Izbjeglička kriza koja posljednjih godinu dana trese Europu konačno je stigla i do Hrvatske. Mađarski zid preusmjerio je rijeke nesretnika na hrvatsku granicu. Hrvatska nije izdržala niti jedan dan, a državna se granica pretvorila u propusnu membranu kroz koju su uz izbjeglice iz Sirije nahrupili i ekonomski migranti iz zemalja koje nisu u ratu, poput Somalije, Pakistana, Iraka, ali i s Kosova i iz Albanije. I dok je Vlada odlučila zatvoriti oči na europske propise koje ionako nitko ne poštuje, oporba zaziva izlazak vojske na granicu i fizičko onemogućavanje izbjeglica da prođu dalje. Koliko je to uzaludan posao dokazali su Mađari, koji su također pokušavali hvatati izbjeglice po kukuruzištima da bi na kraju, izmoreni i bez rezultata, sagradili zid od bodljikave žice duž cijele granice sa Srbijom.
Zajedno s granicom pali su i europski zakoni, a poznata europska solidarnost, proklamirana kao jedan od temelja Europske unije, dovedena je pod znak pitanja. Slovenija i Mađarska optužuju Hrvatsku da nije ispunila pravila o popisivanju izbjeglica, a premijer Zoran Milanović proziva europske čelnike zašto su dopustili Grčkoj da pušta izbjeglice bez ikakvog otpora. Pritom napominje da Grci izbjeglice puštaju iz emotivnih razloga, vjerojatno s namjerom da se Njemačkoj osvete za katastrofalnu ekonomsku situaciju koja vlada u toj zemlji. Mnoge europske zemlje suspendirale su temeljno pravilo EU-a – slobodu kretanja ljudi i robe, popularni šengen. Blago rečeno, vlada kaos koji će ostaviti dugoročne i duboke posljedice po odnose europskih zemalja, ali i dodatno poljuljati povjerenje u EU kao organizaciju koja je sposobna nositi se s velikim problemima. Poslovično liberalna Europa pokazala se kao ksenofobna i isključiva.
Da Europa ne postane poput zatvorene Mađarske pobrinule su se Njemačka i još neke europske zemlje koje su spremne primiti izbjeglice. Da se ne zavaravamo, ne primaju ih zbog solidarnosti nego zbog ekonomskih potreba za radnom snagom. Njemački gospodarski stroj još uvijek dobro funkcionira i postoje tisuće radnih mjesta na kojima prosječni Nijemac ne želi raditi, ali će izbjeglice biti sretne i s minimalnim plaćama. Bez toga zid bi bio neminovnost, jer svaka solidarnost s izbjeglicama ima realne granice u vidu ekonomskih i smještajnih kapaciteta. Po modelu kojim se danas ulazi u Europu gotova cijela Afrika mogla bi poželjeti pronaći kartu za bolji život, a svima nam je jasno da to nije moguće.
No pravo je pitanje što će se dogoditi kad Njemačka popuni svoje potrebe za radnom snagom. Kad Angela Merkel kaže dosta, puni smo. Na vanjskim granicama EU-a i dalje čekaju stotine tisuća, pa čak i milijuni ljudi koji svoju budućnost vide u zemljama Zapadne Europe. Ovaj stampedo kojem danas svjedočimo i odlučnost izbjeglica da se što prije dočepaju Njemačke uzrokovan je upravo spoznajom da Njemačka neće vječno primati nove izbjeglice. Jednom kad se popune kapaciteti, Njemačka će postati izrazito nesklona prema migrantima. A tu nesklonost neće osjetiti samo oni s Bliskog istoka nego, između ostalih, i hrvatski migranti koji su dobili neočekivanu konkurenciju u borbi za radna mjesta diljem Europe.
Je li konačno došlo vrijeme da se rješavaju uzroci izbjegličke krize? Europa se mora suočiti s vlastitom vanjskom politikom koja je doprinijela razaranju i smrti u Siriji. Europski čelnici moraju priznati da su svojom politikom godinama jačali terorističke snage, a napadali jedine faktore stabilnosti u zemljama poput Sirije i Libije. Oni moraju shvatiti da interesi SAD-a nisu ujedno i interesi građana europskih zemalja, jer se još jednom pokazalo da se svijet pretvorio u globalno selo, a ceh ponovno plaća Europa. Svi oni koji su mislili da tone oružja koje smo poslali u ratna područja neće utjecati na naše živote, prevarili su se. Poslali smo oružje, a dobili stotine tisuća ljudi kojima je to oružje uništilo domove, ubilo roditelje, braću i sestre. Sudjelovali smo u razaranju njihovih domova našim članstvom u NATO-u, a sad tim istim ljudima nudimo bocu vode na ulici i mislimo da smo učinili dobro djelo.
Naslovna fotografija: Mario Kanaet
