Sašo Aluševski: Uskoro neću biti Makedonac

Piše: Bojan Munjin

Zamislite da vam neka država nametne zahtjev da se vaša zemlja ne može više zvati onako kako se prije zvala i da se vaš jezik zove drugačije nego kako se prije zvao. E, mi smo argumentom sile to prihvatili. To je s jedne strane tako nadrealan kontekst, a s druge, evo ga, pred našim očima. To je suvremeni genocid
Sašo Aluševski

O makedonskoj kulturi, njenoj umjetnosti, atmosferi i stanju duha ne čuje se puno. O tom posebnom splinu, zadovoljstvu svakodnevicom, ne nužno vezanom za neku posebnu politiku, kao i kvalitetom života među puno malih stvari, koje razveseljavaju ili nas čine depresivnim, razgovaramo s makedonskim konceptualnim umjetnikom Sašom Aluševskim.

Kako diše makedonska umjetnost danas i gdje je srce njene vitalnosti?

Svakako imam ograničenu percepciju, jer ne pratim baš sve, ali prvi mi je poriv da kažem da makedonska umjetnost danas diše – na aparatima. Subjektivno, doživljavam da je ta umjetnost iscrpljena, da se koprca između kreativnog poriva i pokušaja da se preživi na bazičnoj razini. Postoji velika grupa mladih koji još nisu sazreli, ali sebi želim reći da oni obećavaju.

Muzički, filmski i kazališni festivali su vidljivi u Makedoniji. Ima li ih dovoljno?

Pa ovisi što to znači, dovoljno. Postoji masa festivala i njihov broj ne ide u prilog tezi da kvantiteta proizvodi kvalitetu. Ali, ima i dobrih sadržaja. Tu nam je MakeDox, Festival kreativnog dokumentarnog filma, kome sam dao dio svog DNK, još od vremena kad je on bio jednoćelijski organizam, za koji smatram da je napravio ozbiljne i skoro neočekivane promjene na mnogim umjetničkim razinama i van Makedonije. Modeli koje smo tamo predstavili, kloniraju se u regiji i šire. Tu je i Cinedays, festival evropskog filma. A ima jedna genijalna ekipa koja radi Filozofski filmski festival i radi ga jako dobro. Festival Mlad otvoren teatar (MOT) tradicionalno donosi svježinu, ali, ironično, postaje sve stariji i zatvoreniji. Možda je to i prirodno. Muzičke festivale skoro više da i ne pratim, to je sad u resoru moje kćeri, ali ponekad čujem neke mlade genijalne bendove. Ukratko, ima, nađe se ponešto, ali nije baš zgodno reći da kultura sija, naprotiv, ona tone.

Argument sile

Ima li novosti na području umjetničke fotografije kojom se baviš?

Volio bih da zloupotrijebim ovu priliku, da promoviram akciju koju sam prije par godina počeo s mladom ekipom, koju sam malo i pogurao i poučio, pa ove godine lansiramo nešto što je i u svijetu rijetkost – festival alternativne fotografije – Zrno. U biti, slavimo, učimo, poučavamo i njegujemo stare, plemenite fotografske procese. I za sada prolazimo bolje no što smo se nadali.

 Kako se kroz radove makedonskih umjetnika, naročito onih mlađe generacije, vidi makedonsko društvo?

Angažiranost se nekako potrošila, ispuhala se krajem 2017. godine, kada smo imali takozvanu obojenu revoluciju, jednu od onih koje su diljem svijeta nalik jedna na drugu, i nakon kojih, kad se ljudi osvijeste – u onome čega su bili sudionici – već je prekasno. Ono što se kolokvijalno naziva politikom, u stvari je kriminal, koji je duboko uvučen u to što se zove „kultura“. Kroz rad mladih nadolazećih autora i autorica dobro se vidi pustoš u kojoj se oni formiraju. Kod njih vidim jedan otuđen i distancirani svjetonazor, sa čestim izletima u neke vesele bizarnosti, bez naročite dubine. Ili su to duhovite opaske ili pak djela koja su unaprijed koncipirana tako da kratko traju. To je odraz generacije odrasle ispred ekrana, ali je to i odraz svijesti ili intuicije da je kriminalno okruženje nešto protiv čega se ne može.

Kroz rad mladih nadolazećih autora i autorica dobro se vidi pustoš u kojoj se oni formiraju. Kod njih vidim jedan otuđen i distancirani svjetonazor, sa čestim izletima u neke vesele bizarnosti, bez naročite dubine.

Kako vidiš stanje duhova u Makedoniji danas? Što je ljudima važno, što ih boli i nervira i gdje pronalaze sreću ili nadu?

Duhovi od prije sto godina su na slobodi i oni haraju. Ovo, zasigurno neće lako da prođe kod čitalaca, jer znam, o tomu se u medijima ne govori, jer to nije dio službenog narativa. Nakon balkanskih ratova makedonski narod je bio podijeljen na tri dijela. Ta je populacija bila žrtvom genocida o kom se naravno nije govorilo i ne govori. Danas je jako slična situacija. Vjerujem da je osnovni ljudski poriv da reagiramo na nepravdu. Radi se o tome da se zadnjih godina završava proces započet davno i uskoro neću više moći da se identificiram kao Makedonac. Meni i ljudima poput mene, koji su se doživljavali građanima svijeta prije recimo 15 godina, nasilje koje je postalo svakodnevica ostavilo je dubok trag u nevjerojatnom pejzažu – u Evropi, 2022. godine. Ali to je realnost.

Kako konkretnije rečeno izgleda takva realnost?

Pa zamislite da vam neka država nametne zahtjev da se vaša zemlja ne može više zvati onako kako se prije zvala i da se vaš jezik zove drugačije nego kako se prije zvao. E, mi smo argumentom sile to prihvatili. Bar su to prihvatili ovi koji se smatraju vođama. To je s jedne strane tako nadrealan kontekst, a s druge, evo ga, pred našim očima. To je suvremeni genocid. To je današnje tamno lice Evrope. A ljudi su i dalje siromašni. U novčaniku i duhom. Ljudi se iz Makedonije masovno sele i ne dominantno zbog financijskih razloga. To je više zato što živimo u trećerazrednoj koloniji, ne metaforički, nego doslovno. Sustav ne funkcionira ni na papiru, a u stvarnosti vladaju brutalni kriminalci bez imalo milosti.

Koliko je teško danas nositi se s vlastitim pesimizmom?

Svjestan sam da ću danas biti etiketiran kao konzervativni desničar, kao što sam samo prije desetak godina bio etiketiran kao liberalni ljevičar. Ali ne mislim da je to zbog toga što su se moja stajališta bitno promijenila. Naprotiv, na globalnoj razini ljevica je otišla u tešku zadrtost i rigidnost. Liberalni ljudi su oni koji stvarnost promišljaju svojom glavom, a danas ti „liberali“ samo ponavljaju ono što im je rečeno, misle kako im je naređeno i to je nešto neviđeno u novijoj povijesti. Radi se o slijepim vjernicima i to je za društvo jako opasno i to smatram ogromnim problemom današnjice. Riječ je o armiji neke vrste zombija koji su spremni da se jako nasilno bore za smisao današnjeg svijeta o čemu ne znaju ama baš ništa. Tako je i na globalnoj, a i na lokalnoj razini. U međuvremenu, duh ljudi je slomljen, a desperadosi vladaju.

Zadovoljni robovi

Na tvom Instagramu piše „Ća je život vengo fantažija“. Koliki je odnos romantike i crnog humora u toj rečenici?

Crnjaka nema, romantike ima svakako. U zlatno doba one velike zemlje, kad je benzin bio jeftin, išlo se na naše more i moj je neostvareni san, još od kad sam bio klinac, neki romantično-melankolični usporen život na nekom hrvatskom otoku. Intimno doživljavam duh Mediterana kao svoj, ili bar jako blizak. To i nije tako čudno, jer Bitola, grad u kom sam rođen, bio je baš na granici: danju je bila oseka kontinenta, a noću plima Mediterana. Često sam bio iznenađen kad otkrijem da neki arhaizam u mom lokalnome dijalektu potiče iz panmarinskih jezika. Skoro sam ponovo čitao „Dnevnik jednog penzionera“ Miljenka Smoje i jedna razina uživanja bila je u tom prepoznavanju istih kulturoloških modela. Ali, trebalo mi je mnogo godina da shvatim mudrost u tom izrazu o „fantažiji“. Skromnost u toj mudrosti, ili mudrost u tom skromnom prohtjevu. S ovom životnom kilometražom sve mi jasnije postaje da je život ono što učiniš od njega, ne u utilitarnom, kapitalističkom smislu, nego u nekom smislu gdje mašta igra veliku ulogu. Ima u tom izrazu još nešto jako važno, a to je da se čovjek zaštiti od toga da preozbiljno shvaća sebe.

Tvoj kreativni izraz je već duži niz godina fotografija i tvoja izložba „Metamorfoze“ dosta dobro svjedoči o tvom radu. Fotografijom prikazuješ stvarnost ili se želiš od nje udaljiti?

Smatram da je to način da kanaliziram sebe. Učim, procesuiram, mijenjam se. Svakako je ono što prikazujem stvarnost, ali je ona subjektivna. Ako hoćeš odgovor na nekoj drugoj razini, meni je dosadno ono što vidim svaki dan. Sve više me zanimaju stari plemeniti procesi u fotografiji, u kojima ništa nije linearno ni predvidljivo, nego je to igra slučaja, tango usklađivanja energija, mikro i makrokozmosa… Konkretno, „Metamorfoze“ čine 19 fotografija koje su napravljene tehnikom iz XIX. stoljeća, zove se mokri kolodijum, radi se na staklenim pločama, a ja izlažem digitalne printove, velikih formata. Fotografije su propraćene tekstovima, koji su isto tako smješteni u formu knjige. Te fotografije su rađene prema predlošku plesnog performansa Ivane Kocevske, makedonske balerine i koreografkinje, koji se opet naslanja na muziku Filipa Glasa, koji pak uzima Kafku kao referencu. Tako da je moj rad pun aluzija na sve te razine i često se otvoreno igra s raznim asocijacijama na mnoga opća mjesta u kulturi XX. stoljeća.

Negdje si rekao da „kao svuda na eks-ju prostorima, kultura je u Makedoniji na užasnom nivou“. Kako se umjetnički može živjeti unutar kulturnog užasa?

Možda smo postali i previše razmaženi i mekušavi. Smatram da je za kreaciju nužno neko stanje nelagode ili čak užasa. Većina umjetničkih ekspresija rezultat je nečeg nagomilanog u čovjeku. I to mogu povezati s iskustvom 90-tih, kada se sve oko nas raspadalo, a moj rodni grad, Bitola, odjednom je bio prepun bendova i slikara, kazalište je bilo na apsolutnom vrhuncu i dio te ostavštine još uvijek živi i čini današnju kulturu. Bez premca najbolji makedonski bend današnjice – Foltin, nastao je u tim mutnim i teškim godinama. Znači, vidjet ćemo. Možda ovaj život u limbu smrdljive močvare izrodi neki cvijet lokvanja. A možda i ne.

 Za sada tog cvijeta ipak nema…

Možda je ipak previše truleži. Ne znam. Smatram da je i na globalnoj razini sve manje mjesta za promišljanje, za kontemplaciju. Za estetsko uživanje, onako kako ga ljudi moje generacije shvaćaju. Sve je to ustuknulo ispred lake i zaglupljujuće „zabave“. Dobro školstvo, kvalitetni kulturni sadržaji kreiraju svjesnije građane, a to nije „fora“ danas, inače bi trebalo puno više truda u medijima da bi se ljudima manipuliralo na način na koji se to sada radi. Danas su potrebni zadovoljni robovi koji ne promišljaju ništa. A opet, želim vjerovati da tamo negdje, gdje mi i ne znamo, postoje neki klinci, koji su kivni na sve ovo okolo, i oni će pokrenuti nešto što je nama nezamislivo, a puno je duha.

Ti si studirao psihologiju. Imaš li savjet kako da mi, obični smrtnici, preživimo najnovije doba?

Ljudski savjet bi mogao početi citiranjem stiha Ramba Amadeusa: „Isključi TV, vidiš da te truje.“ Kad je bila pandemija, u šoku sam gledao kako ljudi oko mene neprestano prate, broje zaražene, onako pomahnitali pretvorili su se u jednu veliku histerično-hipohondričnu gomilu. Već godinama nemam TV i od početka sam shvatio da nikako ne smijem da pratim „vijesti“. Pregrijavanje našeg mentalnog sustava, koji je izložen nepojmljivoj količini nepotrebnih informacija, pretvara nas u nekritične zombije. Taj kaos informacija ubija sposobnost fokusiranja, dokolice i maštanja, koji su presudno važni. Taj kaos ubija kapacitet za akciju i otpor. Umjesto toga: vidiš li nepravdu, tu ti je Tviter. Pišeš tvit, imaš strašno puno reakcija i savjest ti je mirna. Smatram da je spas u pomnosti, u usporavanju tempa, u bivanju sa samim sobom i u svjesnom izboru da se ne traži instant zadovoljavanje bizarnih i smiješnih poriva.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: