. Mislim da je najteže bilo mojoj djeci koja jednako vole oba roditelja – ističe Slavica.

– Lakše je živjeti ako ne skrivaš svoju nacionalnost. Neki moji prijatelji su promijenili imena, vjeru, s tim se muče. Ja sam ponosna na svoje porijeklo. Kao mlada sam došla u katoličku obitelji i nisam imala nikakvih problema, svi su znali tko sam i što sam. Obilježavala sam svoj pravoslavni Božić na intimniji i skromniji način. Na taj dan sam odlazila i svojoj obitelj, a kada su zbog rata izbjegli u Beograd, tamo sam išla obilježavati Božić. Ništa nije ljepše nego kada učite prijatelje svojim običajima, a oni vas svojima. Važno je biti otvoren prema sebi i drugima, to može ohrabriti i druge da izađu iz svojih okvira – poručuje na kraju Slavica.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: