Razgovor s Jakovom Gelom, profesorom demografije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu

Nova podjela Hrvatske na dvije statističke regije, kako je najavljeno, primjenjivat će se od 1. januara 2013. godine. Državni zavod za statistiku od tada će početi pratiti pokazatelje razvoja po tim dvjema novim regijama. Na bazi tih statističko-analitičkih regija, ulaskom u EU Hrvatska će od jula sljedeće godine koristiti financijska sredstva iz evropskih kohezijskih fondova. O najboljim mogućim rješenjima regionalizacije Hrvatske razgovarali smo s profesorom demografije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Jakovom Gelom. U razgovoru s profesorom Gelom koji je u dva navrata bio i ravnatelj Državnog zavoda za statistiku i to od 1991. i 2004. godine osvrnuli smo se i na netom objavljene rezultate popisa stanovništva.

Kako ocjenjujete paradoksalnu činjenicu da Hrvatska ima 429 općina, 126 gradova i 20 županija, a spada u red visoko centraliziranih država Evrope?

Problem decentralizacije nije u broju lokalnih jedinica, nego u odnosu, funkcijama, ovlastima, poslovima koji se obavljaju. Možda čak to na papiru i ne izgleda toliko loše, koliko je loša praksa gdje mi imamo puno malih općina koje bi definitivno teško funkcionirale kada bi se propisi, ovlasti i obaveze koje im se nameću u cijelosti provodile, a da ne govorimo koliko bi to financijski mogle pratiti. U cijelosti nemam negativno mišljenje o takvom teritorijalnom ustrojstvu koje traje već 20 godina jer je ono u tom vremenu odigralo svoju pozitivnu ulogu. Postojeći način teritorijalnog ustroja s visokom razinom fiskalne i funkcionalne centralizacije rezultat je opredjeljenja države iz 90-tih za model centralizirane države, bez obzira na veliki broj općina, gradova i županija. Nakon 1991. godine Hrvatska je sve više postajala monocentrično gospodarstvo s dominantnim sudjelovanjem Zagreba u BDP-u, kako u pogledu koncentracije tvrtki, bankarskog i financijskog kapitala, tako i intelektualnog i ljudskog resursa. Prisutna je visoka razina fiskalne centralizacije koja ne vodi računa o sve većoj funkcionalnoj decentralizaciji koja se provodi zadnjih desetak godina. Općine s malim brojem zaposlenih, koje su ujedno i manje općine do 3.000 stanovnika, nisu spremne preuzeti institucionalnu i funkcionalnu odgovornost za organiziranje i pružanje javnih usluga na svom području što je dovelo do toga da su županije i veći gradovi postali glavna razina vlasti za pružanje javnih usluga. Također, jasno se ističu i negativni demografski procesi u gotovo svim gradovima i općinama s jačom tendencijom gubljenja stanovnika, posebice onim najmanjim. Problem postojećeg administrativno-teritorijalnog uređenja države jest nepostojanje potrebnih institucionalnih, ljudskih, obrazovnih i drugih kapaciteta, ponajprije za razumijevanje kompleksnih regionalnih problema pa onda i za njihovo rješavanje u interakciji s državnim vlastima kao i za povlačenje sredstava iz fondova EU. Potrebno je na razini regionalnih vlasti stvoriti jaku i snažnu regionalnu «opoziciju» bez obzira na političku vlast na nacionalnoj razini, a koja će omogućiti ravnomjerniji i brži gospodarski razvoj Hrvatske.

Monocentrični razvoj

Kako teritorijalni ustroj izgleda kroz statističke brojke?

Dinamička i statistička poredbena makroekonomska analiza temeljena na bruto domaćem proizvodu po stanovniku po županijama i na razini Hrvatske ukazuje na negativne trendove i divergentne procese odnosno produbljivanje jaza u razvoju između pojedinih županija. Indeks BDP-a po stanovniku po županijama u odnosu na razinu Hrvatske povećan je u šest županija, a u preostalih 15 stagnirao je ili opadao. Grad Zagreb kao najrazvijeniji dio Hrvatske, uz Istarsku i Primorsko-goransku županiju ima veći BDP po stanovniku u odnosu na razinu Hrvatske. Monocentrični razvoj u Hrvatskoj ogleda se u činjenici da je Grad Zagreb iz godine u godinu povećavao svoju udio u BDP-u Hrvatske sa 28,7% 2000.-te na 31,4% 2009. godine. Studija Ekonomskog fakulteta iz 2010. godine ukazala je na brojne probleme u procesu funkcionalne i fiskalne decentralizacije u Hrvatskoj. Kada su u pitanju proračunski kapaciteti postoje velike razlike između županija, gradova i općina. Svih 429 općina (gdje je 30% stanovništva) prihoduje svega 3,9 milijarde kuna od 24,1 milijardu ukupnih prihoda u proračunima jedinica lokalne i regionalne samouprave 2009. godine. Općine (15,8%) i gradovi (39,9%) bez Zagreba, ostvarili su 55,7%, a Grad Zagreb (28,9%) i 20 županija (15,4%). Istovremeno je u općinama udio stanovništva iznosio oko 30%, a u gradovima (bez Zagreba) 50% ukupnog stanovništva Hrvatske. Također, prema rezultatima te studije, Hrvatska je poprilično centralizirana država s obzirom na ovlasti za donošenje javnih odluka, koje su uglavnom u rukama središnje države koja ostvaruje većinu javnih prihoda i troši najveći dio javnih rashoda. To znači da lokalna i regionalna zajednica sudjeluje s nešto više od 10% u prihodima i rashodima konsolidirane opće države. Istovremeno, prosječni udio prihoda lokalne države u općoj (nekonsolidiranoj) državi u EU iznosi 27,3%, a rashoda 24,3% u 2009. godini. 

Koliko će novo teritorijalno ustrojstvo na dvije regije utjecati na ravnomjerni razvoj Hrvatske?

Po jasnim kriterijima Evropske unije za formiranje jedne regije minimalno je potrebno 800.000 stanovnika, a maksimalno tri milijuna. Hrvatska sa 4 milijuna stanovnika i prostorom kakav ima mogla je napraviti maksimalno teoretski pet, a ustvari četiri regije.

Podjela na dvije regije daje nakaradnu regionalizaciju s aspekta statističkog izvještavanja o regionalnom razvoju, kretanju broja stanovništva, industrijskoj proizvodnji. Na osnovu sadašnjeg ustroja, dobiveni statistički podaci nemaju nikakvu svrhu, niti značenje. Zato smo se pobunili protiv takve regionalizacije i predložili novi ustroj koji bi bio mnogo funkcionalniji i koji bi Hrvatsku konačno od vrlo centralizirane države pretvorio u jednu decentraliziranu što bi u konačnici dovelo do ujednačenijeg razvoja. Jer zašto bi se u Zagrebu bolje živjelo, nego na područjima od posebne državne skrbi ili na jadranskim otocima? U smislu korištenja kohezijskih fondova nebitno je da li imamo dvije ili četiri regije jer to ne znači da ćemo povući više tih sredstava. Ukoliko ostanemo na postojećem ustroju, dobit ćemo situaciju da ćemo graditi fontane na Cvjetnom trgu, ali nećemo imati za navodnjavanje ruralnih krajeva i samim time nećemo povući sva sredstva. Poznato je da je za kohezijske fondove, osim obrazovanog i stručnog kadra za apliciranje projekata, potrebno i financijsko učešće što mnogi ruralni krajevi ne mogu ispuniti.  

Povratak kotareva

Koji je Vaš prijedlog funkcionalnijeg teritorijalnog ustroja Hrvatske koji bi omogućio fiskalnu decentralizaciju Hrvatske te ravnomjerniji razvoj i lakše povlačenje novca iz kohezijskih fondova EU?

Opća je tendencija smanjenju broja županija, regija i općina. Za definiranje evropske NUTS 2 regije predlažemo četiri statističko-analitičke regije: Slavonija, koja bi obuhvaćala sadašnjih pet slavonskih županija; Srednjohrvatska, sa sedam županija, ali bez Zagrebačke županije i Grada Zagreba; Grad Zagreb sa Zagrebačkom županijom; te  Jadransku Hrvatsku koja bi se dijelila na dvije županije: Istru, Primorje i Liku te povijesnu Dalmaciju. Tada bi istočnohrvatske županije kao najnerazvijenije u Hrvatskoj imale mogućnost najduže koristiti sredstva iz fondova EU što bi omogućilo ravnomjerniji regionalni razvoj i uspostavljanje u svim regijama podjednake administrativne, znanstvene i stručne infrastrukture za izradu projekata. Time bi se statističke regije u cijelosti poklapale s teritorijalnim ustrojem čime bi se izbjeglo da se na primjer pet županija natječe za iste projekte kod EU fondova i da novac ne dobije ni jedna. Naravno, s pretpostavkom da imate stručnjake koji će projekt osmisliti i izraditi. 

Predlažete i ustroj nove, srednje razine lokalne samouprave – kotareve.

Istina, glavnu funkciju u decentralizaciji imali bi kotarevi, njih oko 50. Pošto su županije dijelom dio lokalne vlasti a dijelom državne, njihova uloga polako nestaje. U razvojnom smislu županije su premale da bi mogle pomoći razvoju Hrvatske. S druge strane, zbog nemogućnosti manjih općina i gradova, kojih u Hrvatskoj (do 5.000 stanovnika) ima 71% sa 22% ukupno stanovništva, a do 10.000 stanovnika 87% sa 36% ukupnog stanovništva Hrvatske, da kvalitetno izvršavaju povjereni im djelokrug poslova, potrebno je uvesti višu razinu lokalne vlasti koju bi formirale općine i gradovi. S obzirom na sadašnju veličinu općina i ponekih gradova, gotovo niti jedna općina i manji grad ne bi mogli biti ujedno i kotar što znači da je potrebno njihovo udruživanje. Dok veći gradovi ujedno mogu biti i kotarevi čija veličina ne bi smjela biti manja od 50.000 stanovnika kako ne bi došlo do nedovoljnog povećanja efikasnosti i učinkovitosti usluga. Kotarevi bi preuzeli poslove općina i gradova kao što su komunalne usluge, zdravstvo, obrazovanje. Kotarevi kao administrativno -teritorijalne jedinice bili bi ustrojeni tako da njihovu skupštinu čine izabrani članovi općinskih i gradskih vijeća ili njihovi predstavnici, a koji bi potom birali načelnika kotara kao predstavnika izvršne razine kotarske vlasti. Smatram da bi kotarevi bili protuteža centralnoj, središnjoj vlasti u Zagrebu koji bi onda stvarno izgubio moć koju sada ima.

Fond za nerazvijene

Kakav bi u tim novim teritorijalnim podjelama bio položaj područja od posebne državne skrbi, dakle, najnerazvijenijih krajeva Hrvatske koji su bili pogođeni ratom i u koje se svih ovih godina nije dovoljno ulagalo?

Upravo u kotarevima vidim perspektivu i šansu za te devastirane i puste krajeve. I posebno, zalažemo se za osnivanje kohezijskog fonda na razini Hrvatske, kao što smo nekada imali Fond za nerazvijene. Taj kohezijski fond unutar Hrvatske mogao bi biti samostalan ili formiran pri HBOR-u. On bi pomogao upravo nerazvijenim krajevima koji ne mogu konkurirati na EU natječajima jer nemaju vlastitog novca. Upravo, u Fondu bi se skupljali novci koji bi bili namijenjeni jedinicama lokalne samouprave za učešće pri apliciranju i provedbi EU projekata. Samo tako možemo ravnomjerno razvijati Hrvatsku i stvoriti zdrave temelje za stvaranje infrastrukture na PPDS-u.

Da li je potrebno smanjiti broj općina?

Uz smanjenje djelokruga poslova općinama i njihovo prebacivanje na kotarsku razinu, sadašnji broj općina smanjio bi se za 50-tak na način da se najmanje općine i gradovi pripoje ili pridruže sa susjednim jedinicama lokalne samouprave na dobrovoljnom principu ili putem administrativne odluke Vlade. Također, zalažem se da općine koje nemaju vlastitih sredstava za svoju održivost uvedu volonterizam jer ne smijemo dozvoliti da funkcija pojede sva sredstva i dotacije određenoj općini, a da ta ista općina ne izvršava svoje obaveze prema građanima. Volonter načelnik može biti neka ugledna osoba u kraju, liječnik, učitelj… U nadležnosti općina potrebno je ostaviti manji djelokrug postojećih poslova kao što su  briga o djeci, socijalna skrb, zdravstvena zaštita… Dvije ili više općina unutar jednog kotara mogu se dogovoriti za zajedničko obavljanje određene usluge ili ih organizirati na razini cijelog kotara što je sigurno ekonomičnije. Cilj stvaranja kotara nije povećanje administracije, nego zbog nemogućnosti smanjenja broja općina, a u cilju provođenja teritorijalnog preustroja zemlje, povećanje kvalitete djelokruga poslova na lokalnoj razini uz povećanje efikasnosti jer bi došlo do sinergijskog učinka. Više kotareva bi činilo i NUTS 3 regiju.

Jačanje regionalizma

Kako komentirate negativni trend pada stanovništva Hrvatske bez obzira na migracije iz BiH? Koliko je to posljedica primjene nove statističke definicije ukupnog stanovništva, a koliko negativne demografije?

Hrvatska je izgubila 150.000 stanovnika. I budući da je u istom razdoblju u vitalnim odnosima, u broju rođenih i umrlih izgubila 100.000 onda znači da je i kroz migracije, iseljavanja izgubila 50.000 stanovnika. Međutim ne možemo donositi decidirane zaključke prije nego što dobijemo konačne podatke ostalih istraživanja koja su u popisu rađena, kao što su podaci o migracijama i domorodnom stanovništvu koje ćemo dobiti tek kroz 2013. godinu. Naime, nije nam poznato da li su ovi podaci rađeni po preciznoj metodologiji budući da 2001. godine ona nije primijenjena jer je u ukupno stanovništvo uvršteno par stotina tisuća stanovnika koji nisu živjeli u Hrvatskoj, a što bitno mijenja odnos usporedivosti podataka.

Što nam govori broj i struktura stanovništva po regijama, odnosno županijama?

Jedino Grad Zagreb, Zagrebačka, Zadarska i Istarska županija imaju porast broja stanovnika što je i očekivano jer su one posljednjih godina bile primamljive za naseljavanje. Sve ostale su gubile stanovništvo. Najveći pad broja stanovništva zabilježen je u slavonskim županijama, od Vukovarsko-srijemske, Osječko-baranjske, Brodsko-posavske, zatim Bjelovarsko-bilogorske i Karlovačke koje imaju 10% manje stanovništva. Upravo ti krajevi su i najzapušteniji u gospodarskom smislu. To je ruralni dio Hrvatske gdje se proizvodi hrana, ali koji ne otvara nova radna mjesta i normalno je da te prostore ljudi napuštaju.

Po konačnim rezultatima popisa Hrvatska sa 90,42% stanovnika postaje nacionalno sve «kompaktnija». Koji su razlozi takve situacije?

Takva situacija je logična jer smo raspadom Jugoslavije dobili nacionalne države s nacionalnim manjinama uslijed čega dolazi do hemagoizacije i to iz dva razloga: nacionalne manjine odlaze u svoje nacionalne države ili dolazi do asimilacije. Mladi pripadnici nacionalnih manjina rođeni u Hrvatskoj postepeno odrastanjem u društvu postaju Hrvati. Osim toga nacionalne manjine su nešto i starije, dominira starije stanovništvo, što znači da je u tom skupu stanovnika veća smrtnost nego rodnost. Popis 2011. godine pruža i podatak o jačanju regionalizma u Istri, ali to su neznačajni udjeli u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Pošto se takvo izjašnjavanje ne prizna kao nacionalno, onda se te brojke svrstavaju među neizjašnjene. Jačanje regionalizma karakteristično je i za druge države gdje u ekonomskom smislu vlada centralizam, te stanovništvo tome želi oponirati u nacionalnom smislu. Međutim, dok se ne dobiju dodatni podaci, ne možemo verificirati metodologije i ne možemo uspoređivati podatke s rezultatima prethodnog popisa. Tek kada 2013. godine dobijemo podatke o migracijama i domorodnosti znat ćemo koliko je Hrvatska kroz migracije izgubila ili dobila stanovništva.

zgovor s Jakovom Gelom, profesorom demografije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu

 

Ruralna područja izgubila su najviše stanovništva

 

Razgovarala: Paulina Arbutina

 

Nova podjela Hrvatske na dvije statističke regije, kako je najavljeno, primjenjivat će se od 1. januara 2013. godine. Državni zavod za statistiku od tada će početi pratiti pokazatelje razvoja po tim dvjema novim regijama. Na bazi tih statističko-analitičkih regija, ulaskom u EU Hrvatska će od jula sljedeće godine koristiti financijska sredstva iz evropskih kohezijskih fondova. O najboljim mogućim rješenjima regionalizacije Hrvatske razgovarali smo s profesorom demografije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Jakovom Gelom. U razgovoru s profesorom Gelom koji je u dva navrata bio i ravnatelj Državnog zavoda za statistiku i to od 1991. i 2004. godine osvrnuli smo se i na netom objavljene rezultate popisa stanovništva.

 

Kako ocjenjujete paradoksalnu činjenicu da Hrvatska ima 429 općina, 126 gradova i 20 županija, a spada u red visoko centraliziranih država Evrope?

 

Problem decentralizacije nije u broju lokalnih jedinica, nego u odnosu, funkcijama, ovlastima, poslovima koji se obavljaju. Možda čak to na papiru i ne izgleda toliko loše, koliko je loša praksa gdje mi imamo puno malih općina koje bi definitivno teško funkcionirale kada bi se propisi, ovlasti i obaveze koje im se nameću u cijelosti provodile, a da ne govorimo koliko bi to financijski mogle pratiti. U cijelosti nemam negativno mišljenje o takvom teritorijalnom ustrojstvu koje traje već 20 godina jer je ono u tom vremenu odigralo svoju pozitivnu ulogu. Postojeći način teritorijalnog ustroja s visokom razinom fiskalne i funkcionalne centralizacije rezultat je opredjeljenja države iz 90-tih za model centralizirane države, bez obzira na veliki broj općina, gradova i županija. Nakon 1991. godine Hrvatska je sve više postajala monocentrično gospodarstvo s dominantnim sudjelovanjem Zagreba u BDP-u, kako u pogledu koncentracije tvrtki, bankarskog i financijskog kapitala, tako i intelektualnog i ljudskog resursa. Prisutna je visoka razina fiskalne centralizacije koja ne vodi računa o sve većoj funkcionalnoj decentralizaciji koja se provodi zadnjih desetak godina. Općine s malim brojem zaposlenih, koje su ujedno i manje općine do 3.000 stanovnika, nisu spremne preuzeti institucionalnu i funkcionalnu odgovornost za organiziranje i pružanje javnih usluga na svom području što je dovelo do toga da su županije i veći gradovi postali glavna razina vlasti za pružanje javnih usluga. Također, jasno se ističu i negativni demografski procesi u gotovo svim gradovima i općinama s jačom tendencijom gubljenja stanovnika, posebice onim najmanjim. Problem postojećeg administrativno-teritorijalnog uređenja države jest nepostojanje potrebnih institucionalnih, ljudskih, obrazovnih i drugih kapaciteta, ponajprije za razumijevanje kompleksnih regionalnih problema pa onda i za njihovo rješavanje u interakciji s državnim vlastima kao i za povlačenje sredstava iz fondova EU. Potrebno je na razini regionalnih vlasti stvoriti jaku i snažnu regionalnu «opoziciju» bez obzira na političku vlast na nacionalnoj razini, a koja će omogućiti ravnomjerniji i brži gospodarski razvoj Hrvatske.

 

Monocentrični razvoj

 

Kako teritorijalni ustroj izgleda kroz statističke brojke?

 

Dinamička i statistička poredbena makroekonomska analiza temeljena na bruto domaćem proizvodu po stanovniku po županijama i na razini Hrvatske ukazuje na negativne trendove i divergentne procese odnosno produbljivanje jaza u razvoju između pojedinih županija. Indeks BDP-a po stanovniku po županijama u odnosu na razinu Hrvatske povećan je u šest županija, a u preostalih 15 stagnirao je ili opadao. Grad Zagreb kao najrazvijeniji dio Hrvatske, uz Istarsku i Primorsko-goransku županiju ima veći BDP po stanovniku u odnosu na razinu Hrvatske. Monocentrični razvoj u Hrvatskoj ogleda se u činjenici da je Grad Zagreb iz godine u godinu povećavao svoju udio u BDP-u Hrvatske sa 28,7% 2000.-te na 31,4% 2009. godine. Studija Ekonomskog fakulteta iz 2010. godine ukazala je na brojne probleme u procesu funkcionalne i fiskalne decentralizacije u Hrvatskoj. Kada su u pitanju proračunski kapaciteti postoje velike razlike između županija, gradova i općina. Svih 429 općina (gdje je 30% stanovništva) prihoduje svega 3,9 milijarde kuna od 24,1 milijardu ukupnih prihoda u proračunima jedinica lokalne i regionalne samouprave 2009. godine. Općine (15,8%) i gradovi (39,9%) bez Zagreba, ostvarili su 55,7%, a Grad Zagreb (28,9%) i 20 županija (15,4%). Istovremeno je u općinama udio stanovništva iznosio oko 30%, a u gradovima (bez Zagreba) 50% ukupnog stanovništva Hrvatske. Također, prema rezultatima te studije, Hrvatska je poprilično centralizirana država s obzirom na ovlasti za donošenje javnih odluka, koje su uglavnom u rukama središnje države koja ostvaruje većinu javnih prihoda i troši najveći dio javnih rashoda. To znači da lokalna i regionalna zajednica sudjeluje s nešto više od 10% u prihodima i rashodima konsolidirane opće države. Istovremeno, prosječni udio prihoda lokalne države u općoj (nekonsolidiranoj) državi u EU iznosi 27,3%, a rashoda 24,3% u 2009. godini. 

 

Koliko će novo teritorijalno ustrojstvo na dvije regije utjecati na ravnomjerni razvoj Hrvatske?

 

Po jasnim kriterijima Evropske unije za formiranje jedne regije minimalno je potrebno 800.000 stanovnika, a maksimalno tri milijuna. Hrvatska sa 4 milijuna stanovnika i prostorom kakav ima mogla je napraviti maksimalno teoretski pet, a ustvari četiri regije.

Podjela na dvije regije daje nakaradnu regionalizaciju s aspekta statističkog izvještavanja o regionalnom razvoju, kretanju broja stanovništva, industrijskoj proizvodnji. Na osnovu sadašnjeg ustroja, dobiveni statistički podaci nemaju nikakvu svrhu, niti značenje. Zato smo se pobunili protiv takve regionalizacije i predložili novi ustroj koji bi bio mnogo funkcionalniji i koji bi Hrvatsku konačno od vrlo centralizirane države pretvorio u jednu decentraliziranu što bi u konačnici dovelo do ujednačenijeg razvoja. Jer zašto bi se u Zagrebu bolje živjelo, nego na područjima od posebne državne skrbi ili na jadranskim otocima? U smislu korištenja kohezijskih fondova nebitno je da li imamo dvije ili četiri regije jer to ne znači da ćemo povući više tih sredstava. Ukoliko ostanemo na postojećem ustroju, dobit ćemo situaciju da ćemo graditi fontane na Cvjetnom trgu, ali nećemo imati za navodnjavanje ruralnih krajeva i samim time nećemo povući sva sredstva. Poznato je da je za kohezijske fondove, osim obrazovanog i stručnog kadra za apliciranje projekata, potrebno i financijsko učešće što mnogi ruralni krajevi ne mogu ispuniti.  

 

Povratak kotareva

 

Koji je Vaš prijedlog funkcionalnijeg teritorijalnog ustroja Hrvatske koji bi omogućio fiskalnu decentralizaciju Hrvatske te ravnomjerniji razvoj i lakše povlačenje novca iz kohezijskih fondova EU?

 

Opća je tendencija smanjenju broja županija, regija i općina. Za definiranje evropske NUTS 2 regije predlažemo četiri statističko-analitičke regije: Slavonija, koja bi obuhvaćala sadašnjih pet slavonskih županija; Srednjohrvatska, sa sedam županija, ali bez Zagrebačke županije i Grada Zagreba; Grad Zagreb sa Zagrebačkom županijom; te  Jadransku Hrvatsku koja bi se dijelila na dvije županije: Istru, Primorje i Liku te povijesnu Dalmaciju. Tada bi istočnohrvatske županije kao najnerazvijenije u Hrvatskoj imale mogućnost najduže koristiti sredstva iz fondova EU što bi omogućilo ravnomjerniji regionalni razvoj i uspostavljanje u svim regijama podjednake administrativne, znanstvene i stručne infrastrukture za izradu projekata. Time bi se statističke regije u cijelosti poklapale s teritorijalnim ustrojem čime bi se izbjeglo da se na primjer pet županija natječe za iste projekte kod EU fondova i da novac ne dobije ni jedna. Naravno, s pretpostavkom da imate stručnjake koji će projekt osmisliti i izraditi. 

 

Predlažete i ustroj nove, srednje razine lokalne samouprave – kotareve.

 

Istina, glavnu funkciju u decentralizaciji imali bi kotarevi, njih oko 50. Pošto su županije dijelom dio lokalne vlasti a dijelom državne, njihova uloga polako nestaje. U razvojnom smislu županije su premale da bi mogle pomoći razvoju Hrvatske. S druge strane, zbog nemogućnosti manjih općina i gradova, kojih u Hrvatskoj (do 5.000 stanovnika) ima 71% sa 22% ukupno stanovništva, a do 10.000 stanovnika 87% sa 36% ukupnog stanovništva Hrvatske, da kvalitetno izvršavaju povjereni im djelokrug poslova, potrebno je uvesti višu razinu lokalne vlasti koju bi formirale općine i gradovi. S obzirom na sadašnju veličinu općina i ponekih gradova, gotovo niti jedna općina i manji grad ne bi mogli biti ujedno i kotar što znači da je potrebno njihovo udruživanje. Dok veći gradovi ujedno mogu biti i kotarevi čija veličina ne bi smjela biti manja od 50.000 stanovnika kako ne bi došlo do nedovoljnog povećanja efikasnosti i učinkovitosti usluga. Kotarevi bi preuzeli poslove općina i gradova kao što su komunalne usluge, zdravstvo, obrazovanje. Kotarevi kao administrativno -teritorijalne jedinice bili bi ustrojeni tako da njihovu skupštinu čine izabrani članovi općinskih i gradskih vijeća ili njihovi predstavnici, a koji bi potom birali načelnika kotara kao predstavnika izvršne razine kotarske vlasti. Smatram da bi kotarevi bili protuteža centralnoj, središnjoj vlasti u Zagrebu koji bi onda stvarno izgubio moć koju sada ima.

 

Fond za nerazvijene

 

Kakav bi u tim novim teritorijalnim podjelama bio položaj područja od posebne državne skrbi, dakle, najnerazvijenijih krajeva Hrvatske koji su bili pogođeni ratom i u koje se svih ovih godina nije dovoljno ulagalo?

 

Upravo u kotarevima vidim perspektivu i šansu za te devastirane i puste krajeve. I posebno, zalažemo se za osnivanje kohezijskog fonda na razini Hrvatske, kao što smo nekada imali Fond za nerazvijene. Taj kohezijski fond unutar Hrvatske mogao bi biti samostalan ili formiran pri HBOR-u. On bi pomogao upravo nerazvijenim krajevima koji ne mogu konkurirati na EU natječajima jer nemaju vlastitog novca. Upravo, u Fondu bi se skupljali novci koji bi bili namijenjeni jedinicama lokalne samouprave za učešće pri apliciranju i provedbi EU projekata. Samo tako možemo ravnomjerno razvijati Hrvatsku i stvoriti zdrave temelje za stvaranje infrastrukture na PPDS-u.

 

Da li je potrebno smanjiti broj općina?

 

Uz smanjenje djelokruga poslova općinama i njihovo prebacivanje na kotarsku razinu, sadašnji broj općina smanjio bi se za 50-tak na način da se najmanje općine i gradovi pripoje ili pridruže sa susjednim jedinicama lokalne samouprave na dobrovoljnom principu ili putem administrativne odluke Vlade. Također, zalažem se da općine koje nemaju vlastitih sredstava za svoju održivost uvedu volonterizam jer ne smijemo dozvoliti da funkcija pojede sva sredstva i dotacije određenoj općini, a da ta ista općina ne izvršava svoje obaveze prema građanima. Volonter načelnik može biti neka ugledna osoba u kraju, liječnik, učitelj… U nadležnosti općina potrebno je ostaviti manji djelokrug postojećih poslova kao što su  briga o djeci, socijalna skrb, zdravstvena zaštita… Dvije ili više općina unutar jednog kotara mogu se dogovoriti za zajedničko obavljanje određene usluge ili ih organizirati na razini cijelog kotara što je sigurno ekonomičnije. Cilj stvaranja kotara nije povećanje administracije, nego zbog nemogućnosti smanjenja broja općina, a u cilju provođenja teritorijalnog preustroja zemlje, povećanje kvalitete djelokruga poslova na lokalnoj razini uz povećanje efikasnosti jer bi došlo do sinergijskog učinka. Više kotareva bi činilo i NUTS 3 regiju.

 

Jačanje regionalizma

 

Kako komentirate negativni trend pada stanovništva Hrvatske bez obzira na migracije iz BiH? Koliko je to posljedica primjene nove statističke definicije ukupnog stanovništva, a koliko negativne demografije?

 

Hrvatska je izgubila 150.000 stanovnika. I budući da je u istom razdoblju u vitalnim odnosima, u broju rođenih i umrlih izgubila 100.000 onda znači da je i kroz migracije, iseljavanja izgubila 50.000 stanovnika. Međutim ne možemo donositi decidirane zaključke prije nego što dobijemo konačne podatke ostalih istraživanja koja su u popisu rađena, kao što su podaci o migracijama i domorodnom stanovništvu koje ćemo dobiti tek kroz 2013. godinu. Naime, nije nam poznato da li su ovi podaci rađeni po preciznoj metodologiji budući da 2001. godine ona nije primijenjena jer je u ukupno stanovništvo uvršteno par stotina tisuća stanovnika koji nisu živjeli u Hrvatskoj, a što bitno mijenja odnos usporedivosti podataka.

 

Što nam govori broj i struktura stanovništva po regijama, odnosno županijama?

 

Jedino Grad Zagreb, Zagrebačka, Zadarska i Istarska županija imaju porast broja stanovnika što je i očekivano jer su one posljednjih godina bile primamljive za naseljavanje. Sve ostale su gubile stanovništvo. Najveći pad broja stanovništva zabilježen je u slavonskim županijama, od Vukovarsko-srijemske, Osječko-baranjske, Brodsko-posavske, zatim Bjelovarsko-bilogorske i Karlovačke koje imaju 10% manje stanovništva. Upravo ti krajevi su i najzapušteniji u gospodarskom smislu. To je ruralni dio Hrvatske gdje se proizvodi hrana, ali koji ne otvara nova radna mjesta i normalno je da te prostore ljudi napuštaju.

 

Po konačnim rezultatima popisa Hrvatska sa 90,42% stanovnika postaje nacionalno sve «kompaktnija». Koji su razlozi takve situacije?

 

Takva situacija je logična jer smo raspadom Jugoslavije dobili nacionalne države s nacionalnim manjinama uslijed čega dolazi do hemagoizacije i to iz dva razloga: nacionalne manjine odlaze u svoje nacionalne države ili dolazi do asimilacije. Mladi pripadnici nacionalnih manjina rođeni u Hrvatskoj postepeno odrastanjem u društvu postaju Hrvati. Osim toga nacionalne manjine su nešto i starije, dominira starije stanovništvo, što znači da je u tom skupu stanovnika veća smrtnost nego rodnost. Popis 2011. godine pruža i podatak o jačanju regionalizma u Istri, ali to su neznačajni udjeli u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Pošto se takvo izjašnjavanje ne prizna kao nacionalno, onda se te brojke svrstavaju među neizjašnjene. Jačanje regionalizma karakteristično je i za druge države gdje u ekonomskom smislu vlada centralizam, te stanovništvo tome želi oponirati u nacionalnom smislu. Međutim, dok se ne dobiju dodatni podaci, ne možemo verificirati metodologije i ne možemo uspoređivati podatke s rezultatima prethodnog popisa. Tek kada 2013. godine dobijemo podatke o migracijama i domorodnosti znat ćemo koliko je Hrvatska kroz migracije izgubila ili dobila stanovništva.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email