Postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi… Reče majstor riječi koji se njima maestralno igra, a ništa mu nisu značile pred Bubom Erdeljan, pošla je za barabu. Njega je bilo ljepše slušati, makar govorio riječi koje ne znače ništa, ispražnjene od značenja, od emocije, od smisla. Goleme, zvučne, brda bi mogla da pomaknu, krv da slede, sasijeku… A prazne.

Riječi. Nekome igračke, nekome oružje, nekome oruđe. Tužna pjesma suhog, umirućeg lišća u suton. Bačene u ponor, uzdignute na pijedestal, isto su.

Iste su i u psovkama i u pitanjima, lažima, obećanjima, zakletvama, u predizbornim parolama, u poeziji, u liječničkim dijagnozama, molbama, ljubavnim porukama, sudskim presudama, posmrtnim govorima, svadbenim zdravicama, u lozinkama, kletvama, amanetima…

Mogu uvrijediti, povrijediti, utješiti, nasmijati, razočarati, rasplakati, zbuniti. A mogu se obiti o stijenu. Obesmisliti stoljeća pisanih tragova i usmenih predanja, stoljeća umjetnosti riječi pred jednom jedinom neizgovorenom koja će u nečijem svemiru jače odjeknuti.

Što bi se dogodilo kada bismo na ono usputno “Kako si” koje često ni ne čeka odgovor i produžava ulicom svojim putem, skreće pogled, temu, pravac… što bi se dogodilo kada bismo jednom zaista odgovorili? “Evo brinem jer su poplave kod mojih u selu” ili “Nešto me žiga u prsima, čekam liječničke nalaze, bojim se.” “Mogao bih da poletim, sreo sam ljubav iz mladosti, uljepšala mi je dan i mjesec i svijet oko mene.” “Preminuo mi je najrođeniji, sve je stalo.” “Maštam o samoubojstvu, ne vidim izlaz i nadu.” “Šef me šikanira, a nemam kud, plaćam kredit, školujem djecu.” Prešutno i neprimjetno smo tom pitanju dali karakter retoričkog, onog na koje se ne očekuje odgovor. I za onog tko pita i za onog tko (ne) odgovara. “Nije loše.” Jedini sugerirani odgovor. Sve osim njega je nepristojno i nametljivo reći. Koliko god u sebi vrištali da verbaliziramo ono što nas tišti, raduje, preokupira.

Što bi se dogodilo kada bismo tražili iskren odgovor? Nesporazum? Najefikasnije sredstvo komuniciranja dovelo bi do nesporazuma.

Hoćemo li nešto reći riječima, slikom, zagrljajem, uzdahom ili osmijehom ovisi od toga u kom smo univerzumu. U čijem smo univerzumu. Tko nas sluša. Nekom ni sve to zajedno ne bi reklo ništa ako ne umije ili ne želi slušati. Nekom nedostatak samo jednog od navedenog govori sve.

Govori da bih te vidio – rekao je mudrac. Govori, ono što misliš, ono što želiš da mislim da misliš. Šuti. I prešućeno govori. Nekada i glasnije od izgovorenog.

Jedna riječ može napraviti ogromnu razliku, ono famozno “ali” recimo. Vjeruje se na riječ. Riječ se daje, riječ se drži, pogazi, povlači… Otvara željezna vrata navodno. A pamte se samo oni trenuci kada ostanemo bez njih.