Prošlo je punih mjesec dana od početka ratnih zbivanja u Ukrajini, u kojoj ruska vojska pokušava slomiti otpor ukrajinske obrane i uspostaviti sustav koji bi, po mišljenju Rusije, jamčio neutralnost Ukrajine u vojnom smislu. Unatoč svim nagađanjima i analizama, poprilično su nejasni konačni ciljevi ruskog političkog i vojnog vodstva u Ukrajini. Je li im cilj okupirati čitavu državu ili samo njen istočni i južni dio, ili pak dobiti priznanje ruskog priključenja Krima, neovisnost za dvije proruske pokrajine Donjeck i Lugansk i jamstva neutralnosti? Što nakon eventualne okupacije? Sve je izglednije da u Ukrajini neće biti ni brzog završetka sukoba ni brzog postizanja bilo kakvog sporazuma. Ukrajinski otpor i dosta teški zahtjevi Rusije u teritorijalnom smislu čine da se kraj krvavih sukoba ne nazire. Nijedna strana u ovom trenutku nije spremna pristati na zahtjeve druge strane. Ukrajinski otpor i ogromna materijalna pomoć zapada u vojnoj tehnici daju ukrajinskom vodstvu nadu da se mogu oduprijeti silovitim napadima. S druge strane, Rusi očito nemaju namjeru stati dok ne dobiju ono po što su došli, bez obzira na žrtve.
Najviše na što je ukrajinsko vodstvo spremno je odricanje od članstva u NATO savezu, ali i ta spremnost se dopunjava klauzulama kao što je “u bliskoj budućnosti” i pojašnjenjima da nije problem pristati na taj zahtjev kada NATO i ne želi Ukrajinu u svom članstvu. Svi teritorijalni zahtjevi Rusije glatko su odbijeni, što i ne čudi jer ukrajinsko političko vodstvo i nema mandat za takve pregovore. Kao i u svim drugim državama, teritorijalna cjelovitost zapisana je u ustavu i samo građani na referendumu mogu donositi takve sudbonosne odluke. U takvim uvjetima za očekivati je da će se ratne operacije nastaviti, jer ukoliko pregovori ne napreduju i zahtjevi se ne ispunjavaju, nema ni minimalnih uvjeta za privremeni ili trajni prekid sukoba.
Bez obzira na trajanje ratnog sukoba u Ukrajini, posljedice ruskog napada na Ukrajinu osjećat će se godinama, a izgledno i desetljećima. Od pada prvih raketa na Ukrajinu u rano jutro 24. februara mnogi se pitaju je li počeo treći svjetski rat. U uvjetima potpune svjetske globalizacije, rat u Evropi u kojem sudjeluje Rusija kao nuklearna sila bez problema se može definirati kao moderni svjetski rat. Zanimljivo je da je za mnoge evropske čelnike rat u Ukrajini prvi ratni sukob u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Za njih kao da rat u Jugoslaviji nikada nije postojao.
Globalna povezanost i transfer (dez)informacija pretvorili su rat u Ukrajini doista u globalni rat, s globalnim posljedicama u vidu ekonomskih poremećaja i nesigurnosti. Rat u evropskom susjedstvu ubacio je EU i države članice u potpuno novi kolosijek. Umjesto grozničavih utopijskih rasprava o zelenoj tranziciji s potpuno nerealnim ciljevima, započinju se potpuno nove, one o naoružavanju i jačanju sigurnosti. Politike koje su do jučer smatrane agresivnima i populističkima danas su potpuno prihvatljive. Dok je do jučer vladavina prava u Poljskoj i Mađarskoj bila najveći problem EU-a, a tim dvjema državama se prijetilo oduzimanjem sredstava i kažnjavanjem, danas je situacija poprilično drugačija. Od početka rata u Poljsku je ušlo više od dva milijuna izbjeglica iz Ukrajine, a u Mađarsku 300.000. Teško je za očekivati da će se u takvim uvjetima odlučivati o zaoštravanju odnosa s državama koje su pokazale golemu solidarnost s ukrajinskim izbjeglicama i koje su time dobile ogroman politički kapital. Dugogodišnje upiranje prstom u te zemlje zbog odbijanja primanja izbjeglica s Bliskog istoka i iz Afrike sada u potpunosti gubi smisao. Štoviše, sve istočne članice EU-a pokazale su nevjerojatnu političku inicijativu u osiguravanju podrške Ukrajini, od zahtjeva za slanjem oružja do lobiranja za brzo članstvo Ukrajine u EU-u. Nema sumnje da će politički kapital koji su stekle Poljska i Mađarska maksimalno iskoristiti za redefiniranje svog položaja unutar Unije.
Rat je u potpunosti deformirao i političke odnose u Hrvatskoj i zamrznuo bilo kakvu političku raspravu koja se odnosi na funkcioniranje države. U uvjetima kada se ministri uhićuju, a značajan dio Vlade je pod istragama, ratna zbivanja vladajućoj većini dolaze kao naručena. Treba se poprilično namučiti kako bi se u domaćim medijima pronašle teme od vitalnog interesa za hrvatske građane. Naravno, u uvjetima globalnih poremećaja i građani su spremni zahtijevati manje i pristati na smanjenje standarda i kvalitete života. Samo tako se može rastumačiti to što trenutna hrvatska vlada i dalje opstaje. Činjenica je da su globalne krize oduvijek bile savršena prilika za korumpirane i nesposobne političke režime da zamagle vlastitu nesposobnost i u uvjetima nesigurnosti osiguraju nastavak svoje vladavine.
Iza nas su vremena u kojima su ključne političke teme bile one gospodarske, egzistencijalne, i one se još dugo neće vratiti. Pokušaji da se Hrvatska iščupa iz čvrstog stiska korupcije i bezidejnosti bit će još teži, a Evropska unija, koja nam je sve ovo vrijeme bila sigurnosna mreža za spašavanje, okreće se pitanjima i financiranju projekata koji neće imati gotovo nikakvog učinka na razvoj Hrvatske i dobrobit hrvatskih građana.
