Nužnost legalizacije stambenih i poljoprivrednih objekata posebno teško pogađa srpsko povratničko stanovništvo ruralnih područja.

Posljednjih dana u hrvatskoj javnosti često se govori o problemima legalizacije 480.000 nezakonito sagrađenih objekata i što novi zakon koji je u pripremi treba propisati kako bi hrvatskim građanima izišao u susret i omogućio im manje traumatičan i stresan posao legaliziranja spornih objekata. Tako možemo čuti kakve sve glavobolje muče građane uz more, vlasnike velelijepih izdanja i apartmana, što ne odgovara slavonskim seljacima, ali do javnosti slabo dopiru problemi povratničkih sela pogođenih ratom, egzodusom, depopulizacijom i nerazvijenošću. Daleko od očiju javnosti rijetki stanovnici ovih sela preživljavaju na rubu egzistencije, a o značaju i procesu legalizacije spornih objekata skoro ništa i ne znaju. Koliko je legalizacija važna za mjesta uz more, i za slavonska obiteljska gospodarstva, važna je i za povratnička domaćinstva. Na tom prostoru o legalizaciji s velikom dozom straha i nesigurnosti razmišljaju tek povratnici organizirani u obiteljska poljoprivredna gospodarstva koji žive i planiraju živjeti od poljoprivrede, ali legalizacija je ozbiljan problem i ostalih domaćinstava koji imaju kuću, štalu, kokošinjac, svinjac, pomoćnu zgradu, ili objekt bilo koje druge vrste sagrađen, a da nije ucrtan i legaliziran. Vremena za razmišljanje i planiranje nema, jer svi stambeni i poljoprivredni objekti sagrađeni poslije 15. februara 1968. godine moraju do 30. juna 2013. godine biti legalizirani ili za njihovu legalizaciju podnijeti zahtjevi. Poslije toga, više nema legaliziranja dosad sagrađenih stambenih, gospodarskih, poljoprivrednih i pomoćnih objekata. Od tada svi bespravno sagrađeni objekti prestaju biti predmet prometa, što znači da se od tada više ne mogu prodati, darovati ili naslijediti. Osim toga, ovisno o državnoj volji postaju potencijalna meta raznih građevinskih inspekcija i mogućih rješenja za rušenje. Ozbiljna je to prijetnja za status srpskog stanovništva i njihove imovine, kako onih koji su se vratili u zavičaj, tako i onih koji žive u rasejanju, daleko od administrativne i zakonodavne stvaranosti hrvatske države pred ulazak u EU.

Dolje štala, gore soba

U Hrvatskoj je ukupno 90 posto nelegaliziranih poljoprivrednih objekata. Što se tiče povratničkih krajeva 80 posto stanovništva živi od poljoprivrede, a od njih 70 posto je malih poljoprivrednih i staračkih domaćinstava koji kroz poljoprivrednu djelatnost ostvaruju minimalne životne uslove. Samo je 30 posto ozbiljnijih poljoprivrednih povratničkih gospodarstava koji planiraju u budućnosti razvijati poljoprivrednu proizvodnju. Međutim, bez legaliziranih objekata ne samo da neće moći aplicirati na natječaje iz evropskih fondova, nego neće moći ostvarivati ni dosadašnje državne poticaje.

Međutim, situacija na terenu je krajnje loša i zabrinjavajuća.

– Legalizacija je za nas pretežak iskorak. Mi na području Bukovice, odnosno od Kistanja do Obrovca nemamo što legalizirati jer ne postoji ni jedna štala koja bi zadovoljila evropske standarde, ni po jednom osnovu. Mi još uvijek za štale koristimo stare i napuštene kuće, pojate, priručne zgrade po principu, dolje štala, gore soba. Imamo objekata koji su po 100 godina stari, koji su se već počeli rušiti pa ne možemo ni stoku unutra više zatvarati. Kada smo se vratili iz izbjeglištva, nekako smo to sklepali, popravljali da možemo koristiti, ali vrijeme je učinilo svoje. Takvi prostori za stoku nigdje ne mogu proći, priča nam Radislav Vučendić iz Žegara o katastrofalnoj stvarnosti Bukovice i Ravnih kotara, jednih od najplodnijih prostora Hrvatske.

–  Mi ovdje ništa ne znamo o EU. Mahom se vratio nepismen i neuk narod. Daleko smo mi od Evrope, mi idemo samo unazad. Od države smo zaboravljeni i zapostavljeni Onog trenutka kada uđemo u Evropu ovo naše selo će «riknuti» jer smo totalno nepripremljeni. Sve ove godine nitko nas ništa nije pitao, da li želimo, da li možemo, da li imamo sredstava. Imamo volje. Ovo je naša lijepa zemlja od koje smo nekada prelijepo živjeli, govori Radislav koji u svom obiteljskom gospodarstvu «Obrovac» ima 80 koza, 13 krava, tri konja i četvero magaradi.

Za svoje blago legalizirao bi Vučendić štalu, ali prvo je treba sagraditi.

– Gradio bih i ja. Vratio sam se da živim na svome i od svoga rada. Ali treba mi 600.000 kuna za izgradnju štale. Platio sam 4.000 kuna za izradu projekta kojim sam planirao povećati stado koza na 300. Poslao projekt u Zagreb i javili mi da je nedorečen. Kakva Evropa kada ja ne mogu ništa planirati. U budućnost ne smijem gledati, prošlosti se ne smijem sjećati, tek ujutro kada se probudim onda mislim što ću raditi. Ako krene ovako, neću imati druge nego ugasiti sve što sam godinama stvarao, kaže Radislav.

Legalizirati ili ne

Uspješan primjer poduzetničkog duha je Siniša Rašeta iz Donjeg Lapca koji se 2005. godine upustio u avanturu izgradnje štale od 350 kvadrata koja u lapačkoj sredini odaje dojam monumentalnog zdanja, koju naravno nije legalizirano. Ove godine počeo je na pašnjacima graditi nadstrešnicu od 400 kvadrata za 450 ovaca. Legalizacija ga tek čeka.

– Pokušavao sam legalizirati novoizgrađenu štalu ali sve bi me to po sadašnjim cijenama koštalo 35.000 kuna, preskupo, ističe Rašeta i dodaje da je podugačak popis radnji, dokumenata i računa što vlasnik mora uraditi i platiti da bi legalizirao svoje objekte.

Krenimo redom: prvo mora uraditi geodetsku podlogu koja nije ispod  3.500 kuna, kao i projekt postojećeg stanja za što mora angažirati arhitektu čija minimalna cijena iznosi 3 eura po kvadratu. Geodetska podloga predaje se u katastar za ucrtavanje, dok se s izrađenom potvrdom postojećeg stanja odlazi u ured za graditeljstvo grada ili županije gdje se izdaje rješenje o postojećem stanju, odnosno uporabna dozvola. U toj fazi procesa moraju se uplatiti komunalni doprinos jedinici lokalne samouprave i što je ona siromašnija, teže se odriče tog prihoda. Sljedeća stavka na spisku za plaćanje pri procesu legalizacije su Hrvatske vode kojima se plaća vodni doprinos koji u trećoj zoni gdje se nalazi većina povratničkih sela iznosi 0,89 kuna po kubiku. Ne smije se zaboraviti uplatiti ni naknada za legalizaciju koja minimalno iznosi par hiljada kuna i još niz drugih taksi, ovisno o slučaju. Kada se sve to zbroji u konačnici dolazimo do vrtoglave cifre koja se za 100 metara kvadratnih prostora poljoprivrednog objekta penje i do nekoliko desetina hiljada kuna. Prevedeno u praksu i brojke to znači, da će našim povratnicima koji u svom dvorištu i okućnici imaju štalu od 90 kvadrata, svinjac od 15 kvadrata, kokošinjac od 7,5 kvadrata, dvorišnu zgradu, pušnicu, kuću, legalizacija doći skuplje nego cijelo to njihovo devastirano domaćinstvo.

Novi zakon koji je u pripremi donosi nešto jednostavniju proceduru, ali cijena legalizacije je i dalje ostala visoka, a upravo ekonomski razlozi najveća su prepreka poljoprivrednicima. I dok je stambenim kućama komercijalno-turističkog karaktera tek nekoliko desetina metara dalje od mora dozvoljena legalizacija čije plaćanje njihovim vlasnicima i gazdama ne predstavlja veliki problem, tradicionalnim seoskim domaćinstvima prijeti nestanak jer za legalizaciju svojih nelegalnih zidova neće imati financijskih sredstava koje taj postupak iziskuje.

– Jednom prijatelju kompletna legalizacija za 450 kvadrata štale koštala je 70.000 kuna. Kod mnogih naših ljudi se javlja dilema da li legalizirati, ili ne. Ali naši građani nisu ni svjesni situacije ako ne legaliziraju, da će štale, pomoćne zgrade i kokošinjci biti otpisani, nepostojeći. Nažalost, nitko ljude na terenu ne informira o posljedicama stanja čiji nam se kraj sve više bliži, priča Siniša Rašeta i dodaje da je osnovni problem što u današnjem vremenu muči sve, pa i povratničko selo, možda i najviše, skupa legalizacija i prazni džepovi seljaka. Ekonomskim razlozima treba dodati i neriješene imovinsko-pravne odnose nad zemljištem.

Pomoć države

– Sve to zahtijeva sređivanje zemljišnih knjiga i dodatni novac naših sugrađana. Svjedoci smo velike parcelizacije zemljišta a ima slučajeva gdje se jedan objekt nalazi na dvije-tri parcele, što znači da su na tim parcelama različiti i vlasnici. Tu treba prvo pristupiti rješavanju vlasničkih odnosa, pa zatim objedinjavanju parcela kako bi se zadovoljilo uslovima prostornog plana po kojem bi se moglo dobiti rješenje o legalizaciji objekta. Što podrazumijeva dodatno angažiranje geodete koji mora izvršiti parcelizacijski elaborat koji košta još dodatnih 4.000 kuna, o složenoj problematici povratničkog sela i problemu legalizacije građevinskih objekata govori predsjednik VSNM Ličko-senjske županije Ilija Obradović i dodaje da je specifičan problem tih sredina što su mnoge građevinske dozvole koje su ostale po domaćinstvima nakon Oluje uništene i izgubljene, a da njihovi vlasnici prije rata svoje objekte nisu stigli ucrtati u katastar.

I dok je Slovenija deset godina prije ulaska u Evropsku uniju najveći dio svojih poljoprivrednih objekata legalizirala, Hrvatska nešto više od godinu dana prije isteka roka za legalizaciju svojim građanima šalje stidljive, nedostatne i nejasne informacije.

– Najveća krivnja pripada državi. Hrvatska kao da ne zna što bi radila s problemom bespravno sagrađenih objekata. Jasno je trebalo reći što država hoće i što može pomoći poljoprivrednicima u prilagodbi standardima Evropske unije, a što definitivno neće i što će biti zadaća i obaveza samih poljoprivrednika. Država je ipak ta koja kroji priču, a poljoprivrednici moraju odlučiti hoće li u toj priči učestvovati ili neće, ističe Obradović i poručuje da oni koji kroje budući zakon o legalizaciji imaju na umu socijalnu osjetljivost prema svim poljoprivrednicima, a posebno prema prostoru od posebne državne skrbi koji je socijalno mnogo osjetljiviji i čiji građani ne bi izdržali financijski teret ove legalizacije.

– Hrvatsko selo je u teškom stanju, ali povratničko selo je u još težem i beznadnijem položaju, ističe Ilija Obradović i napominje da bi građanima bila velika olakšica kada bi se oslobodili plaćanja komunalnih i vodnih doprinosa.

– Do sada država je pokušavala razgraničiti kvadraturu, ali nije imala petlje ići na ono mnogo važnije, da smanjuje cijene pojedinih stavki. Država nema puno prostora da utječe na visinu iznosa komunalnih doprinosa jer je to pod nadležnošću općina, gradova i županija, ali može u zakon unijeti klauzulu da objekti do 100 kvadrata koji služe za stočarsku proizvodnju budu oslobođeni plaćanja tih doprinosa, zaključuje Obradović.