Hrvatski sustav javnog zdravstva ima tu nesreću da ga iz mandata u mandat vode takvi pojedinci za koje je isprva teško procijeniti jesu li korumpirani ili prirodno nadareni za proizvodnju štete, ali zahvaljujući kojima zdravstvo iz godine u godinu zapada u nove dubioze i dugove. Niti se dugovima vidi dno, niti se u zdravstvu vidi svjetlo na kraju tunela, osim onoga u vidu novih poskupljenja participacija i povećanja doprinosa, za što vladajuća “struka” svesrdno navija. S obzirom na to da takav scenarij predstavlja izlaz samo uskom krugu političkih alkemičara, a svima ostalima novi kamen oko vrata, složit ćemo se da je stanje u javnom zdravstvu i više nego zabrinjavajuće.

Stanjem u tom sektoru ne bi se nitko pošteno ni bavio da svako malo u medijima ne izroni priča o djeci oboljeloj od rijetkih bolesti čije liječenje ne pokriva HZZO, nakon čega se osnivaju posebne komisije, pa se nekoj djeci odobrava, a nekoj ne odobrava liječenje. Financiranje takvih lijekova redovito je problem. Pritom su rješenja koja pronalazi trenutni resorni ministar Milan Kujundžić ponekad potpuno suluda, a upravo u tu kategoriju spada i posljednja odluka Ministarstva zdravstva po kojoj će se novac za liječenje rijetkih bolesti prikupljati od donacija građana. Prevedeno na rječnik nas smrtnika, država je osnovala državni dobrotvorni fond za financiranje inovativnih lijekova za rijetke bolesti u koji ćemo uplaćivati mi, građani, nakon što nas Kujundžić pozove da budemo solidarni i milosrdni prema oboljelima. Tako je ministar jednim potezom, koji nije zapamćen u modernoj povijesti, odgovornost za zdravstvenu skrb prema oboljelima prebacio s države, koja je plaćena da se time bavi, na građane koji su za to već jednom platili.

Građani su ovakvim potezom opravdano izluđeni, tim više što se sustav za koji izdvajamo 21 milijardu kuna godišnje koristi bolesnom djecom kao monetom za potkusurivanje, a da nije učinio ništa da samostalno riješi problem: osigura novac za liječenje i provede analize korisnosti inovativnih i eksperimentalnih lijekova čije su cijene naprosto nevjerojatne, a omjer koristi i nuspojava za neke od njih gotovo u potpunosti nepoznat.

Šira javnost imala je priliku mjesecima pratiti potresne priče očajnih roditelja djece oboljele od rizičnog neuroblastoma ili pak spinalne mišićne atrofije za koju samo jedna doza lijeka košta nevjerojatnih 604.000 kuna, a da bi liječenje oboljele djece dalo rezultate ona bi trebala primiti pet do sedam doza takvoga lijeka godišnje. Jasno je da se radi o ogromnom novcu, a umjesto da s farmaceutima traži rješenje da se lihvarske cijene lijeka dovedu u razumne okvire i u državnom proračunu osigura dovoljno prostora za liječenje, država gubi vrijeme na stvaranje neviđenih modela financiranja koji ni u najluđim snovima ne mogu polučiti potrebne rezultate kako bi se bolesnoj djeci pomoglo efektivno i na vrijeme.

Pitanje skupih lijekova polako se pretvara u jedno od strateških državnih pitanja s obzirom na troškove koje stvara i na njega se treba odgovarati primjenom najviših stručnih standarda, a ne primjenom populističkih mjera, što osnivanje javnog fonda u koji bi uplaćivali osiromašeni studenti, radnici i penzioneri svakako jest. Šokantni su podaci koje je u tom pogledu iznijela poznata stručnjakinja za zdravstvo Nataša Škaričić, a odnose se na Fond za skupe lijekove koji postoji već 12 godina. Taj je Fond u samo četiri prve godine sa 24 milijuna kuna potrošnje skočio na 400 milijuna kuna, a od 2015. do 2016. godine skočio je sa 747,436.776 na 933,513.160 kuna rashoda HZZO-a. U 2016. godini je Zavod na skupe lijekove potrošio trećinu iznosa koju je dao za cijelu primarnu zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, a isti je omjer potrošnje i u odnosu na sve lijekove na recept.

Sasvim je razvidno da potreba za skupim lijekovima raste kao i pritisak javnosti da ih se nabavi potrebitima, a Kujundžić u postojećem sustavu ne može pronaći dodatna sredstva jer oni koji su se već ugurali u njega ne misle izaći kako bi se stvorio prostor za ovakve izdatke. Praktički je javna tajna da su HZZO-ove liste osnovnih lijekova, a to su oni koje pokriva osiguranje, prepuni nepotrebnih i nedjelotvornih lijekova, što pokazuje istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu “Plos van”. Istraživanje, čije rezultate na svjetlo dana iznosi novinarka Škaričić, pokazalo je da se na HZZO-ovoj listi esencijalnih lijekova nalazi čak 34 najčešće propisivana lijeka koja su izbačena ili odbijena u esencijalnoj listi Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), da kod čak 10,4 posto lijekova sa specifičnim indikacijama rizik mogućih nuspojava nadilazi koristi, a da je na lijekove koji su izbrisani s liste SZO-a, a nalaze se na listi HZZO-a, Zavod u godinu i pol dana potrošio 40 milijuna eura. Kontrolor HZZO-a dr Dražen Gorjanski objavio je na Kongresu vještaka HZZO-a 2016. godine podatak da preko 70 posto potrošnje antipsihotika i antikonvulziva u Osječko-baranjskoj županiji odlazi na of lejbl propisivanje, dakle na ordiniranje terapije izvan odobrenih indikacija i smjernica HZZO-a.

Kada se svi ovi milijuni eura, koji se bacaju u vjetar kako bi neki poslovni partneri i farmaceuti zgrtali profit, na kraju zbroje, postaje sasvim razvidno koliki je prostor da se teške životne priče bolesne djece riješe bez javnog cirkusa i ponižavanja roditelja, ali i cjelokupne javnosti. No profiti onih koji iz sjene upravljaju zdravstvenim politikama preveliki su da bi ikome od njih ičiji životi predstavljali preveliku prepreku. Zato će građani još jednom poslužiti kao sredstvo za pranje ruku, još jednom će po načelu osjećaja krivnje krenuti šešir za milodare, pa ako uspijemo spasiti živote, uspijemo, a ako ne, bit ćemo krivi mi, a ne oni koji su plaćeni da takve probleme riješe na vrijeme. Nažalost, još uvijek je premalo onih koji uviđaju svu dubinu manipulacija i korupcije u zdravstvu koja nas dovodi u ovakvo stanje u kojem se svakodnevno moramo doslovno boriti za nečiji život. Ostaje nam da se nadamo da će na čelo sustava na vrijeme doći netko kojem su građani i javno zdravstvo na prvom, a ne na zadnjem mjestu, kao što je to slučaj danas.