Još gori dio Dalmacije, koju je zahvatio najveći požar u novijoj povijesti. Izgorjelo je oko 140 hektara raslinja, nekoliko kuća, stotinjak automobila i požar je zaustavljen na samim vratima drugog po veličini hrvatskog grada – Splita. Od požara koji se širio brzinom munje i koji je uz pomoć vjetra preskakao s mjesta na mjesto branili su svi. Prije svega nekoliko stotina vatrogasaca koji su u pomoć svojim kolegama dohitali iz skoro cijele Hrvatske, stanovnici sami, pripadnici Torcide i Bad Blue Boysa, pripadnici Hrvatske vojske. Samo jedna ljudska žrtva je platila glavom tu strahotu i to od srčanog udara vidjevši kako vatra guta maslinik u koji je uložio sav životni trud. Osamdeset vatrogasaca je lakše i teže ozlijeđeno jer oni su, iako ne baš do kraja organizirani, 48 sati bez prekida ulazili direktno u vatrenu stihiju. Prvi dan, kada je požar najviše divljao zaleđem i predgrađima Splita, kanaderi nisu mogli djelovati, jet je žestoka bura stvarala velike turbulencije, pa je postojala opasnost da se koji avion ne sruši, a to bi bila još jedna od šteta koja je u svakom slučaju teško mjerljiva. Drugi dan sva tri aviona gasila su vatru, jer je četvrti u kvaru i treba popravak koji stoji oko 50 hiljada dolara, kojih navodno nema. Međutim, mali državni avion nepotrebno je u tri dana po nekoliko puta premašio sumu od 50 hiljada kojih nema za popravak po život važnog aviona.

Državnim avionom je ekipa ministara, zajedno s dijetetom predsjednika Sabora, letjela u London da gleda finale Wimbledona u kojem su igrali Čilić i Federer. Zamislite, tada se Čilić, koji nema nikakve veze s Hrvatskom (jedino se izjašnjava kao Hrvat i na temelju toga igra za hrvatsku reprezentaciju, međutim, rođen je u BiH, a živi u Monaku i tamo plaća porez) usudi se izgubiti od najboljeg igrača svijeta.  Avion se nije niti ohladio, a naša predsjednica, preplanula od kvarcanja koje je obavila dan ranije u jednom zagrebačkom salonu, sjela je u njega i odletjela na neformalni sastanak trilaterale predsjednika Austrije, Slovenije i Hrvatske. Oko Splita već je opasno gorilo i ljudi su se borili s vatrom i umjesto da se odmah vrati i pohita u Split i građanima ako ništa drugo da moralnu podršku, ona je, preplanula od umjetnog sunca, popravila frizuru i ničim izazvana izjavila u Salzburgu  da je Hrvatska vojska zakazala jer nije odmah krenula u borbu s vatrom! Na tu njenu izjavu ministar obrane, koji je među prvima priskočio u pomoć i sam gasio vatru, te kada je onaj koji je dužan izdati zapovijed da se pridruži i vojska, a to je glavni vatrogasni zapovjednik, zapovjedio da vojska osigurava požarište, jer vojska i nije obučena za gašenje vatre, na vatreni front došla je i vojska. Predsjedničina izjava toliko je pogodila ministra obrane Krstičevića da je odmah dao neopozivu ostavku i jednostavno postao nedostupan javnosti. Sam Krstičević je skoro 48 sati nesebično pomagao u gašenju noseći vatrogasna crijeva i druge potrebne stvari. Tada, već debelo u drugom danu, kada je vatra već skoro ugašena, na licu mjesta se želio pojaviti i predsjednik Vlade. Avion je iz Austrije doletio u Zagreb da Plenkovića prebaci u Split, ali pošto u Splitu nema niti jednog automobila dostojnog za predsjednika Vlade, iz Zagreba je krenula njegova limuzina s vozačem da bi ga vozikala po Splitu i okolici. Ne znamo da li je i službeni automobil morao platiti skupu cestarinu do Splita i natrag.

Odmah po dolasku u Split zaiskrilo je i u samom vrhu hrvatske vlasti, jer je premijer izjavio da ostavka ministra obrane Krstičevića ne dolazi u obzir. Nakon izjave da je požar bio atraktivan za građanstvo i novinare, jer je u opasnosti bio Split (!?), sjeo je u avion i odletio u Zagreb, a avion je nakon toga poletio za Salzburg po predsjednicu. Taj isti avion koji je u tri dana preletio cijelu Evropu i potrošio daleko više novaca nego što košta popravak pokvarenog kanadera, predsjednicu je doveo do Splita u čijoj okolici nije znala odgovoriti novinarima kakva bi bila uloga vojske u vatrenoj stihiji i po čemu je njoj kriv bio ministar.

Razmišljam što bi se dogodilo da je vrh vlasti došao na mjesto događaja prvi dan. Možda bi ih ogorčeni narod koji je doživio da vatrogasci na požarište dolaze bez vode od gnjeva i izviždao. Ni to čak nije važno, oni su trebali prekinuti sve aktivnosti i stanovništvu Splita i okoline dati, ako ništa moralnu podršku, a ne „nakon boja obići front“.

Uzroci katastrofe, koja dok ovo pišem još uvijek traje, nepoznati su. Prvo se pretpostavljalo da je zbog jake bure došlo do spajanja žica dalekovoda, koje izaziva iskrenje. Međutim, ta pretpostavka je otklonjena i pretpostavlja se da je to djelo ljudskih ruku.

Hrvatski časnici, među kojima ima i bivših oficira takozvane srbočetničke JNA, njeni nekadašnji oficiri koji bi po toj logici isto tako onda bili „srbočetnici“, spekuliraju svašta. Među njima je jedan koji ima najbujniju, možda i bolesnu maštu. On smatra da to čine Srbi koji mrze Hrvatsku. Možda je čovjek u pravu i ja tvrdim da Srbi topom pucaju po Zagrebu, i to svaki dan točno u podne s Griča.