Usitnjene poljoprivredne parcele i neriješeni imovinsko-pravni odnosi nad njima realnost je naših seljaka pred ulazak u EU
Po vlasnike poljoprivrednog zemljišta uoči ulaska u EU sve je krenulo po zlu. Prošle godine suspendiran je zakon o poljoprivrednom zemljištu, osnovana agencija prije dvije godine nije niti profunkcionirala, usitnjene i rascjepkane parcele, s malom ili nikakvom proizvodnjom, neriješeni imovinsko-pravni odnosi bez konzistentne poljoprivredne politike ne nude uspješnu kartu hrvatskim seljacima u EU. Da je situacija u Hrvatskoj, gdje svi sve znaju o poljoprivredi, sve alarmantnija, govore i statistički podaci da poljoprivredne površine u Hrvatskoj s rascjepkanim parcelama donose dvostruko manje urode od Austrije i Njemačke, zemalja s kojima se volimo mjeriti. Na takvim parcelama proizvodnja je znatno skuplja, a obrada puno složenija. Pri poljoprivrednoj proizvodnji na 20-30 mjesta, seljak mora voditi evidenciju što je gdje posijao, a nerijetko se zna dogoditi da netko i zaore tuđu parcelu. Sreću poljoprivrednicima ne donose ni neriješeni imovinsko-pravni odnosi u gruntovnici. Tamo gdje je puno vlasnika, dogovor je gotovo nemoguć, a na tim, nekadašnjim poljoprivrednim površinama, raste šikara. Poslije neslavne propasti na Ustavnom sudu HDZ-ovog zakona o poljoprivrednom zemljištu, seljaci se slažu u jednom da država ne može ograničavati vlasništvo nad parcelama, ali da mora imati mehanizam kojim će te iste parcele privesti namjeni. Zemlju, po suvremenoj, evropskoj poljoprivrednoj politici, mora obrađivati kvalificirani poljoprivrednik, a vlasnik zemljišta treba ubirati rentu od te zemlje. U Hrvatskoj to je još uvijek na usmenoj, dogovornoj razini vlasnika i onoga tko obrađuje zemlju, a da ne govorimo o zaokruženoj agrarnoj cjelini kao što su sustavi za navodnjavanje i uređene kanalizacijske mjere, što na hrvatskim rascjepkanim poljoprivrednim površinama može biti samo san.
Državna ograničenja
Poslije svih ovih godina pogrešnih agrarnih politika, hrvatsko seljaštvo uviđa da bi poljoprivredna proizvodnja bila efikasnija da smo devedesetih zadržali ono što je socijalizam ostavio iza sebe, velike, okrupnjene površine na kojima je bila moguća primjena suvremene mehanizacije širokog zahvata pomoću koje se smanjuju i troškovi proizvodnje. Efikasna i profitabilna poljoprivredna proizvodnja konkurentna proizvodima u EU, moguća je samo s okrupnjenog poljoprivrednog zemljišta. Članice EU iz našeg okruženja, Mađarska, Poljska i Češka, na vrijeme su to shvatile i primijenile već uhodan animacijski model. Međutim, u Hrvatskoj godinama vođena socijalna, a ne razvojna politika, svrstala je poljoprivredu među posljednjima na listi prioriteta. Seljaci se pitaju da li je potrebnije postaviti modernu kanalizaciju kroz selo ili suvremeni nogostup, ili pak, okrupnjavati poljoprivrednu površinu oko sela, bez čega će to isto selo, i s novom pješačkom zonom i kanalizacijom, polako propadati. Vremena za promjene uoči ulaska u EU, sve je manje, novca nema, a problemi agrara i dalje se uredno guraju daleko pod tepih. Samo u uređenoj Evropi proces okrupnjavanja zemljišta trajao je sedam godina. Seljaci se pitaju, imamo li mi vremena ili smo prokockali i posljednju šansu za promjenama. Najveći teret odgovornosti za ovakvo stanje sasvim sigurno snosi država koja je postavila previše okvira koji ograničavaju okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta. Dvostruko oporezivanje, geodetski elaborati, složene i dugoročne administrativne procedure, nisu lijek za nesređeno imovinsko-zemljišno stanje koje se u zemljišnim knjigama nije mijenjalo od početka 20 stoljeća, od kada su se već na toj zemlji nauživale i naradile tri generacije. Seljake zanima, ima li država uopće volje okrupnjavati poljoprivredne površine. Na kraju svih izrečenih problema, nova vlada u decembru prošle godine, umjesto hitnih protupožarnih mjera, jedinicama lokalne samouprave uputila je šturi dopis, odluku o zamrzavanju svih postupaka nad državnim poljoprivrednim zemljištem. Bio je to posljednji u nizu udaraca poljoprivrednim nastojanjima u Udbini, drugoj po površini općini u Hrvatskoj. Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem donijet je 2003. godine, i otada su provedena dva natječaja za zakup, prvi natječaj iz 2008. godine je poništen, dok je drugi od prošle godine blokiran odlukom Ministarstva poljoprivrede. – Već pola godine natječaj je na ledu jer nismo odabrali najboljeg ponuđača. Tražili smo očitovanje od Ministarstva poljoprivrede. Oni su različito tumačili zakon i pismeno nam nikada nisu odgovorili. Zatim su uslijedili izbori i stanka. Nakon formiranja nove vlade, situacija je još gora nego što je ranije bila. Ne možemo doći do pomoćnice ministra, čak ni do načelnice sektora. Slali smo požurnice ministru, ali odgovora nema, ističe savjetnik načelnika općine Udbina Stanko Momčilović.
Pogodovanje krupnom kapitalu
Po još uvijek važećem zakonu, po kojem je raspolaganje poljoprivrednim zemljištem zaustavljeno, pri natječaju za zakup na 5-20 godina kojeg provodi jedinica lokalne samouprave prednost imaju nositelji OPG-a koji su dvije godine u sustavu PDV-a i u Upisniku poljoprivrednih gospodarstava, te koji ostvaruju pravo iz radnog odnosa radom u poljoprivredi. Drugi po prednosti su nositelji OPG-a koji su u sustavu PDV-a, a ostvaruju radni odnos radom izvan poljoprivrede, a poljoprivreda im je dopunska djelatnost, treći su trgovačka društva registrirana za obavljanje poljoprivredne djelatnosti, dok su četvrti ostale fizičke i pravne osobe koje su izvan sustava PDV-a, a to su uglavnom povratnički OPG-ovci. Problem nastaje kada se na takve natječaje jave subjekti koji dolaze izvan područja općina i gradova koji provode natječaj i ponude dvostruke više cijene koje lokalni OPG-ovci ne mogu zadovoljiti. Krupni kapital prednost ima i na natječaju za koncesiju kojeg po dogovoru s općinama i gradovima provodi Ministarstvo poljoprivrede i gdje se zemlja na korištenje daje na 50 godina.
– Jako je teško i nezahvalno odlučiti koga izabrati na temelju raspisanog natječaja. Dešava se da poljoprivrednik ne može dobiti na korištenje blok zemljišta s natječaja pokraj svoje kuće, nego ga dobiva neko trgovačko društvo iz Dubrovnika koje je dalo bolju ponudu. Sadašnji zakon pruža širok prostor za poništavanje natječaja jer dešava se da određeni subjekti dignu cijenu i prijave se na sve blokove zemlje, a da i ne znaju gdje se ona nalazi. Također, natječaj može biti poništen ukoliko na parcelama predviđenima za oranice ima velikog raslinja. U tom slučaju te parcele netko prvo mora privesti svrsi, pa tek ih onda staviti u natječaj, objašnjava referent za poljoprivredu u općini Udbina Milan Uzelac.
Nered i nerad
Svoju životnu priču obilježenu zemljom, natječajima, znojem i mukotrpnim radom ima poratni poljoprivredni pionir na Udbini Dinko Šimunović koji se 1997. godine doselio u Liku i među prvima počeo obrađivati Krbavsko polje da bi nakon nekoliko godina postao drugi proizvođač raži u Hrvatskoj.
– Na vrhuncu svoje proizvodnje kupio sam svu potrebnu poljoprivrednu mehanizaciju. Imam poljoprivrednu školu i tri godine fakulteta, otac mi je agronom, sin poljoprivredni tehničar. I sada smo dovedeni do ruba propasti, započinje Dinko Šimunović i nastavlja: «Prvo nam je općina Udbina, iz godine u godinu produživala ugovor o zakupu, što je neozbiljno ukoliko netko misli imati produktivnu proizvodnju jer u tom vremenskom okviru, ne može se planirati, organizirati plodored, gnojiti po pravilima. Sve ispod pet godina je čisto robovanje.»
Zatim je došla 2009. godina kada je na vrata Šimunoviću pokucala poljoprivredna inspekcija i utvrdila da katastarske čestice koje mu je općina dala po ugovoru, nisu odgovarale katastarskim česticama zemlje koju je obrađivao. U Ministarstvu su bili jasni, Šimunović je morao vratiti sve dotadašnje iskorištene poticaje što je iznosilo 276.000 kuna. Dok ne vrati taj novac, Šimunović više nema pravo na poticaje.
– Općina svih tih godina nije me uvela u posjed, zatim je stigla inspekcija. Nikoga nisam slagao, ni prevario, a ispalo je da sam uzurpirao zemlju na koju nisam imao pravo. Samo želim raditi. Više nemam pravo ni na što. Toliko sam razočaran da ne mogu opisati. Došao sam u situaciju da nemam od čega živjeti. Bez poticaja na Krbavskom polju nema proizvodnje. Borim se na sve strane. Cijelu sam Krbavu drugima posijao, a ja nemam praktički ništa. Nekada sam obrađivao 450 hektara Krbavskog polja, ove godine sam posijao samo 50 hektara moje bivše zemlje za koju nemam papire, kaže Šimunović i ističe da je prinuđen kupovati privatnu zemlju po cijeloj Hrvatskoj. Tako je u selu Šaš, po jeftinoj cijeni, za 1.000 eura po hektaru kupio zemlju od Srba koji se nisu vratili u zavičaj.
– Tu zemlju trebate vidjeti kako izgleda. To je sramota za gledati, a od kada je napravljen program raspolaganje poljoprivrednim zemljištem 2003. godine, svuda vlada nered i nerad. Pitamo se, kakva je uloga Agencije za poljoprivredno zemljište. Kažu, da u Agenciji ima 40 zaposlenih koji će raspisivati natječaje za cijelu Hrvatsku. Možete zamisliti, koliko će to sporo ići. Čujemo da će početi raditi tek od oktobra, znači, nama će propasti i jesenja sjetva. Poljoprivreda ne može čekati i apsurdno je da ta zemlja stoji. Stječem dojam da zbog manjka novca u budžetu, vlada želi što manje zemlje dati poljoprivrednicima na obradu jer tako neće biti obavezna davati poticaje, naglašava svoje sumnje Šimunović.
Nespremni za EU
– Do sada se uvijek nekoga čekalo i govorilo se da se čeka neki strateški partner. Tko bi trebao biti taj strateški partner na Udbini? Todorić, možda? A što ćemo mi mali koji ne možemo konkurirati tim strateškim partnerima. Zemlja je jedino sredstvo koje je još ostalo načelnicima malih općina za razne manipulacije, pogodovanja ili bar kupovanje glasova. Doći ćemo u situaciju da će netko iz Slavonskog Broda zato što je ponudio veću cijenu obrađivati zemlju na Udbini, ogorčen je Šimunović. – Ona prije Vlada bila je opterećena sama sobom, ova nova je spora i troma. Nama je Evropa pred vratima. Ne znam koga upozoriti da naša zemlja još nije upisana u Arkod i da prema tome u Evropskoj uniji na tu zemlju nećemo moći dobivati poticaje. Što ćemo s državnom zemljom koja nije podijeljena, da li će ona biti u Arkodu, pita se Šimunović.
– Ako ćemo poštivati sve hrvatske propise i zakone, apsolutno smo nespremni za Evropu i mislim da će jako teško uspjeti bilo koja proizvodnja bazirana na poljoprivrednom zemljištu. Pitanje vlasništva do sada nije bio predmet aktualiziranja problema koji je očigledan. Imamo puno neriješenih pitanja vlasničkih odnosa nad privatnom zemljom, zemljom u suvlasništvu koju nije moguće dati na korištenje, zemljom koja se još uvijek vodi pod općenarodnom imovinom, a što će tek biti s imovinom nekadašnjih poljoprivrednih zadruga čiji prijenos vlasništva moraju obaviti općinska državna odvjetništva, koja to još uvijek ne rade i pitanje je kome će ta zemlja jednog dana pripasti. Nama u Udbini poljoprivreda je osnovna proizvodna grana, ali ovako tretirana ona u EU neće opstati, ističe Stanko Momčilović.
U stanju tipičnom za bolesnika pred samu smrt, hrvatsko selo ulazi u EU. Uskoro nepripremljeni i neorganizirani uplovit ćemo i u zajedničku evropsku poljoprivrednu politiku, a 2014. godine očekuju nas i izravna plaćanja iz EU poljoprivrednog fonda gdje su jasno dani kriteriji koje hrvatsko selo ne ispunjava. Našim poljoprivrednicima bit će tada uzalud i sva kupljena mehanizacija, planovi i snovi koje su godinama snivali o budućnosti u Evropi. Bez zemlje za rad, ostat će im samo nagomilani krediti koji im vise o glavi.
