Trošimo svoje vrijeme i gorivo za probe i nastupe za što ne dobivamo nikakvu naknadu osim ličnog zadovoljstva. Nastavit ćemo tako, iako bi za nas bilo bolje da je stanje u državi drugačije. Da nismo optimisti, ne bi ovo radili jer nema nikakve novčane satisfakcije, kaže Zoran Blanuša, predsjednik garešničkog pododbora “Prosvjete” i umjetnički voditelj folklorne sekcije.
Kakva je sadašnjost pododbora i folklorne sekcije?
Kao čovjek koji je voditelj sekcije 12 godina otkako je Pododbor osnovan i kao čovjek koji je šest godina predsjednik Pododbora, mogu reći da je stanje još uvijek podnošljivo. Još uvijek nas ima, mada se odliv mladih osjeti. U Hrvatskoj za mnoge nema posla, a još gore je u našem kraju koji je i prije bio jedan od ekonomski najsiromašnijih. Garešnica je na dnu što se tiče zapošljavanja, pa mladi ljudi odlaze. Kod nas nisu problem ni članovi kojih ima, pogotovo što je 45 folkloraša. Postoje pjevačka, tamburaška, folklorna A i dječja sekcija, a jedino je dječja sekcija konstantna u radu. Djece još uvijek ima i tu je naša nada u budućnost. Da nemamo dječju sekciju, ne znam kako bi bilo i da li bi još uvijek imali folklor. Djeca dođu i ostanu, ima ih koji odustanu kad odrastu, ali većina ih ostane i zato kažem da su nam djeca nada jer imamo s kim raditi. Neće ostati svi, ali ako ih ostane pola, dobro je. Pogotovo što roditelji daju veliku podršku svojoj djeci, uključujući tu prevoz na probe i na nastupe u mjestima koja su bliže našem kraju.
Koliko je raštrkanost sela iz kojih dolaze djeca otežavajuća za rad?
Na probe se putuje automobilima i do 30 kilometara, a kako surađujemo s Pododborom u Daruvaru, pa mi odlazimo njima i oni k nama, putuje se i do 30 – 40 kilometara. Djeca su najviše iz sela između Kutine i Garešnice gdje je većinsko srpsko stanovništvo, ali imamo i selo Popovac koje je izdvojeno ili selo Uljanik gdje su nam u dječjoj sekciji osim Srba članovi Česi i Hrvati.
Koliko je pododbor otvoren za suradnju?
Otvoreni smo svima, a tako smo krenuli od osnivanja. Srbi su se najprije uključivali, ali s nama bila je i petočlana hrvatska porodica koja je doselila iz BiH iz kraja gdje su ratovali sa Srbima. Jednom su došli na probu, gledali što radimo i pitali da li se mogu uključiti. Rekli smo: “ako vam se to što vidite sviđa, nema razloga da vas ne primimo”. Ta porodica danas nije toliko aktivna jer su se mladi članovi rasuli za poslom na more i u Njemačku. Moram reći da smo na početku našeg rada surađivali s KUD-om iz hrvatskog sela Repušnica kad ih je vodio Milivoj Miljan. Da njega nije bilo, ne bi bilo te suradnje ni pomoći koju su nam Repušničani pružili u radu prvih godina, što je i danas za mnoge nepojmljivo. Mi i dan danas s kutinskim KUD-ovima ne možemo uspostaviti kontakt jer oni ne žele suradnju sa srpskim društvom, a prije deset godina postojala je međunacionalna suradnja društava. Nažalost, kad je otišao Milivoj, ta suradnja je prekinuta iako smo je pokušavali nastaviti. Ali mi se ne želimo nametati, a tko želi suradnju, dobrodošao je.
Kolika je pomoć od strane lokalne samouprave u Garešnici?
Mala, što se tiče ekonomije, Garešnica je u državi na dnu. Financiramo se preko projekata koji idu preko Savjeta za nacionalne manjine, a u gradu su tri hrvatska društva. Ne možemo očekivati da dok dobivamo od grada i države, oni od grada dobivaju jednako kao i mi. Ali gradske vlasti nam pomažu financijski,
infrastrukturom i ustupanjem prostora u organizaciji naše najveće manifestacije – Smotre dječjeg kulturnog stvaralaštva koja se održava već petu godinu i koja je kao smotra dječjeg folklora postala tradicija u okviru koje smo ugostili brojna društva. Ovo je prioritetna i glavna manifestacija našeg društva od koje sigurno nećemo odustati.
Kad sagledamo ono što je učinjeno tokom godina postojanja društva, da li ste optimist oko onog što KUD čeka u narednim godinama?
Iza nas su desetine nastupa, međunarodna suradnja i nastupi u drugim državama, nabavka narodnih nošnji i što je najbitnije, uključivanje djece i mlađih u folklorno stvaralaštvo, a sve to uz relativno mali budžet. Zato moramo biti optimisti. Da nismo optimisti, ne bi ovo radili jer nema nikakve novčane satisfakcije. Trošimo svoje vrijeme i gorivo za probe i nastupe za što ne dobivamo nikakvu naknadu osim ličnog zadovoljstva. Nastavit ćemo tako, iako bi za nas bilo bolje da je stanje u državi drugačije.
Izvor: SNV
