Pravo zadržanja ili pridržaja poznato i kao retencija  podrazumijeva pravo vjerovnika da dužnikovu stvar koju ima u svojoj detenciji, tj. u svojim rukama, zadrži sve dok mu dužnik njegovo potraživanje ne namiri ili isplati.

Tako je zapravo retencija sredstvo prinude vjerovnika prema dužniku kojom vjerovnik prisiljava dužnika da ispuni neku svoju obvezu prema vjerovniku, ali ne samo to, retencija je i način namirenja vjerovnikova potraživanja prema dužniku.

Opravdanje retencije je u pravičnosti: ne bi bilo pravično da jedna strana u nekom ugovornom odnosu zahtijeva od druge neko ispunjenje obveze, a da sa svoje strane nije spremna ispuniti svoju obvezu.

U Zakonu o obveznim odnosima (N. N. br. 35/2005) u čl. 72 do 75 govori se o pravu retencije ili zadržanja. Tako čl. 72 ZOO-a jasno kaže da vjerovnik dospjele tražbine u čijim rukama se nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena ta tražbina. Ukoliko je dužnik postao nesposoban za plaćanje, tada vjerovnik ima pravo zadržanja iako njegova tražbina nije dospjela (čl. 72 st. 2 ZOO-a).

Retencija je tako značajno i legalno pravno sredstvo važno za privrednike, obrtnike, za sve pravne i fizičke osobe i druge građane u poravnanju njihovih međusobnih imovinsko pravnih odnosa. Posebno to u vremenima velike nelikvidnosti u dužničko vjerovničkim odnosima, ali i u drugim mogućim slučajevima možebitne prevare ili ciljanog krupnog ili sitnog lopovluka.

Uvjeti retencije

Prvi uvjet retencije je postojanje prikladnog potraživanja zbog kojeg postoji pravo zadržanja prema dužniku. Odlučno je da je dospjelost vjerovnikova potraživanja nastupila prije započetog vršenja prava zadržanja. Izuzetak postoji, kako je navedeno u čl. 72 st. 2 ZOO-a, tj. kada je dužnik postao nesposoban za plaćanje. Drugi uvjet se ogleda kao likvidnost potraživanja, a to znači zapravo postojanje ne samo dospjelosti potraživanja već i točne visine tražbine, jasnoće i nespornosti kako bi vjerovnikov zahtjev mogao biti pravno osnovan. Dalje, tražbina vjerovnika mora biti utuživa, budući da neke tražbine nisu utužive pa se s njihova osnova ne može ostvariti pravo retencije, kao npr. nemoralne, zastarjele i sl. tražbine. Pravo retencije odnosi se samo na tzv. civilna, građanska utuživa potraživanja. Treće još k tome, traži se postojanje prikladnog predmeta, objekta na kojemu može postojati pravo retencije. Kao prikladan predmet prava zadržanja smatraju se sve pokretne i nepokretne stvari koje mogu biti predmet pravnog prometa. Također, prikladnim predmetom retencije smatraju se i vrijednosni papiri u kojima je pravo inkorporirano u samom papiru i koje se može ostvariti samo uz pomoć tog papira, kao što je npr. mjenica i sl.

U vezi toga treba reći da vjerovnik treba imati detenciju tih stvari, a to znači obično držanje i ništa drugo jer čl. 72 ZOO-a jasno kaže «u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar…» Jasno, u pravnom smislu tuđa stvar. Podrazumijeva se da vjerovnik ima obvezu da tuđu stvar vrati dužniku, ali služeći se pravom retencije, tu dužnost neće izvršiti i po dospjelosti svoje tražbine stječe pravo na sankciju, na zaštitu svojega potraživanja.

Iznimke

Vjerovnik nema pravo na retenciju kada dužnik zahtijeva povrat stvari koja je izašla iz posjeda dužnika protiv njegove volje. Ovo treba shvatiti u najširem smislu riječi i ne samo kada se radi o kazneno pravnom nego i građansko pravnom nedopuštenom pribavljanju dužnikove stvari. Npr. kada je stvar ukradena od dužnika (krađa, prijevara, otimačina i sl.) pa i onda kada je stvar protiv volje dužnika izašla iz njegova posjeda putem svih apsolutno i relativno ništetnih pravnih poslova (čl. 73 ZOO-a).

Dalje, postoji još jedan značajan  izuzetak koji vjerovniku ne da pravo na retenciju. Sukladno čl.73 st. 2 ZOO-a, vjerovnik ne može zadržati ni punomoć dobivenu od dužnika, a ni druge dužnikove isprave, iskaznice, dopise, kao ni druge stvari koje se ne mogu izložiti prodaji, a to znači koje su izvan prometa. Npr. privatna pisma, odnosno stvari koje nemaju objektivnu tržišnu vrijednost, kao ni one koje se ne mogu zaplijeniti u ovršnom postupku budući da nisu prikladan predmet, objekt na kome može postojati pravo zadržanja.

Ako se vjerovniku nudi pravo osiguranja obvezan je predati stvar dužniku.Vjerovnik gubi pravo na retenciju te je dužan vratiti stvar dužniku ako mu ovaj da «odgovarajuće osiguranje njegove tražbine» (čl. 74 ZOO-a). U praksi se ovo provodi kroz sudski ili izvansudski depozit, pogotovo ako je u pitanju davanje osiguranja kroz novac ili vrijednosne papire. Vjerovnik vraća dužniku zadržanu stvar, ali prima odgovarajuće osiguranje nepodmirene tražbine kao sigurnost njenog namirenja. U pravilu osiguranje treba pokriti vrijednost vjerovnikova potraživanja koje dužnik još nije isplatio vjerovniku.

Učinci retencije

U čl. 75 ZOO-a zakonodavac pod nazivom «učinak prava zadržanja» određuje da vjerovnik koji dužnikovu stvar drži na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik, ali je dužan prije nego pristupi namirenju o svojoj namjeri pravodobno izvijestiti dužnika. Učinak retencije je zapravo naplata ili namirenje dospjele vjerovnikove tražbine prema dužniku. Kao u slučaju kada je tražbina osigurana zalogom. Samo što se kod založnog prava radi o ugovornom odnosu dok retencija ne nastaje suglasnošću volja, nego jednostranim činom vjerovnika, bez suglasnosti. Kod prodaje dužnikove stvari sukladno čl. 75 ZOO-a, vjerovnikovo pravo namirenja nije neko neposredno pravo namirenja nastalo po osnovi vjerovnikova prava retencije, budući je neophodno da vjerovnik dođe putem suda do izvršnog naslova kako bi se potom došlo do namirenja po pravilima založnog prava.

Sudska praksa

Kada se radi o ugovoru o najmu stana, pa stvari najmoprimca ostanu u stanu najmodavca, a ovaj ih zadrži jer najmoprimac nije platio najmodavcu najamninu, Vrhovni sud kaže u svojoj presudi br. rev-898/96: «Tuženoj pristoji pravo radi naplate svog dospjelog potraživanja kod tužitelja zadržati njihove stvari koje su ostale u njezinu stanu…» Isti sud izražava ovakvo stajalište i kada je riječ o najmu garaže i pravu zadržanja na automobilu (vidjeti Presudu Vrhovnog suda br. rev-2454/95).

Pravo retencije može postojati ne samo na pokretninama nego i na nekretninama. Kada je stanar izvršio adaptaciju na tavanskom prostoru neke zgrade, prema praksi Vrhovnog suda i odluci br. rev-933/00, on ima pravo zadržati prostor tavana dok mu vlasnik zgrade ne isplati uložena sredstva u adaptaciju. Sve to pod uvjetom da je ulaganje izvršeno i da je ta tražbina postojeća.

Retencija predstavlja zadržanje tuđe pokretne ili nepokretne stvari i to prije svega kao sredstvo prinude na dužnika da ispuni svoju obvezu prema vjerovniku, a ako dužnik ne popusti, ne ispuni svoju obvezu, djeluje ona druga funkcija kao sredstvo namirenja potraživanja iz dužnikove zadržane stvari jer je ona prva funkcija ostala bez efekta, budući da dužnik i dalje usprkos zadržavanja njegove stvari neće da ispuni svoju obvezu.